Premda se pretpostavlja da svi ribolovci temeljno znaju prepoznati i razlikovati riblje vrste, činjenica je da ih većina zapravo razlikuje tek manji broj pri čemu se to poznavanje uglavnom svodi na vrste koje su ciljana meta u ribolovu.

Iznenađujuće je koliko je velik broj ribolovaca koji se u susretu sa za njih novom vrstom ponašaju krajnje neoprezno, a čemu svjedoči medicinska statistika.

Poznat je slučaj njemačkog turista koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća došao u zadarsku Opću bolnicu s jakim bolovima u natečenoj ruci. Sa sobom je donio ribu koja ga je ubola što je liječnicima svakako olakšalo postupak. No pojašnjenje načina na koji je stradao sve prisutne je itekako iznenadio. Naime, on je toga dana nalovio punu najlon vrećicu paukova koje je s udice skidao golim rukama, da bi tek na posljednjem ulovljenom shvatio koliko takav ribolov zapravo može biti opasan.

Nažalost, takve se situacije koje ni izdaleka nisu bezazlene stalno ponavljaju, kako kod turista, tako i kod domaćih ljudi, pri čemu su ribari i ribolovci zbog konstantnog kontakta sa svim ribama, pa tako i s otrovnima, zapravo najviše ugroženi.

Premda postoje pouzdani lijekovi i protuotrovi, poznavanje otrovnih ribljih vrsta i način na koji te vrste mogu ugroziti zdravlje i život, prvi je korak u preventivi koja se prije svega svodi na poznavanje opasnih vrsta i mehanizma na koji do otrovanja može doći.

A osim ribljih, postoje i otrovni ugrizi glavonožaca. Premda nisu toliko opasni, svakako zaslužuju malo prostora.

Ugriz papagajskog kljuna lignje, mrkača i sipe uvijek je vrlo bolan, dijelom zbog stvarnog mehaničkog oštećenja tkiva, dijelom zbog otrova koji je zapravo poguban samo za manje organizme. Otrov sipe kod čovjeka može uzrokovati samo osjećaj pečenja u ugriznoj rani, no ukoliko je došlo do više ugriza, i to od više različitih jedinki, može doći do vrtoglavice i poremećaja u govoru, što je u pravilu samo kratkotrajna prolazna tegoba.

Priča o otrovu kojim hobotnica usmrćuje rakove nije nikakva bajka već znanstveno potvrđena činjenica. Prilikom ugriza hobotnica slinu sa žučnom sekrecijom otpušta preko malog, vrlo fleksibilnog rila koje može gurnuti van usta. Pritom se slina, odnosno žuč koja sadrži dva toksina, α i β – cephalotoxin, izbacuje pod pritiskom. Oba su toksina smrtonosna za rakove koji već u prvih nekoliko minuta nakon ugriza budu potpuno paralizirani.

Ugrizi glavonožaca u principu ne zahtijevaju nikakav poseban tretman.