Filozofske i teološke rasprave o postojanju vrhovnog Bića vode se valjda otkad je svijeta i vijeka. Dio ljudi religiju će i vjeru odbaciti kao »zastarjeli koncept« koji valja nadići, dok će drugi pronaći smisao u Objavi i transcedentnom te u životu u vjeri pronaći ispunjenje. No, i ateisti i vjernici prepoznat će vrijednost sakralne baštine, njezinog umjetničkoga dijela.

Tako će i jedan od »četiri jahača novog ateizma« Richard Dawkins jednom prilikom na Twitteru napisati: »Lijepo je slušati zbor Kings Collegea na Božić u Peruu. Jučer sam prisustvovao dijelu mise u katedrali u Limi.« Primorsko-goranska županija bogata je sakralnom baštinom. Ne ulazeći u filozofske i teološke rasprave o Objavi, donosimo neke od prepoznatljivih vjerskih građevina, ovoga puta manjinskih vjerskih zajednica na našem području, koje obogaćuju vizuru plavo-zelene županije.

Vjerski, ali i arhitektonski ponos islamske zajednice

Početkom svibnja obilježeno je deset godina od otvaranja Islamskog centra u Rijeci. Osim izvorne namjene da postane mjesto molitve i okupljanja oko osam tisuća građana islamske vjeroispovijesti u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji, zbog svoje je iznimne arhitektonske, građevinske i kulturne vrijednosti već prozvan jednom od najljepših džamija u Europi, kako je pisao i dio medija pri otvorenju centra 4. svibnja 2013. godine.

Hidajet Hasanović, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Rijeka, podsjetit će kako je prostor Islamskog centra oblikovan kroz šest kupola te je struktura građevine remek-djelo poznatog akademskog kipara, pokojnog Dušana Džamonje.

– Svojim oblikom, materijalima, infrastrukturom i okolišem građevina je uklopljena u mediteransko podneblje. Polutke od inoks čelika između kojih se preko staklenih ploha u interijer zrake svjetlosti ulijevaju poput vode, odaju kako su svjetlost i voda značajni elementi islamskih tradicija.

Centar je pohodilo više od pola milijuna ljudi u 10 godina. Foto: Sergej Drechsler

Idejno rješenje građevine najvećim je dijelom realizirano financijskom potporom države Katar, reći će nam uvodno Hidajet Hasanović. Džamija s molitvenim prostorom središnji je dio Islamskog centra Rijeka. Sastoji se od četiri razine: galerije, prizemlja te dvije etaže ispod džamije.

Ukupna površina građevine je 3.074,4 četvorna metra, a bruto površina 5.291,5 četovrna metara. Zatvoreni, natkriveni prostor je veličine 3.612,2 četvornih metara. Na prostranom kamenom popločanom trgu, desno od ulaza u džamiju, smješten je minaret. Nekoliko stepenica niže, u središnjem dijelu velikog pristupnog platoa nalazi se fontana. Oba su platoa ograđena staklenim elementima koji prema jugu preko gradskih dijelova Rijeke, što se spuštaju prema moru, otvaraju raskošan pogled na Kvarner, more i otoke.

Ispod razine prizemlja nalazi se etaža s uredima Medžlisa Islamske zajednice Rijeka, cafe bar i restoran, divanhana, soba za prijeme, kongresna dvorana koja nosi naziv NJ.E. Sheikha Hamada Bin Khalife Al-Thanija, potom parkiralište s 37 mjesta te drugi prateći sadržaji. Dva kata ispod molitvenog dijela nalaze se učionice za vjeronauk (mekteb), stanovi za vjerske službenike (imame) te gostinske sobe. Građevina ima vjersku, kulturnu i odgojnu namjenu.

Glavni imam nastavlja da na području Primorsko-goranske županije danas živi 7.834 građana islamske vjere, što ovaj kraj svrstava na drugo mjesto po broju islamskog stanovništva u Republici Hrvatskoj.

– I danas, 10 godina nakon otvorenja, to je jednako veliki dan za muslimane ovoga kraja, za grad Rijeku, za Republiku Hrvatsku, za Islamsku zajednicu u Hrvatskoj, za sve ljude dobre volje, za sve ljude koji vole čovjeka, za sve ljude koji vole svog susjeda zato što vole Uzvišenog Boga. Džamija u Rijeci nije samo džamija. Ona je centar koji je pohodilo više od pola milijuna ljudi u 10 godina i iz kojeg treba da se čovjek nahrani duhovnom hranom za tisuće ljudskih duša, koje će žuriti da budu u društvu dobrih ljudi koji planiraju, koji grade i pomiruju, koji veličaju riječi ljubavi, koji traže pravdu, jer pravi i trajni mir među ljudima i narodima je jedino moguć na pravdi.

U tome je naše zajedništvo – muslimana, kršćana, Jevreja i svih ljudi dobre volje – pravda, mir, briga za čovjeka, suosjećanje za patnju drugoga i otvorenost za dijalog i suživot. Džamija u Rijeci je samo još jedna potvrda upućenosti jednih na druge, u želji da budemo ravnopravni partneri u europskoj porodici vjera, naroda i kultura, zaključuje glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Rijeka.

Moderna arhitektura jedine ortodoksne sinagoge u Hrvatskoj

U Rijeci je prisutna i Židovska općina. Židovska zajednica u Rijeci nastanjuje se 1779. godine te tada traži da im se omogući izgradnja sinagoge i groblja. Tadašnji Gubernij odobrio je njihov zahtjev, a dok su se prikupljala sredstva i tražio prostor za izgradnju sinagoge, molitve su održavane u kući jedne od prvih naseljenih obitelji.

Tek se tijekom 19. stoljeća uspostavlja prava sinagoga. U početku bijaše to trokatnica koju je Moses Saul Halevi 1837. oporučno ostavio zajednici s namjerom da postane sinagoga. Zgrada, koja danas ne postoji, nalazila se na trgu koji je nosio ime po istoimenoj crkvici koju je trg uključivao: Piazza dei SS. Tre Re. Crkvica je oronula i uskoro srušena, a židovska zajednica rasla te je sinagoga dobila na značenju: njezina lokacija prozvana je ulicom sinagoge, Calle del Tempio. Više o povijesti, i sadašnjosti, židovske zajednice u Rijeci rekla nam je Rina Brumini iz Židovske općine Rijeka.

– Ubrzo je sinagoga u Ulici Calle del Tempio postala mala, pa su međunarodnim donacijama skupljena sredstva, otkupljen je teren te započela gradnja velike sinagoge (Tempio grande) prema projektu poznatog arhitekta Leopolda Baumhorna. Sinagoga se otvara 1903. godine, pohađaju je reformirani Židovi, no u Rijeku pristižu značajni valovi ortodoksnih židovskih iseljenika koji su kao izbjeglice iz istočne Europe bježali pred antisemitskim proganjanjima.

Skromne, tradicionalne i konzervativne obitelji odbijale su asimilaciju starosjedioca te su oformile zasebnu zajednicu s vlastitom ortodoksnom sinagogom. Tempio grande bio je dragulj Rijeke i postao motiv razglednica kojima se grad predstavljao svijetu, kaže Rina Brumini. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Tempio grande bio je sinagoga koja je sukladno zakonima okupljala Židove čitavog područja.

Tempio grande, koji su nacisti na kraju rata minirali, bio je dragulj Rijeke

Nacisti su na kraju rata u povlačenju sinagogu minirali, a zajednica je iščezla. Ubrzo su ostaci zgrade srušeni, a teren prodan. Židovska se zajednica okupila oko male ortodoksne sinagoge u Ulici Galvani, danas Ivana Filipovića, nastavit će naša sugovornica.

Riječka sinagoga u Filipovićevoj ulici nastaje kao treća židovska bogomolja u gradu, odnosno četvrto židovsko mjesto namijenjeno molitvi. Malobrojna ortodoksna zajednica uspostavlja se početkom XX. stoljeća. Do kraja 1920-ih godina zajednica je priznata, otkupila je teren (1928.) i sagradila malu sinagogu i ritualno kupatilo prema projektu dvojice inženjera, Giuseppea Farkasa i Vittorija Angyala.

– Zbog antisemitskih zakona koji su prethodili rasnim zakonima, zabranjuje se njezino korištenje od 1930., a članovi zajednice prisiljeni su se združiti sa Židovima Velike sinagoge. Danas je jedina ortodoksna sinagoga u Hrvatskoj sjedište Židovske općine u Rijeci, jedna je od malobrojnih koje su preživjele Drugi svjetski rat i sjajan je primjer moderne arhitekture u Rijeci. Otvorena je za posjetitelje na zahtjev: [email protected], podcrtat će Rina Brumini.

Na Kozali se nalazi i židovsko groblje koje se počinje planirati 1856., a prva pokapanja zabilježena su 1875. godine. Židovsko groblje je od 1993. spomen-groblje i zaštićeno spomen-područje, dok čitavo groblje Kozala dobiva status kulturnog dobra 2001. Važan podsjetnik na stradanja koja su Židovi pretrpjeli u Drugom svjetskom ratu su »kameni spoticanja« (Stolpersteine), male kocke koje je 1990. godine počeo izrađivati njemački umjetnik Gunter Demnig, a koje su postavljene i u Rijeci na četrnaest lokacija.

– Stolperseine se postavlja na ulazu zgrade posljednje poznate adrese u kojoj je žrtva koju kamen komemorira stanovala. Na kamen je upisano ime i prezime, datum rođenja, datum i mjesto deportacije te datum smrti. Rijeka je prvi grad u Hrvatskoj koji je postavio Stolpersteine.

Oni su u Rijeci postavljeni na hrvatskom te na talijanskom, kao službenom jeziku Rijeke iz vremena kada su Židovi deportirani u smrt, zaključit će Rina Brumini.

Spomenimo još i studiju koju je izradio Zlatko Korač, a nalazi se u knjizi »Povijest židovske zajednice« u Opatiji, koju su uredili Filip Kohn i Jolanda Todorović, a izdala ju je Židovska omladina Rijeke SIMHA 2014. U toj je studiji detaljno elaborirana povijest i arhitektura opatijskih sinagoga kojih je u razdoblju 1905. – 1940. djelovalo najmanje sedam: tri hotelske bogomolje, nikada dovršeni Tempio u parku Mandrija i dvije u zgradi Zorin doma.

Poseban je naglasak na analizi arhitekture, odnosno sačuvanim projektima za planiranu, ali nikada izgrađenu sinagogu u parku Mandrija koju 1925. – 1927. projektiraju V. G. Angyal i P. Fabbro u neomudehar stilu.

Riječka sinagoga u Filipovićevoj ulici nastaje kao treća židovska bogomolja u gradu. Foto: Vedran Karuza

Šator u rukama sklopljenim u molitvi

Rijeka je dom i Baptističkoj crkvi. Baptisti su u Rijeci prisutni sedamdesetak godina, a djelovali su na različitim lokacijama dok prva bogomolja nije izgrađena sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća na Vojaku, gdje je danas prostor centra za mlade bl. Miroslav Bulešić Riječke nadbiskupije. Pastor Baptističke crkve u Rijeci Giorgio Grlj kaže da je tijekom godina zajednica rasla i razvijala se, svjesna da crkveni prostor nije pridržan samo za njezine članove, kao ni samo za vjerske aktivnosti. Stoga se krenulo s ostvarenjem vizije izgradnje Pastoralnoga centra na Zametu. Iako je za sada opremljena samo jedna etaža zgrade, prvo je bogoslužje u novom centru održano početkom 2015. godine.

– Zgradu je osmislio riječki arhitekt Dušan Kostič nadahnut idejom Šatora od sastanka u kojemu su Židovi, dok su putovali pustinjom, obavljali bogoslužne čine. Šator, koji je u riječkom slučaju, osmišljen kao prostor između deset prstiju dviju ruka sklopljenih u molitvu, (vizualno je) ‘odignut’ sa zemlje i svjedoči o stremljenju zajednice k nebu ne napuštajući zemlju kojoj je poslana služiti, kaže Giorgio Grlj.

Foto: Mateo Levak

Osim za redovite vjerske aktivnosti, poput nedjeljnog bogoslužja i molitvenih susreta tijekom tjedna, Pastoralni centar ‘Riječ i život’ otvoren je za sve što, na tri etaže, može zadovoljiti čovjekovo duhovno, mentalno i tjelesno dobro. Koncerti sakralne i svjetovne glazbe, humanitarni koncerti za potrebite, rad s djecom, tinejdžerima i studentima, okupljanje žena, košarka (nedavno je održan prvi inkluzivni košarkaški turnir), zajednički ručkovi i proslave, predavanja neke su od aktivnosti koje su omogućene u novome centru.

– Već se osam godina zahvaljujući Vladimiru Matoševiću održavaju redovite mjesečne jazz-večeri na kojima su nastupili svi jazz-glazbenici iz Hrvatske i mnogi iz inozemstva. U suradnji s udrugom ‘Mladi za Krista’ opremljen je TV studio u kojemu se snimaju emisije koje predstavljaju rad manjinskih vjerskih zajednica i duhovno poticajnog sadržaja. Postoje i planovi za budućnost koji će moći biti realizirani po dovršetku cijele zgrade, dodat će pastor. Ključna misao pri gradnji novoga centra bila je ‘susret’.

– Kroz sve što se događa, omogućiti građanima Rijeke međusobni susret. Zajednica je tu da o tom susretu Boga i čovjeka svjedoči kroz navještaj Evanđelja, i omogući susret među ljudima kroz organizirane aktivnosti. Zajednica ostaje trajno otvorena za suradnju s pojedincima i udrugama kojima je na srcu čovjekova dobrobit, jer samo tako prostor može živjeti i ostvarivati svrhu zbog kojega je napravljen, zaključit će Giorgio Grlj.

Biser srpsko-bizantskoga stila na Sušaku

U gradu koji teče svoje vjernike okuplja i Srpska pravoslavna crkvena općina, koja u Rijeci ima dvije crkve, hram sv. Nikolaja (Nikole) u centru grada te crkvu svetog velikomučenika Georgija na Sušaku.

Crkva sv. Nikolaja izgrađena je 1790. godine prema projektu riječkog arhitekta Ignazia Henceka, a izgradnju je financiralo 16 obitelji koje su se doselile u Rijeku 1768. godine te su željele iskoristiti carski privilegij da mogu slobodno služiti liturgiju istočnog obreda u vlastitoj crkvi. Gradnju crkve također je potpomogla tadašnja riječka općina.

Vanjski izgled crkve oblikovan je prema uzusima srednjoeuropskoga kasnoga baroka, dok u unutrašnjosti, kako je običaj, dominiraju svetačke slike, ikone, ponajviše iz 18. stoljeća. O njezinoj izgradnji do danas se sačuvala jedna legenda. Riječku pravoslavnu zajednicu uglavnom su činili doseljeni Srbi, posrednici u trgovačkim vezama Austrije i Turske.

Na njihovo inzistiranje da im se dodijeli zemljište za gradnju crkve, tadašnji je riječki guverner u ljutnji odgovorio na poseban način. Stajao je na tadašnjoj morskoj obali ispred Gradskog tornja te bacio kamenčić što je mogao dalje u more te im poručio »tu gradite crkvu«. Vjernici su tada odlučili nasipati taj dio i ondje sagradili crkvu.

Hram sv. Nikolaja nedavno je obnovljen. Crkva svetog velikomučenika Georgija (Jurja) na Sušaku izgrađena je 1939. godine, uoči početka Drugog svjetskog rata za potrebe pravoslavnih vjernika koji su živjeli na Sušaku. Jedna je od najmlađih crkava Eparhije gornjokarlovačke, kojoj pripada i Srpska pravoslavna crkvena općina u Rijeci.

Prema legendi vjernici su nasipali dio mora da sagrade crkvu sv. Nikolaja. Foto: Mateo Levak

Foto: Mateo Levak

O hramu i vjernicima također brinu protojerej-stavrofor Mićo Kostić i protojerej Jovan Galamić. Gradnja crkve trajala je godinu dana, a zemljište je tadašnje sušačko gradsko poglavarstvo darovalo Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj općini. Kako bilježi Radmila Matejčić u knjizi »Kako čitati grad«, hram je izgrađen prema projektu beogradskoga arhitekta Momira Korunovića, a temeljni kamen je 1. rujna 1938. godine postavio mitropolit Dositej.

Gradnja je završena u rujnu 1939., da bi hram 1. listopada iste godine posvetio patrijarh Gavrilo Dožić. Marko Radivojević u diplomskom radu zapisat će kako se arhitekt Momir Korunović odlučio referirati na stariji srpsko-bizantski stil, koji je kombinirao s primorskim stilom uz dodavanje pojedinih elemenata ekspresionizma.

No, primarno dominira srpsko-bizantski stil, a njegov izbor nije bio samo pitanje stila i estetike, već i tradicije pravoslavne vjere koja je za Korunovića imala gotovo metafizičko značenje.

»Crkva svetoga Georgija jedinstven je primjer moderne interpretacije srpsko-bizantskoga stila u primorskim krajevima i treba je vrednovati kao vrijednu kulturnu baštinu, koja, iako nije spomenik izrazite starosne vrijednosti, svakako je rijedak primjer pravoslavne sakralne arhitekture na ovim prostorima u periodu između dvaju svjetskih ratova«, naglašava Marko Radivojević u svom diplomskom radu. O oba hrama i vjernicima brinu protojerej-stavrofor Mićo Kostić i protojerej Jovan Galamić.

Bogoslužja o blagdanima u crkvi sv. Fabijana i Sebastijana

Povučena od očiju javnosti, u riječkom starom gradu nalazi se crkva sv. Fabijana i Sebastijana. Predaja kaže da je izgrađena 1291. kao zavjetna crkve u vrijeme kuge. Nad ulaznim vratima uklesan je memorijalni natpis iz kojega se razaznaje da je u doba gastalda Ivana Dotića 1562. sagrađena nova crkva na tome mjestu »u slavu Boga i božanskog Sebastijana« (»ad laudem Dei divique Sebastiani fraternitas fieri fecit tempore Joannis Dotich Castaldi 1562«).

Gastaldi sv. Sebastijana bili su ugledni riječki patriciji iz obitelji Franković, Gladić i Stemberger. U nekoliko navrata bilo je pokušaja da se crkvica sruši, što su građani spriječili jer su uz nju bile vezane tradicionalne svečanosti i procesije. Nakon otklanjanja ruševine iza začelja te crkve otkriven je kasnoantički zid iz 4. st., sekundarno uzidan u sakristiju i zaključak svetišta. Crkva sv. Fabijana i Sebastijana obnovljena je 1885. godine po projektu G. Paulinicha, inspiriranog pročeljem Zborne crkve, navodi se u izvorima riječke gradske uprave.

Crkvu u starom gradu Riječka nadbiskupija dala je na korištenje Makedonskoj pravoslavnoj crkvenoj općini. Foto: Ana Križanec

Riječka nadbiskupija na korištenje ju je ustupila Makedonskoj pravoslavnoj crkvenoj općini Sv. car Konstantin i carica Elena, te se ondje služi liturgija o velikim blagdanima. Predsjednik Crkvene uprave Ilija Mladenov kaže da djeluju u Rijeci više od 16 godina te zahvaljuje Riječkoj nadbiskupiji što im je omogućila da mogu koristiti crkvu za bogoslužja.

– Prema zadnjem popisu stanovništa imamo oko 250 vjernika u Rijeci, a posebno smo zadovoljni što je u Zagrebu nedavno posvećena crkva sv. Zlate Meglenske. U Zagrebu su i dvojica svećenika naše Crkve koji u Rijeci dolaze služiti bogoslužje o velikim blagdanima. Još jednom zahvaljujem Riječkoj nadbiskupiji što možemo bogoslužje služiti u crkvi sv. Fabijana i Sebastijana, kaže Ilija Mladenov.

Najzapadniji srpsko-pravoslavni manastir u Europi

Manastir u Gomirju, Vrbovskom, podignut je oko 1600. godine. Iako su tijekom 17. stoljeća sve manastirske zgrade uobičajeno građene od drveta, ne može se sa sigurnošću govoriti o njegovu izvornom arhitektonskom izgledu, budući da nije sačuvan nijedan opis prvoga manastirskoga zdanja.

Najzapadniji je srpsko-pravoslavni manastir u Europi. Kroz godine manastir je nekoliko puta obnavljan, a današnja crkva Roždenija Svetoga Jovana Preteče, odnosno rođenja svetog Ivana Krstitelja. uz njega sazidana je između 1719. i 1722. godine uz nekadašnju kulu osmatračnicu koja je tada prepravljena u zvonik. Godine 1730. dovršen je i veliki manastirski dom s dvanaest soba i blagovaonicom, a istočni dio doma završen je 1758. godine.

Manastirski odjeli dugački 105 metara sagrađeni su sjeverno od crkve u obliku ćiriličnog slova »P« s vrlo istaknutim pročeljima na južnoj strani. U 19. stoljeću nekoliko puta su obnavljane manastirske zgrade, a 1889. godine potpuno je obnovljena manastirska crkva. Srušena je i frankopanska kula osmatračnica koja je služila kao zvonik, a novi zvonik sagrađen je na istom mjestu. Manastir je tada dobio svoj konačan izgled: trobrodna je građevina s polukružnom apsidom, zvonikom na pročelju i kupolom, navodi se u povijesti manastira.

Tijekom Drugog svjetskog rata manastir je zapaljen, a monasi uhapšeni i odvedeni u logor. IgumanTeofanKosanović je poslije mučenja ubijen, kao i još najmanje trojica monaha. Manastiru je uzet sav novčani kapital, a manastir je prvi i jedini put u svojoj povijesti ostao pust, navodi se u manastirskim zapisima. Po povratku izbjeglih monaha i episkopa Simeona obnova manastira je počela 1956. godine.

Na ulazu u Gomirje manastir stoji već 420 godina

Godine 1967. u manastir dolaze monahinje, a 1975. godine manastir je posvetio patrijarh srpski German. U manastiru je 2000. godine proslavljeno 2000 godina kršćanstva i 400 godina od osnivanja manastira. Starješina manastira danas je arhimandrit Mihailo Vukčević, a o samostanu i crkvi brinu još jedan svećenik te dvije monahinje. Manastir u Gomirju pripada Gornjokarlovačkoj eparhiji, eparhiji Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, a starješina manastira je arhimandrit Mihailo Vukčević.

Parohiju, ili u zapadnoj terminologiji župu, čine sela Gomirje, Musulini, Ribnjak, Kovačevići, Luke, Zelići, Brezova poljana, Majer, Trnova poljana, Palasi, Ključ, Ljubošina i Oklinak. Vrijedi izdvojiti manastirsku riznicu, monasi iz Dalmacije, koji su osnovali manastir, donijeli su mnoge knjige, križeve, posvećene stvari, liturgijsku odjeću, temelj manastirske riznice koja je kroz godine sve više rasla.

Darove manastiru davali su episkopi, monasi i bogati trgovci. Plaćali su izradu umjetnina, a najviše knjiga i sakralnih predmeta donio je iz Rusije iguman gomirski Teofil Aleksić. Mnogo predmeta i knjiga darovala je i ruska carica Jelisaveta Petrovna, tako da najveći broj sačuvanih predmeta potječe iz 18. stoljeća. Riječ je o drvorezbarskim i zlatarskim radovima ukrašavanim dragim i poludragim kamenjem, ali i liturgijskoj odjeći izuzetne kvalitete. Krajem 2019. godine udruga »Gomirje u srcu 1599« izložbom na riječkom Korzu predstavila je riznicu javnosti.

Spoj ruske i primorske graditeljske tradicije

Nije samo Rijeka bogata sakralnom baštinom. Ruska pravoslavna crkva svetoga Nikolaja (Nikole) Čudotvorca u Crikvenici sagrađena je 1924. godine, kao želja Rusa koji su tijekom 1920. i 1921. godine stizali, putujući iz Krima preko Istanbula, u Bakar. Po dolasku u Hrvatsko primorje Rusi su živjeli na Sušaku, Krku, Kastvu, Bakru, Senju i u drugim mjestima okolice Rijeke, no najveća ruska kolonija nalazila se u Crikveničkom kotaru gdje se doselilo oko 200 do 300 osoba, uvodno će nam reći Natalia Marčelja, predsjednica Ruskog doma, Udruge ruske nacionalne manjine u PGŽ-u i autorica, u suradnji s Nedom Mucafir, monografije o Ruskoj pravoslavnoj crkvi u Crikvenici.

Crkva je podignuta na samom ulazu u Crikvenicu, građena je u obliku križa sa svetištem okrenutim prema istoku. Jedina je ruska pravoslavna crkva na hrvatskom dijelu jadranske obale. Sagrađena je prema projektu arhitekta Stjepana Rovišnjaka, a gradili su je Rusi, kao i domaće stanovništvo, Stanko Car i braća Manestar iz Svete Jelene pored Crikvenice.

– Po stilu gradnje podsjeća na tradicionalne ruske pravoslavne crkve, s kupolom koja se i danas vidi izdaleka. Bijeli kamen od kojega je građena i crveni crijep kojim je bila pokrivena uklapali su se u primorsku okolinu. Time je ujedinila rusku tradiciju oblika gradnje i hrvatsku tradiciju primorske gradnje po čemu se razlikuje od svih drugih ruskih crkava u inozemstvu, podcrtat će Natalia Marčelja. Naknadno su oko crkve posađeni čempresi, a 1928. godine dograđen je i zvonik s tri zvona.

Na ulazu u Gomirje manastir stoji već 420 godina

– Novac potreban za izgradnju crkve, prema podacima iz Državnog arhiva u Rijeci, poklonila je udovica ruskog veleposlanika N. G. Hartviga, Aleksandra Hartvig. Ona je po završetku Prvoga svjetskog rata često boravila u Selcu i Crikvenici. Susretala se s ruskim izbjeglicama, slušala njihove priče i nastojala im pomoći, opisuje naša sugovornica. Istaknut će kako je crkva s posebnom nakanom posvećena svetom Nikoli Čudotvorcu, zaštitniku putnika, pomoraca i djece, jer, Rusi ga smatraju svecem koji pomaže u teškim trenucima te ga drže narodnim svecem.

– Najveći broj crkava u Rusiji posvećen je njemu, jer svi ljudi jednako traže njegovu pomoć i zaštitu. Crkva je ruskim izbjeglicama predstavljala utjehu, podršku i mjesto gdje će čuvati svoju vjersku i kulturnu tradiciju. Kako su se nalazili daleko od domovine, crkva im je bila i duhovna veza s Rusijom, ali i mjesto okupljanja u trenutku. Predstavljala je , zaključit će Natalia Marčelja.