Iz Slovenije, točnije iz Šenčura, nam se javio Matej Ramovš, podvodni ribolovca koji je i sebi ali i svima drugima još jednom dokazao da ribu u velikom postotku ne love samo oni najspretniji nego i oni koji u najuporniji. Ovoga je puta Matej bio na Krku, a na meti su mu bili zubaci. Evo što nam je Matej rekao o tom svom ‘upornom’ ribolovu.

– Nakon punih osam godina se vraćam se na Krk da vidim je li u međuvremenu što narastao riblji fond. Nadam se samo da će biti hobotnica jer znam da ih je prije tu bilo dosta i to lijepih oko 3 kilograma u prosjeku.

Drugi dan boravka odlazim na poziciju koju sam upamtio kao poštu kao drži veliku ribu. More je bilo malo hladno i vrlo mutno. Odradio sam par zarona, onako bez veze, da si proširim pluća i već sam tamo gdje znam da moram leći u čeku.

Pošto se lovi na stijeni koja pada negdje vertikalno u dubinu, lov na čeku je vrlo težak jer nema puno mjesta za leći.

Tako sam legao na 9 metara i pušku postavio u desnu stranu kad se iza stijene nakon 30 sekundi pojavila glava zubatca od nekih 5 kilograma. No taj nije htio doći u domet pa nisam ni stigao ispaliti strijelu – priča nam Matej.

– Tako idem dalje i nakon 20 metara ponovo zaron kad dolazi ogromna tuna.

Odradim još par čeka ali bez rezultata osim što mi je dva puta došla tuna.

Razočaran odlazim na drugu poziciju, ali s jednakim rezultatom.

Sljedeći dan ista pozicija, isti kamen. Padnem na čeku, puška u istom smjeru kao i dan prije i evo ti zubaca. Dolazi s lijeve strane ‘u plavo’ gdje sam potpuno otkriven.

Ne mogu opet ništa i tako je prošao i drugi dan – nastavlja Matej.

– Treći dan zovu buru pa govorim sam sebi da zaboravim zubonje i da ipak odem na brancina ali mi se ne da valjati po plićacima.

No prvo idem na jednu drugu poziciju jer su kazali da će se od 11 sati nadalje bura smanjiti. Tako dolazim u to vrijeme na istu poziciju al’ bura isto tuče kao i ujutro.

Nema veze, kažem, i odradim čeku na istom mjestu kao i prošla dva dana.

A zubonje nema osim što opet vidim tune.

Odlučim poći uz stijenu naprijed pa ću raditi pokoju čeku samo da nađem pravo mjesto za leći.

I tako dolazim do jednog interesantnog mjesta pa zaronim na 8-9 metara. Puška mi je usmjerena u dubinu i malo u desno ako uleti koja glava iza skale ispred mene.

I evo, nakon 20 sekundi pojave se dva zubaca iz dubine.

Plivaju lagano ne sluteći ništa. Prvi, težak oko 3 kilograma me uočio i lagano krenuo gore po stijeni prema meni, a drugi odmah za njim.

Plivali su veoma sporo.

Prvi mi je stigao već na domet kad se lagano okrenuo i nastavio plivati bočno uz stijenu. Puštam ga ne okrećući pušku jer sam čekao drugog.

Išao je skoro istim putem kao i prvi i čim je ušao u domet lagano se okrenuo bočno. Nisam više čekao. Ispalio sam strijelu i pogodio po sredini tijela.

Odmah mi je izvukao konop iz mulinela. Znam da moram zategnuti da mi ne bježi u dubinu i da ga maknem ga od stijene jer se kraj stijene s te pozicije nije vidio. I dok sam izranjao vidio sam da se želi zavući u neku rupu na 18 metara.

Za 3 sekundi ulazi on u rupu ali mu strijela mu ne da da ide dublje tako da ga bez problema potežem vani. Zubatac izlazi vani, ja ga odmičem od stijene nakon čega sve postaje sve ostalo je rutina.

Zubatac od 4,3 kilograma mi je u rukama, sve skupa, minutu i pol od urona. Na kraju se mi još jednom, i to ne znam koliko puta do sada, pokazalo da se upornost isplati. More hvala ti za ribu ispričao nam je Matej Ramovš.