Ivica Badurina: »Vilo moja« pjevaju mnogi, ali neponovljiva je samo u izvedbi Vinka Coce

Kažu da pjesnicima i sanjarima pripada noć, no ja više volim jutro, kada sam smiren i sabran. Za mene je najljepše sjesti za novi instrument bogat zvukovima i komponirati radi komponiranja, ne očekujući ništa za uzvrat. To me čini nezavisnim, a mislim da je nesebično djelovanje ljudska dužnost 

Ivica Badurina jedan od trenutačno najvećih glazbenih autora, skladatelj popularnih klapskih hitova »Vilo moja«, »Da te mogu pismom zvati«, »Ne damo te pismo naša« i mnogih drugih poznatih pjesama koje su osvojile publiku.

 Riječanin rodom s Paga, koji zadnjih desetak godina živi u Hreljinu, glazbom se počeo baviti još u osnovnoj školi, a kao autor popularnih skladbi prvi se puta pojavio 1987. godine na Splitskom festivalu.

Iako njegove pjesme ne izvode isključivo klapski izvođači, svi se slažu da je Badurina glavni »krivac« za to da je klapska pisma zavladala glazbenim eterom Hrvatske, ali i inozemstva.

Rad ovog samozatajnog autora nedavno je objedinjen na jednom izdanju. Naime, u nakladi Scardone objavljena je kompilacija »Vilo moja« na kojoj se nalazi sedamnaest njegovih skladbi koje izvode Tomislav Bralić i klapa Intrade, Vinko Coce, klapa Maslina, klapa Cambi iz Kaštel Kambelovca, Radojka Šverko, Mladen Grdović, Giuliano i Zorica Kondža. Album »Vilo moja« samo je jedan od brojnih povoda za razgovor s Ivicom Badurinom. 

 To je evanđelje

Kad spominjemo album »Vilo moja«, koju biste od pjesama s tog CD-a izdvojili kao najznačajniju u svojoj skladateljskoj karijeri? 

  – Nedavno sam bio u Bibinju u domu prijatelja Ante Sikirića, autora skladbe »Croatio iz duše te ljubim«, i tako smo razgovarali o svemu pa i o našim pjesmama, a kada smo spomenuli »Da te mogu pismom zvati«, on je na to jednostavno kazao: »E, to je evanđelje«. Veliku snagu ima i »Vilo moja«, no i druge pjesme na ovoj kompilaciji ravnopravno sudjeluju u toj mojoj autorskoj priči. Želim zahvaliti svome nakladniku Scardoni što je na ovaj način zaokružio jedan ciklus moga rada. Hvala i mojim prijateljima izvođačima, koji su posrednik između mene i publike. Oni su provodnik koji prenosi moje emocije do slušatelja. Na kraju ipak život pjesme ovisi i ovisit će o skladateljskoj imaginaciji. 

 U jednom ste razgovoru otkrili da su vaši najveći hitovi nastali u dahu. Kako i kada radite? 

  – Kažu da pjesnicima i sanjarima pripada noć, no ja više volim jutro, kada sam smiren i sabran. Ako me noć i zatekne u radu, ujutro slijedi bitna faza koju zovem prosijavanje ili klesanje svega što je višak i nepotrebno u melodiji i harmoniji. Ima nešto u onoj da jutro zna biti pametnije od noći. Istina je da su neke pjesme nastale »u dahu«, ali to samo znači da su bile pohranjene u predjelu srca i čekale trenutak da ih pronađe prava riječ, stih i tada pokrene.  

Ništa bez motiva

Što vas inspirira, motivira? 

  – Nema djelovanja bez motiva. Za nekoga je to ime, slava ili bogatstvo i moć. Za mene je najljepše sjesti za novi instrument bogat zvukovima i komponirati radi komponiranja, ne očekujući ništa za uzvrat. To me čini nezavisnim, a mislim da je nesebično djelovanje ljudska dužnost. Kako dolazi inspiracija ili nadahnuće? Čitam stihove mojih prijatelja pjesnika i osluškujem srce. Ako nekad i postoji sukob između srca i uma, slijedim srce. Znam da ću učiniti manje pogrešaka nego da slijedim um. 

 Tko su autori koji kao i vi rade srcem i s kojima najradije surađujete? 

  – U svojem dosadašnjem radu imao sam zaista sreću surađivati s vrsnim pjesnicima – Vlastom Juretić, Brankom Slivarom, Snježanom Perić, Franom Bilićem i Jakšom Fiamengom. Nakon nekoliko godina, s Franom i Jakšom suradnja je prešla u novi level, a to je prijateljstvo. 

 Pjesma »Vilo moja« koju je na MIK-u 1997. godine izveo Vinko Coce i klapa Krk, a za koju vi potpisujete glazbu, a Vlasta Juretić stihove, označila je prekretnicu u vašem radu. Kako je došlo do vaše suradnje s pokojnim Cocom? 

  – Pjesma »Vilo moja« doista je obilježila moj rad. To su te pjesme koje nastaju iz potrage u predjelu srca i kad se udruže s lijepim stihovima, ovaj put Vlaste Juretić, nastane pjesma koja dotiče tisuće ljudi. Ona se izvodi u Stockolmu, Beču, Splitu, Novom Zelandu, njoj vrijeme, prostor ni jezik nisu prepreka. I to je dokaz da smo svi mi dijelovi istog univerzuma. Naravno da me to čini sretnim. »Vilo moja« može se čuti u puno izvedbi, ali samo je jedna neponovljiva, a to je kad pjeva Vinko. To je bila naša prva suradnja. Kasnije smo napravili još nekoliko pjesama, družili se i surađivali te napravili turneju po Australiji i Novom Zelandu. Prerano je otišao i svima nedostaje, ali on i dalje traje u svojim pjesmama, u svojim dobrim djelima. 

 Ništa manje važne nisu ni pjesme »Da te mogu pismom zvati« šibenske klape Maslina i »Ne damo te pismo naša« Tomislava Bralića i klape Intrade. Branko Bubica iz klape Maslina za vas je rekao: »Klape je svojim pjesmama izvukao iz konoba i kaleta na sportske stadione i u najelitnije koncertne dvorane.« Što Vi kažete na to? 

  – Te dvije pjesme dale su veliki doprinos koncertima na Poljudu. Zaista nisam mogao očekivati da će ih publika tako zavoljeti i sretan sam i ponosan zbog toga. Drago mi je da i moji suradnici imaju tako lijepo mišljenje o mojem radu. Ipak, svakako želim reći da su prvom koncertu na Poljudu prethodile godine silnog rada mnogih klapa, bezbroj festivala i smotri te kao krunska manifestacija Omiški festival klapa. Prije osam godina, 3. rujna 2006. godine jednostavno je sazrio trenutak za takav koncert i »Da te mogu pismom zvati« i »Vilo moja« nosile su tu večer na Poljudu. Bio sam tamo sa svojim kćerima i doživio i proživio nezaboravne trenutke. 

 Otočni paški geni

Kao autor popularnih skladbi prvi put se javljate na Splitskom festivalu 1987. godine skladbom »Dalmacijo kad te more budi« koju je izveo Tomislav Ivčić. Na kojim su sve festivalima još izvođene vaše pjesme?   – Split je doista važan grad u mojem životu. Točno je da je »Dalmacijo kad te more budi« prva pjesma autora Frane Bilića i mene na festivalu, a kasnije ih je bilo još. Pisao sam i za MIK, Šibenski festival, Opuzen, a bila je i jedna Dora. Ima nekoliko godina da sam se povukao s festivala jer mi pomalo sliče na aukciju pjesama. Meni su draži trenuci kada ljudi istinski na koncertu uživaju u pjesmi.  

 Budući da surađujete s dalmatinskim izvođačima, mnogi vas doživljavaju dalmatinskim autorom. Koliko to što ste porijeklom s Paga utječe na Vaš dalmatinski skladateljski mentalitet? 

  – Moji otočni paški geni jednaki su kao i u moga Jakše viški, zato se dobro i slažemo. Otočani lako prihvaćaju okolnosti u kojima su upućeni sami na sebe jer koliko god brodova s otoka poslali k obali i obrnuto, otok uvijek ostaje otok. I zato se na otoku jednako sadi loza, maslina, lovi riba, moli i živi. To je svijet koji je u meni, kojem ja pripadam i ne moram ništa zamišljati i izmišljati. 

 Pisali ste i dječje i duhovne pjesme. Pišete li ih i dalje? 

  – Skladbe za dječje ansamble pisao sam u vrijeme moga pedagoškog rada i dok sam uređivao Dječji festival MIKIĆ. Duhovnu glazbu sam započeo s marijanskim pjesmama, a na stihove Jakše Fiamenga i Frane Bilića. Tako su nastale pjesme Gospi Visovačkoj, Gospi od milosrđa, Gospi Trsatskoj, Blagoslov, a zadnje što sam radio je bila glazba za dokumentarni film koji je snimio Sanjin Badurina, o samostanu u Kamporu i kroničaru i dokumentaristu fra Odoriku Badurini. 

 Nadarene odmah uočite

Spominjete svoj pedagoški rad – nakon završene Muzičke akademije predavali ste glazbenu kulturu u Osnovnoj školi »Nikola Tesla«. Neki od vaših poznatih učenika bili su: Vedran Križan, Alen Tibljaš, Karin Kuljanić, Branimir Gazdik. Kako ste u njima probudili ljubav prema glazbi?  

 – Tako nadarenu djecu odmah uočite. Volio sam s njima posebno raditi pa smo uz zbor formirali i orkestar koji je bio samostalan, ali i pratnja zboru. U to vrijeme bilo je to nešto novo pa su nas rado pozivali na razne manifestacije i izvan škole. Danas su to afirmirani vrsni glazbenici i drago mi je da sam sudjelovao u njihovim prvim koracima. Kada se sretnemo, rado evociramo te uspomene. I ja se rado sjećam svojih sjajnih profesora, Vjekoslava Gržinića koji nas je kroz igru učio kreiranju melodije, profesorica Lukež i Grandić, koje su mi bile i učitelj i roditelj. Ideal svakog obrazovanja morao bi biti stvaranje čovjeka jer koja korist od uljepšavanja vanjštine, ako ne postoji nutrina.