Još i prije davnih vremena u kojima je Rijeka predavala svoju kandidaturu za titulu Europske prijestolnice kulture, ama baš nikome nije bilo teško pogoditi koji će lajtmotiv biti izabran kao okosnica, ispostavilo se kasnije, ovog uspješno prezentiranog plana. S upečatljivim i prepoznatljivim, a opet nenametljivim i jednostavnim motom »Luka različitosti«, u kombinaciju ove dvije riječi stalo je sve što bi metaforički pogađači prizivali da bude rečeno o središnjoj stavki identiteta ovog našeg grada, ovog našeg kvarnerskog područja, ove naše primorske i goranske regije.

Isto tako, nagrade se nisu dijelile niti onima koji su predvidjeli kako će »Vježbanje života«, omiljeno djelo koje uživa kultni status u svom originalnom književnom, ali i teatarskom izdanju, ponovo oživjeti na ovdašnjoj kulturnoj sceni kao rezultat naboja elanom i specifičnim lokalpatriotskim ponosom.

Koegzistencija i međuzavisnost ljudi različito konstruiranih i različito percipiranih identiteta, bez romantiziranja, idealizacije i nekritične glorifikacije, kroz reinterpretaciju posvete Rijeci koju je napisao rođeni Splićanin Nedjeljko Fabrio ponovo su osvijestile i povezale lučku prijestolnicu i sva njena susjedstva.

Upravo je povezivanje, i to ono najširih dometa, s cijelim svijetom, sadržano u samoj srži svakog središta koje se može pohvaliti lukom. Bogata baština riječke luke potvrđuje povijesni aksiom koji kaže kako su trgovačka središta oduvijek označavala prosperitet, napredak i razmjenu ne samo dobara te privlačila ljude sa svih strana svijeta koji su na tim mjestima tražili bolji život.

Računica je (bila) jasna – gdje ima trgovine, ni proizvodnja nije daleko, gdje su trgovina i proizvodnja, tamo se nešto ozbiljno radi, a gdje se ozbiljno radi, može se i pošteno zaraditi. Kao što to obično biva, pojave u ekonomskoj bazi, u kojoj su stvoreni preduvjeti za migracije, odrazile su se i u kulturalnoj nadgradnji kamo su nastajali odnosi između drugačijih ljudi, oni koji su tim protagonistima omogućili izlazak iz hermetičnosti i provincijalnosti, otvarajući im vidike – kulturalne, znanstvene, umjetničke – koje dotad nisu spoznavali.

Povezivanje, i to ono najširih dometa, s cijelim svijetom, sadržano u samoj srži svakog središta koje se može pohvaliti lukom. Foto: Mateo Levak

Odjek povijesti

Multikulturalnost nije ideologija, niti je (pasivno) stanje, a nije ni puki opis, kao što niti kultura sama ne može biti ništa od ovog. Multikulturalnost je materija živa kao što je živo društvo u kojem ona postoji, kao što su živi, aktivni i djelatni jezik i dijalekt, umjetnost, glazba, folklor i ples, odjeća, hrana, filozofija, znanost, religija, obredi i nebrojeni drugi procesi ljudskog rada i stvaranja.

Njihovo multikulturalno mnoštvo ne označava jednostavan zbir tobože definiranih kategorija, već ekosustav jednako kompleksan kao što je biomski kompleksno ovo cijelo otočno, primorsko, pririječno, brdovito, šumovito, goransko područje. Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, Nijemci, Slovenci, Srbi, Bošnjaci, Makedonci, Crnogorci, Albanci, Romi, Židovi, svi ti isti u svim svojim nenacionalnim odrednicama, svi drugi kojih nemamo prostora ugurati u ovu rečenicu, i naravno, Hrvati svih regionalnih i lokalnih pripadnosti, Istrijani, Dalmatinci, Ličani, Slavonci, i opet brojni drugi, kroz stoljeća su radili razliku i donosili nešto novo, svježe u ovaj bogati kraj, mijenjajući ono što su zatekli i omogućujući druge promjene u ovoj zacrtanoj zajednici koja gravitira gradu koji teče.

Naravno, nisu svi utjecaji u svako povijesno doba bili željeni, konstruktivni i obogaćujući, popločani dobrim željama i namjerama da doprinesu ovom području, njegovim ljudima i životima. Nije potrebno navoditi najrazličitije političke tvorevine koje su do današnjeg dana gospodarile ili to željele učiniti nad Rijekom i njenom okolicom, često fragmentiranom i otuđenom od svojih susjednih dijelova.

Utjecaj kolonijalizma i ugnjetavačkih politika, nikako specifičan u našem primjeru, također je ostavio trag koji je teško izbrisiv, čak i kada bismo neke stvari željeli zaboraviti i aktivno potisnuti. No baš odjek tih tragova razlog je da se s nasljeđem ozbiljno uhvatimo u koštac, ne nužno s očekivanjima da ćemo izvući neke ultimativne zaključke ili pouke, već da pametniji i s više znanja napravimo korak prema boljem razumijevanju svog okruženja, koliko god da tu zamišljenu kružnicu široko pomičemo. Jer znatiželjne ljude koji su ovdje bili prije nas, koji su otvorenih ruku primali strance, ali i sami odlazili u ruke dalekih krajeva, ništa nije moglo obeshrabriti i navesti da se zatvore u svoje utvrde.

Društveni brikolaž

Danas kada je utjecaj globalizacije prisutniji i sveobuhvatniji nego ikad prije, kada silna količina najraznovrsnijih informacija i fenomena dolazi do nas, lako je zapasti u bojazan izazvanu vremenskim nesnalaženjem i manjkom poimanja vlastite prošlosti i sadašnjosti, u strah od neizvjesnosti koji proizlazi iz uvjerenja da se situacije kroz koje mi prolazimo nikada prije nisu događale.

Međutim, okretanjem oko sebe shvatit ćemo da to nije istina, pogotovo kada su u pitanju migracije, tema bez čijeg razmatranja ne možemo sagledati niti jednu multikulturalnu zajednicu. Efekti nekadašnjih migracija danas su vidljivi na svakom koraku, iako ih ne možemo uvijek najpreciznije definirati i u detalje opisati, kao što to možemo arapske (u originalu hindu) brojke, američki krumpir ili kineski barut. Aktualne migracije, bez obzira na duljinu njihovog trajanja, jednako tako rezultiraju posljedicama koje se direktno odražavaju na naše živote.

Kao sve posjećenija turistička destinacija, Primorje je mjesto u koje se slijevaju sve veće mase turista kojima se iz nekih razloga sviđa to što mi ovdje imamo i živimo. Razni ljudi iz raznih kultura i podneblja, bližih ili daljih, uključujući onih s kojima dosad i nismo imali prevelikog doticaja, svoj otisak ostavljaju na različite načine. Neki od inicijalnih turista postaju digitalni nomadi koji se, možda samo privremeno, smjeste ovdje.

Veliki sezonski priljevi utječu na strukturu ovdašnje ekonomije te proizvode pozitivne (glavna prihodna i izvozna grana) i negativne (apartmanizacija, problemi s vodoopskrbom, gospodarenjem otpada) učinke. Turistička potražnja tako ima snage da potakne djelatnosti kao što su na primjer otvaranje specijaliziranih restorana ili pokretanje tečajeva za učenje određenog stranog jezika, jednih od primarnih pokazatelja multikulturalnog središta.

Ipak, najprisutniji oblik suvremenog širenja kulturnih doticaja upravo je obrazac znan »trbuhom za kruhom«, koji danas slijede prvenstveno siromašne skupine ljudi iz južne Azije, Indije, Nepala, Bangladeša, Filipina. Budući da ovi ljudi redovito rade na najtežim i fizički najzahtjevnijim poslovima koji su najčešće iznimno malo plaćeni, oni su u potpunosti usporedivi s primjerice radnicima koji su iz cijele bivše Jugoslavije dolazili živjeti i raditi u Rijeku koju je trebalo obnoviti i podignuti.

Ono što s tim periodom u tolikoj mjeri nije usporedivo su prisutna diskriminacija, rasizam i ksenofobija koje ne smijemo ignorirati ili pojednostavljivati, jer onda skrivamo i problem koji se suprotstavlja vrijednostima hvaljenog multikulturalnog društva u kojem javno, barem većina nas, želimo živjeti. Ukoliko životna sudbina nekima od naših novih sugrađana i sumještana odredi duži boravak, nema sumnje kako će i oni ostaviti trag u tom društvenom brikolažu.

Bliski susreti

Na suočavanje s tzv. izazovima globalnog umreženog doba upravo nas multikulturalnost može adekvatnije pripremiti, no samo ukoliko se ne zadržimo na jednom drugom konceptu koji često s prihvaćanjem različitosti ide u paketu – toleranciji. Ovaj prepasivni i preoprezni pojam pretpostavlja da »nas« (tko god da »mi« bili) i »njih« odvajaju identitetske postavke koje imaju jasne demarkacije, što naravno u stvarnom životu nikada nije tako jednostavno. Tolerancijom u ophođenje s Drugim ne ulazimo otvorenog uma i srca, ne zato jer želimo, već zato jer zbog društvenog pritiska i elementarnog morala moramo. A granice moralno prihvatljivog pomične su kao i same granice koje postavljamo naspram nekoga.

Stoga naglasak treba staviti ne na toleranciju, nego na susretanje, ne na mnoštvo kultura koje – eto tako nekako – egzistiraju na istom mjestu, nego na kulturu kao zbirnu imenicu koja obuhvaća sve, od fijumanskih napjeva i raritetnih sakralnih objekata do indijskog karija i ayurvede, kulturu koja je uvijek u fluksu i za koju ne znamo kuda nas vodi.

To ne bismo trebali učiniti zato da se brendiramo, da se nekome pokazujemo i dokazujemo u procesu posvemašnje komodifikacije, već zato što puno toga imamo naučiti, saznati i shvatiti sami o sebi i sami za sebe, individualno i kolektivno. Ova odgovornost nije mala i ne svodi se na čisto održavanje multikulturalnosti kao objekta baštine koji treba spasiti od smrti. Ona se tiče zadovoljavanja znatiželje i želje za znanjem koju u sebi ima homo flumens, čovjek koji kulturu i baštinu ne čuva, nego svjestan svog vremena, prostora i okruženja kroz nju teče. Čovjek koji u multikulturalnoj sredini vježba život, i pritom mu sasvim dobro ide.