»Povijest, politika, popularna kultura« naslov je nedavno predstavljene knjige Dragana Markovine u Ex librisu koja historiografski obrađuje fenomene jugoslavenske stvarnosti i koja je, riječima autora, »fundamentalna za razumijevanje svega što je uslijedilo«, jer vrijeme je to u kojemu su mnoga od onih pitanja koja su otvorena aktualna i danas, pa se »postjugoslavenska društva ne uspijevaju iskopati iz kontrarevolucije začete osamdesetih«.

Kako je na samome početku kazao Vuk Perišić koji je moderirao razgovor, knjiga »Povijest, politika, popularna kultura« je »svojevrsna hrestomatija prikaza vladajućih (političkih) narativa i s druge strane intelektualnog i moralnog otpora prema tim narativima kroz popularnu kulturu i djelatnost određenih organizacija i pojedinaca. To je knjiga o knjigama, ali i knjiga o filmovima i televizijskim serijama«.

Dvojac se osvrnuo na problem povijesnog revizionizma jer, kako kaže Perišić, »nakon devedesetih nas je potopila jedna drukčija interpretacija povijesnih događaja u dvadesetome stoljeću«, pa je pitanje, ako usporedimo revizionističku historiografiju i historiografiju jugoslavenskog perioda, tko je lagao.

Markovina je pojasnio kako se »više prešućivalo nego što se lagalo u socijalističkoj historiografiji, a prešućivala se stvarnost toga rata, to jest bila narodnooslobodilačka borba, no i građanski rat.«

Smatra kako se prešutjelo »u ime plemenitog cilja da se taj rat potisne, da se neka pobjeda i optimizam, neko novo društvo izgradi«, no problem je, govori, što nas je to sve dočekalo devedesetih godina.

Iako je Domovinski rat, reći će »konstitutivni temelj Hrvatske«, bez obzira na to što on mislio o tome, ističe kako je šutnja u Drugome svjetskom ratu bila nešto potpuno krivo.

– Tek sad vidim koliko je promašeno bilo šutjeti o svemu što se događalo u Drugome svjetskom ratu. Mislim da je racionalna procjena morala ići k tome da se ne odmah ‘46., ‘47., ‘48., ali barem da se ove sve teme koje su problematične otvore i siguran sam da bi bile amortizirane do Titove smrti, jer one su se otvorile nekoliko godina nakon njegove smrti, posljednjih godina Jugoslavije, kad nije postojao realan centar moći da spriječi ono što se trebalo dogoditi, odnosno što se planiralo da se dogodi.

Mislim da mi ni onda, a ni sada nismo imali iskreni profesionalni razgovor o nasljeđu onog rata, kao i ovog, kaže Markovina.

Kako je dalje kazao, desna historiografija, publicistika, odnosno radikalno desna medijska scena ne problematizirajući gleda izolirane događaje, pa je zanimljivo kako oni isti kojima je sve počelo ‘45. zamjeraju srpskim nacionalistima koji pričaju samo o Oluji, a ne pričaju o ‘91.

Sve su to uzroci i posljedice, a gotovo nitko zaista nije spreman govoriti o jednome i o drugome. Na to se pak nadovezao Perišić koji je kazao kako se treba podsjetiti na vrijeme Kennedyja kad je donesen zakon o ravnopravnosti, pa tako »imamo situaciju sa segregacijom koja se u Americi počela rješavati sa sramotnim zakašnjenjem šezdesetih godina, da bismo je danas, u dvadeset prvome stoljeću, imali u Vukovaru«.

Uz osvrt na film »General« Antuna Vrdoljaka, nazivanje zagrebačkog aerodroma po Franji Tuđmanu, također su, između ostalog, govorili i o nacionalizaciji Nikole Tesle, Ruđera Boškovića, Dubrovnika, a sam autor u knjizi je zaključio kako su to »isključivo svjetske činjenice, a sve ostalo je periferno i služi tek za još jedan u nizu dokaza autizma ovdašnjih društava«.