“Prvi sam put, kao student, bio na Pulskom filmskom festivalu kad je obilježavao »okruglu« 50. obljetnicu. Bio sam prva godina Akademije, čekao sam, naime, da se na njoj otvori smjer namijenjen i nama koji smo željeli postati producenti. Na 60. obljetnici Pule prvi sam put bio sa svojim filmom – producentskim debijem »Vis-A-Vis«, koji sam radio s kolegom i prijateljem s Akademije Nevijem Marasovićem.

Dakako da ni prvi, baš kao ni drugi put nisam ni sanjao da ću treću veliku obljetnicu Pulskog filmskog festivala, ovu 70., koja nas očekuje u srpnju, dočekati kao – umjetnički ravnatelj najznačajnijeg hrvatskog filmskog festivala. Stoga mogu reći da je svaka značajna godišnjica Pule bila i jako važna stepenica u mom filmskom radu”.

Danijel Pek, od studenog 2022. godine i službeno umjetnički direktor Pulskog filmskog festivala, svoj je novi dom prije nešto više od godinu dana pronašao u Buzetu. Iako rodom Zaprešićan, koji je veći dio života proveo u Zagrebu, kao središte svog života često je vidio upravo Istru. Nakon potrage za idealnim mjestom za svoj dom, koji u velikoj mjeri ima i ulogu jako važnog radnog prostora, sve su se silnice bile posložile na sjeveru Istre. K tome, lokacija je to koja mu, kao profesionalcu kojem je brzina obavljanja pojedinih zadataka jako važna, sve pruža za kratko vrijeme.

“Do Zagreba su neka dva sata vožnje. Ove godine smo u Cannes letjeli iz obližnjeg Trsta. Ono što je također zanimljivo, iako sam se dislocirao iz Zagreba, koji je kod nas središte svega, prevaljujem znatno manje kilometara. A mislio sam da će ih biti kudikamo više. Velik dio našeg posla moguće je raditi online, posebno nakon godina pandemije, tako da ne moramo više nužno biti i životno vezani uz mjesto rada. Svakako je značajno i to da u Buzetu imamo više vremena za druženje s obitelji i da je život ovdje ugodan i opušten“, pojasnio nam je razloge svog preseljenja Pek dok smo, s pogledom na novi dio Buzeta, pa tako i na dio grada gdje se nalazi njegov dom, razgovarali u Staroj oštariji.

Nacionalni festival

Sam dolazak na čelo Pulskog filmskog festivala imao je, dakako, svoje izjašnjavanje, rang je to o kojem konačni sud donosi Ministarstvo kulture. Mada, kako se na kraju pokazalo, ne i pretjerano neizvjesni tijek glasanja. Bilo je, na neki način i očekivane, reakcije nakon izbora jer riječ je o važnoj funkciji. Pobunila se tako Paola Orlić, koja je smatrala da se u dobivanju te funkcije mora voditi računa i o lokalnom podrijetlu. Iako ona je iz Pule, godinama radi u Zagrebu, tako da, realno, Pek nije imao ozbiljnije primjedbe na svoj izbor.

“Pulski filmski festival je nacionalni festival koji se održava u Puli. Bira se program i osobu koja ga je u stanju provesti, a ne iskaze lokalpatriotizma. Moram reći da nikad nisam osjetio neku negativnu konotaciju oko mog izbora, jako sam zadovoljan što sam dobio jako lijepu podršku i filmske zajednice, i Ministarstva kulture i medija i Grada Pule i Istarske županije”, pojasnio nam je, uz svoju karakterističnu mirnoću, Pek i tu situaciju koja je pratila njegov dolazak na čelo najznačajnijeg hrvatskog filmskog festivala.

Iznimna obljetnica

Posvetimo li se velikom rođendanu i iznimnoj obljetnici, 70. izdanju Pule, većina priprema je gotova. Festival kojem je veliki pečat utkao novi umjetnički direktor Danijel Pek, skoro da može početi. Iako je Pek još uvijek na svjevrsnoj distanci jer smatra da će se sud o njegovom radu moći dati nakon većeg broja godina, ili čak i po okončanju aktualnog četverogodišnjeg mandata, njegov se rukopis na nadolazećoj Puli itekako već prepoznaje.

“Ovogodišnja Pula pred publiku donosi možda najveći broj filmova dosad, riječ je o 21 naslovu, od kojih je 14 hrvatskih filmova, dok je preostalih sedam manjinska koprodukcija. To je odlična brojka koja pokazuje da je hrvatska kinematografija u uzletu, vjerujem da će i publika biti zadovoljna, jer je program vrlo raznolik – imamo dječje hitove, drame, krimiće, adaptacije značajnih književnih djela i posebnu rijetkost – animirani film.

Na festival dolaze i neki od naslova koji su u kinodvoranama već zabilježili jako dobru gledanost, pa i u desecima tisuća prodanih ulaznica. Moja želja je, mogu je nazvati i misijom, da se u Areni, ali i općenito u životu, vratimo zadovoljstvu zajedničkog gledanja filmova. Nema ničeg ljepšeg od takvog iskustva gledanja filma, kao ni analize viđenog nakon što projekcija završi. Festival filma mora biti proslava, radost, mora izazvati veliku pažnju i biti privlačan i publici i filmašima.

Mora biti i svečanost te veselje prigodom podjela nagrada. Pritom ne mislim na neke silno glamurozne procese, na nekakvu holivudsku predstavu. Ne, želim da dolazak u Arenu bude istinska svečanost za sve one koji vole film, koji u njemu uživaju, i to u okruženju sebi sličnih ljudi. Pritom, dakako, prvenstveno mislim na hrvatski film, koji se itekako može pohvaliti zanimljivim ostvarenjima, kao i jednakim takvim ljudima koji ga stvaraju“, približava nam Pek ono što nas ovog srpnja u Areni očekuje, ali na neki nas način i poziva na interakciju, na druženje, na komentiranje viđenog. Ako treba i u polemičkom tonu, u jednoj konstruktivnoj kritici.

U pravu je jer na taj se način pokreće čitav niz mehanizama, pa i u našim tijelima i mislima. To je danas tim važnije jer postoji velika opasnost da digitalno doba od nas napravi specifičnu vrstu novih robova. Ili u najmanju ruku ljudi kojima je sve manje potrebno okruženje – ljudi.

Foto: Srećko Niketić/Pixsell

“Ono što promoviram kao poželjni proces na Pulskom filmskom festivalu, sugeriram i u svakodnevnom životu. I sami ste mogli pratiti masovno gašenje kina, kinodvorane su se u jednom poprilično kratkom razdoblju pozatvarale. Djelovalo je kao da su se zauvijek ugasile, kao da su »kina« zauvijek postala nepotrebna.

Ipak, u relativno kratkom vremenu vratile su se kinodvorane kroz komercijalne multiplex dvorane, ali onih kinodvorana u malim sredinama, gdje su često predstavljale jezgru kulture, baš i ne. Srećom, unazad nekoliko godina i to se mijenja, krenuo je snažan proces koji me jako veseli: u ne baš malom broju otvaraju se kina, ona klasična, kina kao nekad.

Jedno od takvih je i ovdje, u Buzetu. U to kino idemo zajedno, obiteljski, a želja mi je da mojoj djeci odlazak u kino bude ne samo gledanje filma nego i izlazak, mjesto gdje će participirati u zajedničkom gledanju filma”, pojašnjava ushićeno Pek.

Dvostruko studiranje

Nakon dvostrukog studiranja – prije Akademije studirao je politologiju i bavio se novinarstvom – 2007. godine Pek kreće na put koji ga je upravo doveo na vrlo visoku pulsku funkciju. Te je, naime, godine, a pokazat će se kako je kraj prvog desetljeća aktualnog tisućljeća itekako važan u genezi najnovije ere razvoja hrvatskog filma, osnovao produkcijsku kuću Antitalent, koja i danas sa sedam zaposlenih vrlo uspješno posluje.

“Do naziva tvrtke Antitalent došlo je u jednoj velikoj mjeri zahvaljujući boravku na prvom Sarajevo Talent Campusu, koji je naglašavao upravo ulogu talenta u stvaranju, oblikovanju filma. Meni je pak bilo zgodno da nakon tolikog naglašavanja talenta i njegove uloge u životu umjetnika, okrenem priču te svoju produkcijsku kuću autoironično nazovem Antitalent.

Jako je taj naziv privlačan uhu, brzo se pamti i ostaje i kao svojevrsna poruka. Krenuo sam tada samostalno, da bi nas danas bilo, s obzirom na prilike, velikih sedam, mada je za normalno poslovanje to optimalan broj. Zadovoljan sam svime što smo producirali jer osim igranih ima tu i dokumentarnih, televizijskih serijala i puno rada na produkcijskim servisima.

Eto, »Murina«, iako je riječ o drami koja nešto teže privlači masovnost publike, osvojila je simpatije jako velikog broja gledatelja, kao i stručnih žirija. Sveukupno, jako je to nagrađivani film, reakcije su odlične, tako da je to do sada najvrednije Antitalentovo ostvarenje”, zadovoljan je Pek.

U svoj toj svojoj mirnoći, samorazumljivosti niza procesa i aktualnih situacija, kao i izostanku bilo kakve zlovoljnosti kad je u pitanju pronalaženje sredstava za snimanje filmova, Pek je poprilično atipičan. Što još jednom pokazuje da su mu negacije – Antitalent – jako draga forma izražavanja i ponašanja.

“Situacija u filmu je u pozitivnoj fazi, ne mogu se žaliti ni na visinu sredstava koje nam dodjeljuju državni izvori i HAVC, koji na jedan pristojan način s mnogo razumijevanja prati i financijske potrebe hrvatskog filma. Kad smo već kod te institucije, ona ove godine slavi 15 godina postojanja, krenula je svega godinu nakon mog Antitalenta. Moje je mišljenje da je HAVC učinio mnogo dobrog, posebno uvođenjem poticanja razvoja, distribucije, poticanja koprodukcija, a najviše snažnom podrškom debitantskim filmovima, što je potpuno promijenilo hrvatski film”.

I u našem razgovoru s mnogo digresija i nadopuna otvara jedno jako zanimljivo poglavlje. Često smo, naime, skloni nekritički, sasvim paušalno osuđivati hrvatsku filmsku produkciju. Prema mnogima hrvatski je film pretjerano hermetičan, manje privlačan za gledatelje, dok je s druge strane filmska industrija Srbije, prema tim istim ocjenama, mnogo sposobnija stvarati diela koja silno privlače publiku i u hrvatska kina.

Nedavno predstavljanje programa jubilarnog 70. Pulskog filmskog festivala – Tanja Miličić, Danijel Pek i Mario Kozina

“Ne, ne slažem se s takvom konstatacijom, uistinu i jeste paušalna i može doći samo od nekog tko ne poznaje ni naš, hrvatski, kao ni film u Srbiji. Jako je velik broj i hrvatskih filmova koji su postigli jako dobar uspjeh u Srbiji, kao što je, istina, i u suprotnom smjeru priča jako često. Srpski film je možda više okrenut publici, i tu možemo učiti od njih, ali mislim da u kvaliteti filmova i oni od nas. Na kraju krajeva, riječ je o dvije male kinematografije, tako da je produkcijska godišnja lista itekako zanimljiva i ispunjena.

Nismo mi SAD, gdje se u filmskoj industriji okreću milijarde. Mada, onaj tko bolje poznaje i to tržište, zna da uloženo vrati jako mali broj filmova. Pa i moćna holivudska filmska produkcija nema više od desetak posto filmova koji donose dobru zaradu, konkretno onih koji su – isplativi. Riječ je, dakako, i o filmovima koji čak i kad se ne bi izvozili, pod sobom imaju državu s više od 300 milijuna stanovnika. U Europi ili općenito u svijetu uobičajena je spoznaja kako zemlje manje od 40 milijuna stanovnika ne mogu doći do isplativosti filma bez subvencija”, poručuje nam Pek.

Film u malim zemljama nikad neće moći biti komercijalan, uvijek će ovisiti o podršci države, stoga je normalno da ga promatramo ne samo kroz brojke gledatelja nego i kao kulturni proizvod, umjetničko djelo koje doprinosi ugledu i razumijevanju našeg društva u svijetu.

Vjera u hrvatski film

I navodi nas na pomisao da je film sličan brodograđevnim navozima. Ni jedan se brod ne može otisnuti u more bez pomoći državnih institucija – bilo putem jamstava, bilo davanjem posudbi.

“Snimanje filma proces je koji traje po prilici pet godina. Najteži je dio oblikovanje samog scenarija, ali i ostali koraci u nastanku filma kompleksni su i dugotrajni. Upravo je ta višegodišnja potreba za financiranjem jako osjetljivi dio procesa jer tek nakon puštanja filma u javnost, u kina, novac se može početi vraćati”, precizan je Pek.

Pekovih 15 godina od osnivanja Antitalenta, koji se, dakako, nije ugasio niti će se to s njime činiti, i dok je Pek na ravnateljskom mjestu, kao i »krovnog« HAVC-a, pokazuju i da se vraća vjera u hrvatski film, filmaše, redatelje, glumice i glumce. Kad se malo »pretrese« scenu, dolazi se do zanimljivih imena, a svatko tko je dolazio u kontakt s tom umjetničkom kolonijom, zna da je riječ i o jako povezanoj, interaktivnoj sceni.

“Nema nas mnogo. I to ne samo nas koji se bavimo produkcijom, nego je cjelokupna filmska scena ljudi koji stvaraju filmove jako mala. Logično je stoga da smo si spremni priskočiti u pomoć, biti povezani na svaki način. K tome, promijenio se i modalitet samog oblikovanja filma. Konkretno kad je riječ o nama producentima, i mi smo involvirani u proces sadržaja filma. I to od samog inicijalnog oblikovanja scenarija, na samom početku stvaranja nekog filma. Dakako da su umjetnost i samostalnost važni, ali skoro je nemoguće danas napraviti film a da u njemu u velikoj mjeri nismo ravnopravni i mi, njegovi producenti”, zaključio je polako Pek naš razgovor.

Uostalom jako je lijepo naglasio da svoje profesionalne aktivnosti supruga, koja je također dio Antitalenta, i on usuglašavaju s ritmom obitelji. Nemoguće je, dakako, to činiti svaki dan i u svim situacijama, ali oni intenzivno rade kad su djeca na ispunjenju svojih dnevnih obaveza, kao i nakon njihovog odlaska na počinak. Život je prema razmišljanju Pekovih kao film – da bi bio gledateljima blizak i razumljiv, mora biti skladan. Uistinu, jednako je tako i kod – skladnih obitelji.

“Vidimo se u Puli. Nadam se da će Arena biti puna, da će gledatelji uživati u zajedničkom gledanju filmova pod zvijezdama”, zaključio je Pek naš višesatni razgovor. Ne u sobi, ali da na terasi s pogledom.