Dalo bi se početi, recimo, i ovako, pitanjem koje kaže što dobijete kad snage udruže on koji je iz Tuzle i ona koja je iz Novog Mesta!? Ili bi se dalo pitati nešto drugo, recimo, kakvog smisla ima pisati knjigu koja tematizira veganstvo na Balkanu, kad je Balkan prostor u kojem se puk odanije klanja ražnju, gredelama, peki negoli svim božanstvima redom!? Mahunarkom na ćevap!?

Taj se rat unaprijed čini izgubljenim, no njih dvoje, bračni par Šarkanović, Jelena i Igor, odlučili su dobiti makar bitku. I dobili su je, jer njihova knjiga naslova »Balkan Vegan« i podnaslova koji kaže »specijaliteti balkanske kuhinje na biljnoj osnovi« u niti pola godine, koliko je u prodaji, posve se dobro trži, kako u zemljama one bivše Jugoslavije tako i u Austriji, gdje Jelena, Igor i sin im Bor žive i rade.

Budući da je Austrija mrvu dalje negoli treba da se čovjek nađe na kavi, valjalo se nama čuti i vidjeti preko Zooma. Nema veze što je pandemija i službeno okončana. No, ima to i svojih dobrih strana, jer da nismo kamerom ušli u kuću jedni drugima, ne bismo vidjeli kako Igor u ruci drži tanjur, pa ga ne bismo, a da se ni upoznali valjano nismo, najprije upitali: »Što se to jede?«

– Jelena je napravila varivo od livadskog, divljeg zelja, kvinoje i crvenog graha – kazuje Igor uz malu pomoć Jelene.

Divlje zelje. Jesmo li to tanjurom već na terenu Balkana ili nismo!?

– Ma što se našlo u kući od tog smo kuhali – smije se Jelena. Makar, livadsko zelje jest ubrano ‘kod nas’, u Sloveniji. Ne da se njega kupiti na tržnici u Austriji.

– Moja ga mama bere, pa kad god odemo u posjet, dobijemo neki paketić. Jako nam je drago sve što je iz prirode, iz domaćeg vrta – priznaje Jelena.

Igor, Bor i Jelena Šarkanović / Privatna arhiva

Borova alergija

U redu je to, nema tko ne voli domaće, ali da je knjiga »Balkan Vegan«, ipak se, na prvu barem, čini nemogućom misijom. – Mogli ste tako pisati i o drvenom željezu. To ne postoji – šalimo se. Smiju se oni, znaju i oni da su na ovom prostoru mahom mesojedi, no to ih nije pokolebalo baš nimalo. Nisu od tog materijala što se lako koleba, već, štoviše, kad se tu nešto odluči i kad je važno, onda se i ispoštuje. Uostalom, da se u ovoj kući mijenja prehrana, uvelike je zaslužan desetogodišnji Bor, premda su Jelena i Igor bili vegetarijanci i kad su se upoznali.

– Meso ne jedem 24 godine, Igor 19. Igor je ishranu promijenio zbog zdravstvenih razloga. Ja meso ne jedem od trenutka kada sam počela razmišljati što je uopće to meso!? Kad shvatiš da je neka životinja zbog toga umrla, a ja mogu bez toga živjeti, pala je odluka. Onda sam počela istraživati što se u hrani nalazi, što organizmu treba i shvatila sam da tih proteina koji su u mesu ima u svoj biljnoj hrani. Mahunarke, sočivo, leblebije, grah…. – priča Jelena. A onda se rodio Bor.

– Dobio je alergiju na mlijeko, što smo kasnije ustanovili. Doktori, naime, nisu znali što je, a budući da je bio beba, nisu mu mogli raditi testove, nisu u toj prvoj godini života relevantni – pojašnjava Jelena. Na testovima je tako bila ona, iz prehrane je izbacivala sve za što su liječnici mislili da su alergeni.

– Duboko u sebi znala sam da je to mlijeko, ali mi je bilo teško odreći se nekih sireva i jogurta. No, u jednom trenutku Bor se toliko češao, do krvi skoro, da sam počela plakati. Ne mogu mu pomoći, a nešto ga muči. Pa sam sve izbacila iz frižidera, sve mliječno, a vidjela sam da skoro svuda mlijeko guraju. I alergija je prestala – kaže Jelena.

Tad kreće njezina potraga za odgovorom na pitanje zašto bi uopće mlijeko bilo alergen kad su ga naši stari pili u velikim količinama!?

– Išla sam s tim da je najbolje ono što uzimamo iz prirode. Međutim, susretneš se s tim kako se tretiraju životinje u industriji, kako se odvaja telad od krave, kako je piletu trebala i koja godina da odraste koliko sada odraste preko noći. I to mlijeko što ga danas prodaju, nije isto kao ono što su ga naši preci pili. Shvatila sam da to nema smisla, da sve od toga čim tretiraju životinje na kraju završi u mom tijelu – ističe Jelena.

Tvrdi Balkanci

Razumljivo zvuči sve, čak i okorjelom mesojedu, za zdravlje, pa još zdravlje djeteta, čovjek bi učinio sve. Ali, odakle ideja da se knjiga s receptima piše, pa još da su balkanski, a veganski!?

– Mi smo Balkanci tvrdi, ne damo se okrenuti ni na što, a vi pišete knjigu koja poručuje da su sve to još naši stari jeli – velimo Jeleni.

– Prije nego sam počela pisati knjigu, jako puno sam istraživala naša tradicionalna stara jela i došla do puno njih koja su u osnovi posna. Uostalom, jako je puno posnih dana u kalendarima i katoličke i pravoslavne crkve. I kad sam razgovarala i s Igorovom majkom, i mojim dedom, i nekim starijim ljudima, svi su mi kazali isto, da se nije nekad jelo toliko mesa – priča Jelena.

Meso se, pravo veli, jelo za praznika, a danas je, kaže, industrijalizacija omogućila da nam je meso na svakom koraku.

– Kao da smo zaboravili na taj kontakt s prirodom, a onda i s jelima koja su se nekada jela – ističe Jelena. Igor na to veli da se knjiga »Balkan Vegan« pojavila kao ideja jer je Jelena htjela dati svoj doprinos ako ne svijetu, ono barem našim ljudima.

– Puno ljudi nas je često pitalo, pogotovo Jelenu: »Pa dobro što kuhaš kad si vegan!?« Pa obitelj, s obje strane. Mama i tata razumiju, ali tetka, ujna, baka, djed, oni baš i ne razumiju i dođe uvijek do trenutka kad jadni ne znaju što bi nam kuhali. A mi stvarno jedemo balkanska jela. I sataraš, i sarmu, i grah, i ričet, sve mi to jedemo kod kuće. Pa kad je tako, zašto ne bismo nešto probali svijetu i pokazat’ – priča Igor.

Sretna je pritom okolnost ta da je Jelena grafički dizajner, pa još talentirana za fotografiju. Pokušala je fotografirati jedno jelo, pa drugo, a kako su slike bile, štono bi se reklo, apetitlih, kako su ‘pitale’ uza se recept, tako se knjiga i počela pisati.

– Usporedno smo napravili i portal, blog »Bite With Zest«, »zagrizi sa zadovoljstvom«, na kojem smo propagirali vegansku ishranu i zdrav život. Sve se još i poklopilo s koronom, taman da još više poželimo dati neki svoj doprinos, ideju da se možemo zdravo prehranjivati, da možemo sami na sebe paziti, a ne da čekamo neki lijek – ističe Igor.

Bez zamjena

Šalimo se, pa velimo Jeleni i Igoru da je njima očito lakše bilo napisati knjigu nego ići od jednog do drugog člana obitelji pa mu objašnjavat’ što im mogu kuhati kad im u goste dođu. Smiju se na to Šarkanovići. Smješka se i Bor, koji na pitanje što je njemu od recepata iz knjige najdraže marketinški savršeno kaže da je puno toga što je njemu najdraže.

– Ričet, veganska pizza, pizza-rolke, supa s knedlama… – nabraja Bor. A to što među prijateljima vegana nema, njemu ne smeta.

– Kad im dođem u goste, uzmem sok, vodu, nešto nađem – jednostavno će Bor. Ono što je zanimljivo i pohvalno jest da nikada nije bila opcija da pišu knjigu s receptima u kojima je veganskih zamjenskih namirnica. »I to je prerađevina, sve puno soli, aditiva«, kaže na to Jelena. Bor, primjerice, nikada nije pojeo vegansku kobasicu ili štogod slično, ali ričet je mu najdraži.

– Nego, jeste li uspjeli pokriti cijeli Balkan? Odnosno, je li bilo supružničke borbe kojih će recepata u knjizi biti više, onih slovenskih ili onih bosanskih? I jeste li možda došli do zaključka koji je to narod ili narodnost Jugoslavije bila najveganskija – zanima nas.

Jelena nas, međutim, podsjeća na nepobitnu istinu da su se na ovim našim prostorima miješali i narodi i kuhinje.

– Danas sličnih varijanti istih jela možemo naći i u Bosni i u Hrvatskoj i u Sloveniji – s pravom kaže.

– Ili imamo jela istog imena, a posve druge recepture. Recimo, pita kljukuša, koja je u bosanskoj krajini sasvim drukčija nego u srednjoj Bosni. Ili uljevak, koji je sasvim drukčiji u Tuzli negoli u Hercegovini. Interesantno je to, te različite varijante jela što se isto zovu – naglašava Igor.

U knjizi se, možda i zbog tog spomenutog miješanja kuhinja i naroda, ne navodi odakle je koji recept, ali se u uvodu progovara o prostoru s kojeg su recepti.

– U tom sažetku piše da je Balkan jedna mješavina boja, kultura, okusa i ukusa, osjećaja, emocija. Malo se priča o tome odakle su jela, a većina ih je iz bivše Jugoslavije. Jer, Balkan je i Bugarska i Grčka, i dosta je jela koja bi se tu mogla naći. Mi smo se fokusirali na ono što poznajemo. Ono što mi jedemo u kući, nalazi se u ovoj knjizi – ističe Igor.

Meza na stolu

Logično je stoga da je 55 recepata koje donosi »Balkan vegan« podijeljeno u pet skupina: meze, juhe, salate, glavna jela te kava i slatko. Kažemo Jeleni da posebice intrigira spomen kave, jer malo je kuharica da kavu tretiraju. Ona nam na to pokazuje stranicu knjige na kojoj je džezva na stolu i na recept kako za kavu na turski tako i za kavu skuhanu na bosanski način.

– I što je na sve rekla ona rodbina? Bit će da su bili pokusni kunići, štono bi se reklo – pitamo.

– To smo bili Bor i ja! Da samo znate kako je teško bilo. Jelena to skuha, onda joj treba jedno sat i pol da to fotografira, a mi već gladni, poludjeli od gladi – smije se Igor.

Već iz ovo malo razgovora jasno je da su, u najboljem smislu riječi, i kad je kuhinja u pitanju, Šarkamovići ostali Balkanci. Objed je važan, zajedničko blagovanje je važno. Imaju oni i majice na kojima piše: Balkan po srcu, vegan po izboru.

– Kad ste to već spomenuli, stvarno je kod nas tako. Nikada se nije dogodilo da nam je netko došao u posjet, a da je samo pio vodu ili čaj. Uvijek je neke meze na stolu, ako ne za njih, onda za nas – uz smijeh će Igor.

Samo, napisat’ knjigu, opremit’ je, nije bilo lako. Da se isplatilo svjedoči i to što knjiga ima dobru prođu u Austriji.

– Iskreno, nas je interes iznenadio. U Austriji jako vole balkansku kuhinju, a i otvoreniji su temi zdrave ishrane. Oni žele naučiti nešto novo. Kod nas to još uvijek malo sporije ide, makar se osjeti da svijest ljudi o tome što jedu raste i na području država bivše Jugoslavije – ne dvoji Jelena.

Kuhanje u troje Knjiga je vani tek pola godine, puno je online narudžbi s obzirom na to da se knjiga može kupiti preko njihove stranice www.bitewithzest.com, a u Austriji su, evo, pozvani na sve veganske sajmove u ovoj godini, što je dobro jer se i tu dosta knjige proda. Pače, pozvani su da na sajmovima imaju svoj kuharski šou!

– Kuhamo svi troje. Pola sata imamo za kuhanje, pa dok ja kuham, Igor i Bor odgovaraju na pitanja publike, pogotovo Bor jer ih jako zanima to što je od rođenja vegan – kaže Jelena.

Bor, i on će garant u kuhare. – Možda – kaže nam Bor. Trenutno više voli jesti, domeće mu mati. A za to što je vitak, makar puno jede, osim prehrane zaslužan je i sport. Trenira taj svašta, rukomet trenutno ponajviše, a i klavir svira.

– Ajmo mi na kraju riješiti ipak nešto. Što u sarmu stavite kad meso zamotano nije!? – pitamo.

– Postoji i posna sarma, samo su naši ljudi to malo zaboravili – kaže Jelena. – Zaboravili namjerno – sa strane će Igor.

– Posna sarma ide s orasima, može biti i heljda umjesto riže, ide leća, mrkva, celer, luk – nabraja Jelena. Eto, može i sarma, a kad može sarma, bit’ će da može sve, skoro sve, osim, dakako, onog ražnja.

A kakvi su planovi u autora knjige »Balkan Vegan«!? Malo je rano za planove, kaže Jelena. Igor je zeru konkretniji, jer ako ništa drugo, pitaju ljudi izdanje na slovenskom jeziku, kad već ima na njemačkom jeziku i na bosansko-hrvatsko-srpskom.

– A ima i recepata koje nismo uvrstili, a znamo ih imati na kulinarskom šou, recimo ona spomenuta kljukuša – kaže Igor.

Elem, budućnost veganstva na Balkanu i ne čini se loša. Teže je predvidjeti kakva je budućnost Balkana, onako generalno, geopolitički, štono bi se reklo!?

– Ja se nadam da će se za jedno 500 godina riješiti sve – diplomatski će Igor. Ako je Englezima trebalo taman toliko stotina godina da savršenu travu uzgoje, valjda će i nama toliko biti dosta da uredimo odnose. Veganstvo će zato garant brže na zelenu granu i zahvaljujući knjizi »Balkan Vegan«. Novinarskog mesojeda, doduše, nisu preodgojili, ali ova knjiga i ne traži ultimativno da se mijenja dres. Bit’ će dosta da se štogod iz knjige proba, da se kombinira, pa što vrijeme donese, donese.