Rijeka je oduvijek bila dio Europe, grad u kojem su se brojne kulture susretale, doticale i međusobno prožimale. U dugoj povijesti obavijenoj mrežom različitih političkih utjecaja i multikulturalnošću, dva jezična obilježja, tradicionalni mjesni govori, čakavski i fijumanski, konstanta su koja čine sastavni dio identiteta ovoga grada koji se danas, nažalost, gube i sve rjeđe se mogu čuti na ulicama našega grada.

Liber civium

Prepoznajući važnost očuvanja i promicanja ovog kulturnog i jezičnog bogatstva, o fijumanskom dijalektu i njegovu očuvanju razgovarali smo s dr. sc. Giannom Mazzieri-Sanković, izvanrednom profesoricom te jednom od osnivačica Odsjeka za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci te rođenom Fijumankom. Fijumanski je dijalekt, govori Mazzieri-Sanković, govor autohtonog talijanskog stanovništva ovoga grada koji se govorio na zapadnoj obali Rječine, odnosno u gradu »Fiume«, kako su ga nazivali njegovi govornici.

– Fijumanski je, kao i svi ostali neoromanski jezici, nastao iz latinskoga te se stoljećima razvijao. U prvim dokumentima kojima raspolažemo, nailazimo na stari fijumanski jezik koji ima karakteristike staro-talijanskog jezika i neka svoja specifična obilježja. Međutim, stoljetna dominacija Venecije utjecala je i na jezik te fijumanski poprima venetske jezične karakteristike koje danas prevladavaju, pa se danas ubraja u talijanske, istro-mletačke dijalekte, objasnila je Mazzieri-Sanković govoreći kako je fijumanski u Rijeci stoljećima prisutan, što potvrđuju i pisani dokumenti.

Prvi pisani dokument u kojem je moguće naići na ovaj pučki starotalijanski jezik potječe iz 1449. godine, a radi se o tarifaru ribe koji je izglasalo riječko Vijeće, a zapisan je u Liber civiumu, knjizi kancelara Francesca Antonija de Rena.

– Iako je u 15. stoljeću službeni jezik u uporabi bio latinski, većina građana govorila je fijumanski, odnosno starotalijanski jezik. U dokumentu je tako moguće prepoznati fijumanske izraze poput ala pescharia, de sopra, karakterističnu apokopu riječi na fijumanskom (npr. vender), pojašnjava naša sugovornica dodajući kako je stoljetni suživot Talijana s Hrvatima omogućio i mnoge uzajamne utjecaje.

Fijumanski je tako s vremenom poprimio i jezična obilježja čakavskoga dijalekta, ali i mnogih drugih jezika koji su se u dugoj povijesti našega grada mogli čuti u Rijeci, posebice njemačkog, talijanskog standardnog i francuskog jezika.

Knjiga u kojoj je Mađar Jozef Berghoffer prvi put opisao fijumanski dijalekt. Foto: Povijesni muzej – Arhiv grada Rijeke

Izumiranje jezika

Upravo stoljetno i kontinuirano postojanje ovoga dijalekta čini ga neizostavnim dijelom riječkoga identiteta, stoga se zaista ne može poreći tvrdnja koju Mazzieri-Sanković iznosi, a ona glasi: »Bez fijumanskog identiteta nema Rijeke, bio bi to izuzetno siromašan grad, bez temelja.« Unatoč tome, fijumanski, poput mnogih dijalekata i narječja, postupno nestaje te se danas sve rjeđe može čuti na ulicama grada.

– Rijeka je nakon Drugog svjetskog rata doživjela veliki egzodus stanovništva i etnološku promjenu, a od tada se bilježi sve manje Fijumana, pa i samom jeziku prijeti nestanak, govori Mazzieri-Sanković. U prilog ne idu niti sociološka istraživanja koja pokazuju da je uporaba dijalekta smanjena kod mlađih generacija, stoga je u akciji prenošenja i očuvanja jezične baštine potrebno djelovati upravo na mlade.

– Odgovor o mogućem izumiranju fijumanskog može se donijeti kroz jednostavni matematički izračun. S obzirom na broj govornika, učinkovitu upotrebu dijalekta i prisutnost dijalekta u društvu, ali i postotak integracije govornika i njihovo posljedično odustajanje od fijumanskog, svakako se može uočiti stupanj izumiranja jezika u narednim godinama. Zato pozornost treba usmjeriti na mlade.

Oni trebaju imati priliku koristiti jezik u raznim kontekstima, a njegova zaštita mora biti od javnog interesa unutar nadležnosti i odgovornosti Grada Rijeke, s prigodnim programima, radijskim i televizijskim inicijativama. Ne smije se smatrati, kao što se događa, isključivom mjerom talijanske manjine. Bez ciljanog i pažljivog djelovanja, fijumanski je dijalekt osuđen na izumiranje te bi Fijumani morali biti svjesni velike odgovornosti koju imaju prema svome jeziku.

Kraj fijumanskoga dijalekta značio bi puno više od običnog gubitka jezika. To bi bio gubitak identiteta zajednice koja, bez ove komponente, više nikad ne bi bila ista. Bila bi riječ o nestanku gradske kulturne baštine koju čine tradicija, književnost, vjerovanja i običaji koji čine identitet naroda, ističe na kraju Mazzieri-Sanković.

Borba za opstanak

Danas je prepoznata važnost očuvanja i promicanja kulturne i jezične raznolikosti te postoje razne inicijative usmjerene prema očuvanju ovog jezičnog kulturnog blaga. Primarnu zaslugu u tome imaju aktivnosti Zajednice Talijana, koja je prošle godine organizirala i prvi festival Fijumanske canzonette na kojoj su interpretirane stare fijumanske pjesme, ali i Talijanska unija koja organizira festival na istro-venetskom dijalektu Dimela cantando.

– Brojne dijalektalne pjesme danas možemo čuti na Radio Puli i Radio Istri, ali vrlo rijetko i na Radio Rijeci koji je, nažalost, ukinuo programe na fijumanskom. Osim toga, ove će se godine održati i drugi festival Fijumanske canzonette, ali s autorskim pjesmama.

Fijumanski dijalekt nastoji se danas očuvati i kroz različita knjižna izdanja. Foto: Marko Gracin

Također, riječki Odsjek za talijanistiku neumorno radi na njegovu istraživanju, a knjige nastale kao produkt istraživanja, Il dialetto fiumano. Parole e realtà i Fiume nell’identità dialettale. Il fiumano tra lingua e letteratura), mogu poslužiti kao literatura kolegama koji rade u talijanskim školama i koji žele poučavati djecu o jeziku i kulturi. Nadajmo se da će sve navedeno biti početak nove tradicije koja će pridonijeti očuvanju fijumanskog, zaključuje Gianna Mazzieri-Sanković.