Danas je općepoznato da je globalna kriza vode u pogledu nedostatka pitke vode i loše vodne sigurnosti diljem svijeta posljedica zanemarivanja složenih obilježja vode kao ekonomskog dobra, ističe doc. dr. sc. Saša Čegar, prodekan za internacionalizaciju i održivi razvoj Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Čegar navodi da je, s obzirom na to da rasprave o vodi u kontekstu ekonomskog dobra izazivaju brojne kontroverze u javnom diskursu, nužno razumijevanje što bi to značilo da voda nije ekonomsko dobro.

– To bi značilo da je voda u potpunosti slobodno i besplatno dobro, pri čemu »slobodno« implicira da su dostupnost vode i svi aspekti njezinog korištenja neograničeni, a »besplatno« da zadovoljavanje potreba za vodom ne stvara dodatne troškove za društvo.

Drugim riječima, da je voda u potpunosti slobodno i besplatno dobro, vodni resursi ne bi bili oskudni i ranjivi, već bi bili dovoljno izdašni da istovremeno i neograničeno mogu zadovoljiti sve alternativne potrošačke i proizvodne potrebe za vodom, bez izazivanja bilo kakvog oblika konkurencije ili konflikta u vezi s vodom.

Međutim, problem je što je u stvarnosti voda oskudan i osjetljiv resurs, nad kojim postoji rivalitet između brojnih alternativnih upotreba. Zbog toga iz perspektive različitih dionika svaki oblik namjenskog korištenja vode stvara određenu korist ili trošak u direktnom ili indirektnom smislu, tumači Čegar.

Rijeka 14.04.2023.
Bojana Olgiæ Draženoviæ i Saša Èegar profesori Ekonomskog fakulteta
Foto Marko Gracin

Problem oskudnosti

Navodi dalje da se, »budući da je problem oskudnosti temeljna odrednica ekonomije kao znanosti, voda mora ekonomski vrednovati ako se želi dugoročno postići uspješno upravljanje, zaštita i očuvanje vodnih resursa«.

– U praksi se često ekonomska vrijednost vode pogrešno poistovjećuje s ekonomskom cijenom vode. Ekonomska vrijednost vode proizlazi iz brojnih alternativnih potrošačkih i proizvodnih uporaba vode, odnosno iz ukupnih koristi koje ljudi dobivaju od vode u različitim aspektima njihovih života i aktivnosti.

To, primjerice, uključuje direktnu upotrebu vode u kućanstvima, gospodarstvu, rekreaciji, ali također obuhvaća i neizravne vrijednosti poput očuvanja ekosustava, bioraznolikosti i običaja koji su povezani s vodom. S druge strane, ekonomska cijena vode odnosi se na financijsku vrijednost koju ljudi plaćaju ili su spremni platiti za pristup i korištenje vode, odnosno na puni povrat troškova od isporučivanja vodnih usluga. To može uključivati troškove povezane s infrastrukturom za vodoopskrbu, pročišćavanje vode te troškove regulacije i upravljanja vodnim resursima.

Kako bi se postigla optimalna ravnoteža između ekonomskih, društvenih i ekoloških potreba za vodom, važno je razumjeti vezu između obje koncepcije. Dakle, postizanje najveće ekonomske vrijednosti vode u uvjetima stalno promjenjivih društveno-ekonomskih, prirodnih i klimatskih okolnosti zahtijeva permanentnu procjenu koja razina zahvaćanja, alokacije i zaštite vode na vodnim područjima i za koje upotrebe može generirati najveće neto koristi za društvo, uvažavajući pritom granice ekološkog minimuma vode koje su nužne za opstojnost i ravnotežu ekosustava.

S tim u vezi ekonomska cijena vode mora biti mehanizam za postizanje efikasne alokacije i korištenje vodnih resursa te očuvanje njihovog količinskog i kvalitativnog stanja u okvirima društvenog konsenzusa o korištenju i upravljanju vodama, tumači Čegar.

Atipični resurs

Kada govorimo, navodi dalje, »o odgovarajućim pristupima upravljanju vodama, bitno je naglasiti da zbog složenih obilježja vode kao atipičnog resursa ne postoji jedinstveno rješenje koje je primjenjivo u svim zemljama«.

– Razlog tome je što je voda nepredvidiv resurs koji se pojavljuje u prostoru i vremenu na način da stalno mijenja svoju raspoloživost. Za razliku od drugih obnovljivih ili neobnovljivih prirodnih resursa koji su uglavnom stacionarnog karaktera (npr. zemlja, šume, fosilna nalazišta itd.), svi pojavni oblici vode u prirodi međusobno su povezani i uvjetovani, bilo da su oni dio jedinstvene cjeline umreženih tijela podzemnih i nadzemnih voda ili su povezani putem hidrološkog ciklusa. Zbog toga promjene u bilo kojoj fazi hidrološkog ciklusa ili režimu pojedinih vodnih tijela mogu utjecati na kakvoću i količinu vode u drugim vodnim tijelima.

Povrh toga kućanstva i gospodarski korisnici mogu redovito koristiti veće količine vode jedino u blizini njezinih površinskih i podzemnih izvora, zbog čega u praksi ne postoji puno primjera redovitog prijevoza velikih količina vode u potrošačke ili proizvodne svrhe, izuzev flaširane vode.

Rezimirajući problematiku vode kao ekonomskog dobra, na kraju se može zaključiti da je za osiguravanje dugoročne održivosti vodnih resursa potrebno holističko sagledavanje čimbenika koji uvjetuju raspoloživost i stanje vode na različitim prostorno-vremenskim razinama, zatim primjenu interdisciplinarnog i participativnog pristupa u identificiranju i usklađivanju suprotstavljenih interesa i prioriteta u vezi s korištenjem, zaštitom i očuvanjem vodnih resursa te naposljetku poštovanje načela međugeneracijske jednakosti u procesima donošenja i provođenja odluka koje mogu utjecati na stanje vodnih resursa u budućnosti, zaključuje Čegar.