Premda su parangali po svojoj namjeni poprilično jasno definirani, i ovdje, kao uostalom i svim ostalim ribolovnim disciplinama, tehnikama i alatima, postoje odstupanja i varijacije na izvorni oblik.

Tako se često kombiniraju parangali za bijelu ribu s parangalima za gruževinu, parangali za gruževinu s parangalima za landovinu, prame s kopčama se postavljaju na sasvim kratke parangale, dok se najlonski parangali katkad izrađuju van svih zamislivih normi.

U nekim se situacijama čak zaobilazi osnovna forma, pa se parangal ne drži u kofi već na velikom motovilu, dok se spoj maestre i prama u nekim slučajevima ostvaruje preko dropper loop petlje i zogulina s karabinom.

U konačnici, izgled parangala nigdje nije strogo definiran. Istina, postoje zakonska ograničenja s obzirom na dužinu i broj prama, ali duljinu prama, razmak među njima i materijal od kojeg će biti izrađeni ostavljeni su ribolovcu, pogotovo kad se odluči na formiranje parangala po svom ukusu.

Prame su na parangalima u najvećem broju slučajeva od najlonskog monofila, u prosjeku promjera 0,60 milimetara, duge od 1 do 2 metra, s iznimkom parangala za ugore na kojima se umjesto najlonskog monofila postavljaju sajle.

Premda se na tržištu nalazi prava šuma najlonskih monofila raznih boja, najlovnijima su se pokazale prozirnomliječno obojane strune.

Pojedini parangalisti najlonske parangale na najplićim terenima opremaju fluorokarbonskim pramama, što nikako nije loše, ali nažalost ni jeftino.

Udice namijenjene parangalima su jednim dijelom stvar osobnog stava i platežne moći, a s druge strane pak stvar praktičnosti i ciljane lovine.

Tradicija je u naših ribara uglavnom stavka koja se smatra neotuđivim i neodvojivim dijelom osobnosti, pa se u tom smislu svaki ribar koji imalo drži do sebe snažno opire svakom novitetu. Zbog toga se klasična Mustadova aberdeen udica na našem moru i naziva parangalskom udicom, i u najvećem je broju slučajeva, bez obzira na suvremenu ponudu, upravo zbog spomenute tradicije, prvi izbor.