ZAGREB – Počnimo od najkonvencionalnije i konceptualno najjednostavnije predstave ovogodišnjeg Tjedna suvremenog plesa: »Agende« koju supotpisuju Simone Aughteriony i Saša Božić. Nakon dvadesetominutne sekvence socijalnog plesa, smještene tako da plesače s desne strane pozornice osvjetljava dvadesetak jakih reflektora, a glazba pojačava atmosferu i tipične energično pulsirajuće koreografske dionice noćnog kluba, prelazimo na »privatne interese« mladih plesača iz Hrvatske, Belgije, Švicarske i Velike Britanije. Poimence, to su Katarina Barešić, Boris Barukčić, Ivan Bojanić, Dora Brkarić, Viktoria Bubalo, Margareta Firinger, Nic Lloyd, Šimun Stankov, Melissa Valette, Thomas Vantuycom. Nakon očekivano sličnog, ali barem u žestokom ritmu odigranog socijalnog plesa aktualnog vremena, male koreografske agende svakoga od plesača variraju od svojevrsnog samoužitka inscenirane pornografije, kratkih ironičnih rečenica ispisanih na sučelju kompjutora (»Mauricijus je poznat po raznolikoj flori i fauni: zajebi sve ovo« ili »Gdje ste bili kad ste vidjeli Mona Lisu?«), ljuljanja na trapezu do bacanja novčanica u publiku (i zatim inzistiranja da ih publika vrati), ali ne uspostavljaju dublje zajedništvo.

Grupa koja okuplja puno usamljenosti

Za vrijeme tih »mikroagendi« svatko je u svojem svijetu, što se nastavlja i kad još jednom započne klupska glazba. Tijela zapravo stalno ulaze u »lažni« zajednički svijet i vrlo površnu međusobnu interakciju, pritom ostajući u grupnoj formaciji, ali bez osobnog kontakta. To je ujedno i najzanimljiviji aspekt ove plesne predstave – kao, svi su stalno zajedno, u klubovima, na internetu, bespogovorno dijele fizički prostor, ali nitko ni s kim (čak ni kad plesači leže jedni na drugima) ne uspostavlja obostrano uvažavajuću interakciju, neki treći prostor koji nije »ja« nasuprot »ja«, nego neko novo »mi«. Isti pristup pamtim i iz ranijih predstava Saše Božića, za koje se čini da stalno iznova progovaraju o zastoju ili onemogućenosti povjerenja, komunikacije, čak i pomnije koreografske razrade nekog odabranog tematskog fokusa. Božića zanimaju razne vrste »socijalnih paraliza«, koje često djeluju i isprazno i ishitreno; upravo kao nemoć postizanja zajedničke umjetničke »agende«. I ova predstava tobože ismijava »super cool event«, ali zapravo slijedimo pravila komercijalnog biznisa noćnih izlazaka i plesači su tu da zabave publiku svojom klupskom virtuoznošću. »Agenda« se stoga može pročitati i kao dramaturški nadasve cinična predstava, u kojoj nitko od okupljene ekipe ne vjeruje u ples kao stvarnu alternativu poretku masovno trošene, koliko i plitke zabave. Umjesto toga, ples joj se podastire.

Muška radna grupa

Predstavu »Omma« slavnog mađarsko-francuskog koreografa Josefa Nadja čini osmero afričkih plesača, pri čemu nije jasno koji je kriterij njihove selekcije. Njihov rad u današnjoj Francuskoj ili vezanost svake odabrane osobe upravo za pojedine afričke države i njihove tradicije plesa? Izvjesno je, međutim, da na scenu stupaju gotovo u zatvoreničkoj koloni (jedan iza drugoga) i da zatim ostavljaju dojam obavljanja fizičkih – ili zatvorskih – poslova. Muška plesna grupa vrlo raznovrsnih tijela (od izrazito mršavih do krupnih) reklamira se i kao »povratak korijenima plesa«, s naglaskom da je ples oblik zajedništva, u kojemu plesači jedni druge promatraju, a zatim i nadopunjuju. Svi stupaju na pozornicu bosi, u identičnim crnim odijelima, da bi vremenom ostali samo u crnim hlačama, golih torza. Puno je tu kratkotrajno uspostavljenih dueta, terceta i kvarteta (vrlo malo kompletnog usklađenog ili sinkroniziranog pokreta), a slamanje velike grupe na manje skupine funkcionira i kao komunikacija oko višekratnih istovremenih fokusa na neki plesni zadatak. Glavni koreografski potpis izvedbe čine skokovi (pa i na jednoj nozi), s time da mnogi njihaji torza i ruku »zrcalno« preuzimaju tuđu dionicu da bi je zatim dalje razradili i razmijenili.

No, naglasak čitave koreografije je na »laganim« stopalima i skokovima, na tijelu koje odskače od svoje podloge i s velikom se lakoćom upušta u jezik hibridizacije suvremenog plesa i afričkih plesova. Europskom je gledatelju nemoguće reći koliko tu ima brisanja jedne tradicije u korist druge, koliko Nadj orijentalizira suvremeni ples, a koliko suvremeni ples nadvladava afričku obrednost, ali publika ove predstave namjerno je pozvana da uživa u tobožnjoj univerzalnosti pokazanog – muškog – pokreta. Predstava u konačnici ostavlja dojam tolike gustoće, upravo vrtloga pokreta da izaziva umor gledatelja, tim više jer namjerno razbija bilo kakvu narativnost. Kao da joj je stalo pristupiti radnoj spretnosti i okretnosti muškog tijela, koja bi sama po sebi trebala biti dovoljan koreografski sadržaj. Nisam sigurna da je tome tako.

Spiritualna, koliko i ekscentrična vrtnja

Duboku meditativnu fluidnost hodanja u krug i stvaranja »kružnih mobila« ili grupnih formacija predstave »Set of Sets« autorskog dvojca u sastavu Guyja Nadera i Marie Compos doživjela sam kao umjetnički vrhunac ovogodišnjeg Tjedna suvremenog plesa. Polagani ulazak u pokret i zvuk, iz tišine i smirenog hodanja u krug, pa sve do vrlo ekscentričnih vrtnji jednog ljudskog tijela koje uzima za oslonac druga tijela, stvara izvedbu koja inzistira na tome da smo jedni drugima poluga, oslonac, nosiljka ili drška, ali način na koji uspostavljamo svoje vrtnje (oko sebe, oko drugih) uvijek donosi mikropromjene i mala iznenađenja, varijacije, istovremeno uprizorujući i osporavajući naše mogućnosti ponavljanja. Puno koreografskih dionica podsjeća na kliznost i vrtnju tijela u umjetničkom klizanju, kad jedan plesač diže drugoga uvis i klizi ledom ili izvodi trostruki aksel (s time da višestruki okreti u zraku asociraju i na break-dance natjecanja), no sedmero plesača toliko duboko ulaze u pitanja kooperativnosti i samoorganizacije ljudske grupe da se čini kao da promatramo »rad stanice« ili neku iznimno profinjenu matematiku u pokretu, a pritom smo svjesni i da su sekvence devedestominutne predstave bliske i sufijskim vrtnjama i drugim arapskim i azijskim tradicijama vrtnje u mjestu kako bi se postigla »ekstatičnost« vrtoglave usklađenosti s osi svemira, vremena, Zemljine kugle ili neke druge unutarnje okomice oko koje kružimo.

Moguća čitanja ove predstave idu i prema mistici vrtnje i prema njezinoj tehničkoj virtuoznosti, ali nikako ne bih rekla da je u pitanju forma radi forme ili forma bez sadržaja. Naprotiv, čini mi se da je agenda ove predstave upravo u povjerenju koje se uspostavlja među plesačima na način da svaka »opasnija« degravitacija traži podršku čitave grupe, a ne samo sigurnost u vlastite plesne mogućnosti. To je svakako i predstava o vremenu, o finim naborima ponavljanja plesnih i ritmičkih struktura, čiji se bijeli pod i plesači u blagopastelnim nijansama tamnosive i tamnozelene boje sve više stapaju u osobito blagi, fluidni i mekopokretni scenski organizam, veliki kotač neodređenog trajanja, na samom kraju predstave trikom svi zajedno »ostajući u zraku«, kao da ih je čitav rad izvedbe na kraju uspješno lansirao u beskonačnost kruga.

Grupna terapija

Mnoge suvremene tehnologije tijela, kao fitness-grupe ili grupe samopomoći ili grupe koje se uspostavljaju u plesnim klubovima diljem globusa nastaju kao kratkotrajna i često skupa protuteža sve većoj (besplatnoj) otuđenosti i usamljenosti tijela koja prvenstveno služe svojim vlastitim kompjutorima, ostajući vremenom u sve dubljoj izolaciji. Ideologiju zagovaranja obavezne, državno i medicinski propisane izolacije mogli smo pratiti i tijekom pandemijskih godina. Čini se, stoga, zanimljivim da plesači na ovu klimu grupe koja postaje luksuz nad luksuzima odgovaraju različitim oblicima podvlačenja kako grupne dostupnosti, otvorenosti, tako i grupne inteligencije, ne zaboravljajući ni na grupne traume. Umjesto političkog stava da je grupa ili atavizam ili puka egzotika elitnih terapijskih destinacija, plesači ovogodišnjeg Tjedna suvremenog plesa vraćaju se kreativnoj kooperativnosti i solidarnosti ljudske grupe, time barem za trajanja festivala diskretno revitalizirajući i pojedinačno i grupno zamrlu domaću plesnu scenu.