Prošlog su tjedna stanovnike Kraljevice, Kostrene i Bakra uzbudili nesvakidašnji gosti. Dva mlada medvjeda, a možda i jedan te isti, na ovim su područjima viđeni i uslikani kako lutaju naseljenim područjima, zbog čega su izazvali velik interes, ali i strah mještana primorskih krajeva koji nisu naučeni da im ovakva zvjerka posjećuje okućnice i dvorišta.

Srećom, bilo kakva opasnost brzo je uklonjena pravovremenim i stručnim djelovanjem lovaca i veterinara koji su bakarskog medu usmjerili prema dubokoj šumi, tamo gdje je njegovo prirodno stanište, zajedno s divljim životinjama kao što su srne, jeleni, lisice, divlje svinje i ostale domicilne vrste. U tom su poduhvatu uz interventne timove Hrvatskog veterinarskog instituta i Ministarstva poljoprivrede sudjelovali i članovi Lovačkog društva Jelen Čavle, najbolji poznavatelji ovog šumovitog predjela koji se, uz ostala lovačka društva, brinu za sigurnost i zaštitu ljudi od divljih životinja, ali i obratno.

Mladi medvjed

Kako nam kaže predsjednik LD-a Jelen Orlando Francišković, Kostrenu i Bakar posjetila je ista životinja koja je bila prisiljena pobjeći od majke da bi pri kraju sezone parenja medvjeda spasila živu glavu.

– U nedjelju kasno navečer reagirali smo na poziv općine Kostrena i izišli na teren, a u ponedjeljak ujutro uspostavili smo koordinaciju sa Zagrebom, Veterinarskim institutom, ministarstvom i policijom, kada se medvjed već preselio u Bakar. Pošto je to naš teren koji poznajemo, pogotovo ljudi koji su ondje lokalci, naši su članovi vodili kolege iz dva dvočlana zagrebačka tima da bi pronašli to grlo. Bio je to mali medvjedić od dvije do dvije i pol godine koji je sa svojom majkom bio do prije nekoliko dana i koji je pobjegao od alfa mužjaka. To je redovita situacija. Inače je procedura takva da se medvjeda prvo potjera lupanjem, s ako je noć i lampama. Nakon toga procjenjuje se trebaju li se upotrebljavati gumeni meci, za koje morate dobiti odobrenje da bi ih koristili, što nije jednostavno jer se područje onda mora osigurati. Tada interventni tim pokušava naći jedinku i pokuša je uspavati, a kada se ona uspava, stavlja se u kavez i seli se na neku drugu poziciju, a to je obično duboka šuma. U slučaju da medvjed podivlja, posljedice mogu biti jako strašne, kaže Francišković.

Ističe da ova divlja zvijer ne napada sama od sebe, no može reagirati u momentu kada je nešto prestraši ili kada se osjeti ugroženom.

– Imali smo u Hrvatskoj slučajeva da se medvjed osjeća ugroženim pa reagira, naprimjer kada ženka nagonski štiti svoje mlade. Tada se obavještava policija direktnom komunikacijom, obavještava se veterinarski institut i djeluje se vatrenim oružjem, što nitko od nas ne želi niti ne voli činiti, pogotovo kada se to odvija u naseljenom mjestu. Rizik je velik jer putanja metka je nepredvidiva, međutim kada je u pitanju sigurnost, situacija da je nekome ugrožen život, tu se mora reagirati, govori ovaj lovac.

U potrazi i bijegu

Prema riječima Đure Hubera, profesora emeritusa na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i stručnjaka za ovu divlju vrstu, medvjedi se u naseljena područja spuštaju u proljeće i jesen iz cijelog niza razloga.

– U jesen se medvjedi približavaju ljudima radi hrane, kada se moraju udebljati za zimovanje, posebno u godinama kad izostane urod ploda bukve, tj. bukvice, glavne jesenje hrane medvjeda koja mu osigurava potkožne zalihe masti za zimovanje. U proljeće, kada je sezona parenja, mužjaci traže ženke na velikom području te tada najčešće i stradavaju na cestama i željezničkoj pruzi. Također, ženke s mladima rođenima zimi, u proljeće vole biti bliže naselju jer se tu osjećaju sigurnijima i manja je opasnost da će im mužjak koji nije otac ubiti mlade. Ipak, u ovo doba godine najviše se mogu vidjeti mladi mužjaci u drugoj godini života koje je majka upravo otjerala od sebe da bi se ponovo parila. Oni su zbunjeni, naivni, radoznali, uvijek gladni jer brzo rastu, a u šumi ih ganjaju i odrasli mužjaci, takav je bio i ovaj u Kostreni, objašnjava Huber, navodeći kako su svi medvjedi od Slovenije do Grčke tzv. smeđi medvjedi (Ursus arctos) koji pripadaju dinarsko-pindskoj populaciji. Ovu vrstu karakteriziraju životni vijek od 20 do 30 godina, težina od 80 do 250 kilograma za ženke, odnosno 130 do čak 550 kilograma za mužjake te visina od 160 do nevjerojatnih 290 centimetara.

Kako izdvaja naš sugovornik, preko 90 posto medvjeđe hrane je biljno, dok ostatak čine beskralježnjaci, jaja i ličinke mrava i drugih kukaca. Medvjeđa funkcija u šumskom ekosustavu je ta da služe kao “raznosači sjemenki” biljaka koje su pojeli, a nisu do kraja prožvakali ili probavili, što je način kojim pomažu širenju tih biljnih vrsta te ujedno i širenju izvora svoje hrane. Istraživanjima o kretanju medvjeda na području Gorskog kotara, Like i sjeverozapadnog dijela granice Hrvatske i BiH, u kojima je sudjelovao Đuro Huber, zaključeno je kako raspon njihovog godišnjeg kruga kretanja varira od 200 do 550 četvornih kilometara. Smeđi medvjed zaštićen je u cijeloj Europskoj uniji, no u pojedinim zemljama, kao što je Hrvatska, oni mogu biti lovna vrsta s ciljem da bi se njihova populacija održavala na trenutnom stabilnom broju između 900 do 1000 jedinki, što je desetak puta više nego prije 50 godina na istom nacionalnom području.

Orlando Francišković

Zbog ove je činjenice direktan kontakt čovjeka i medvjeda danas vjerojatniji, kao i zbog problema širenja ljudi u staništa medvjeda, poput korištenja vikendica i raznih rekreativnih sadržaja u šumi. Pri susretu s ovom impresivnom životinjom treba znati kako postupiti jer u tim situacijama instinktivne reakcije ljudi neće pomoći. – Važno je ne iznenaditi medvjeda, zato pri kretanju šumom treba biti dovoljno glasan. Medvjed bježi od čovjeka, u mnogo slučajeva napušta područje prije nego čovjek otkrije njegovu prisutnost, no reagirat će ako je ugrožen, ranjen, sa svojim mladima ili ako čovjek vodi psa koji nije na uzici. Treba ostati miran, polako se povlačiti bez naglih pokreta i nikada ne bježati od medvjeda jer oni mogu trčati brzinom i do 50 kilometara na sat, upozorava profesor Đuro Huber.

Ljudi izazivaju nemir

Uza sve veći broj viđenja medvjeda u primorskom području, Orlando Francišković kaže kako trendovi pokazuju i povećan broj srneće i jelenske divljači koja napušta planine i seli se uz rubna područja naselja, što za sobom povlači i njihove predatore.

– Lisice i lasice su divljač koja je uvijek bila tu negdje oko naseljenih područja, no sve su češće pojave čagljeva i vukova koji su se počeli pojavljivati u naseljenim mjestima, ne samo u Gorskom kotaru, Kordunu i Lici, nego i u ovoj sredini. Sve se to događa zato jer oni imaju sve manje hrane u šumskim predjelima. Najveći problem zbog kojeg se divljač i zvijeri spuštaju je to što u šumi imamo jako veliki nemir. Na nekim šumovitim dijelovima velikog područja u prigradu Rijeke imamo dosta podivljalih pasa. S druge strane, imamo jako puno krosera, avanturista, vozača quadova. Zašto nam Slovenci i Austrijanci dolaze ovdje? Zato jer se kod njih to ne može raditi, po stazama divokoza i jelenske divljači oni ne smiju voziti jer izazivaju buku i vibracije, već imaju poligone kojih moraju platiti da bi se na njemu vozili. Seljenje divljači moglo bi se spriječiti provedbom nekih regulativa kakve imaju naše susjedne i zapadne zemlje. To se o mora provesti na državnoj razini, npr. da se odredi područje na kojem bi ljubitelji tih sportova mogli to obavljati, a ne da se provodi samovolja i da im je kao sada otvoren kompletan prostor i državnih površina i privatnih šuma. Na taj se način kopaju korita rijeka, što nikako nije dobro, uništava se flora i fauna. Svake godine imamo akcije čišćenja po šumama, skupljaju se velike količine smeća, što je još jedan faktor koji onečišćuje okoliš. Ovakvim nastupom uništavamo prirodu i sve skupa oko sebe, a prirodu moramo čuvati, zabrinuto ističe predsjednik Lovačkog društva Jelen, skrećući pozornost na štetu koju mogu učiniti predatori.

Đuro Huber Foto ANNA MAZIUK

Francišković navodi kako bi se povećavanjem kvota za odstrel vuka, inače striktno zaštićene životinje za čiju su ugrozu novčane i zatvorske kazne u Hrvatskoj velike, smanjio broj davljenja domaćih životinja, ali i broj zadavljene divljači koju lovci redovito pronalaze po šumama. – Za vuka je prije nekoliko godina propisana kvota od pet jedinki koje se u Hrvatskoj može ustrijeliti. To je premalo. Ako na području od 10 tisuća hektara imate dva čopora, tj. od četiri do osam vukova i/ili vučicu koja može nositi dvoje do četvero mladih, to se može raširiti vrlo brzo. Isto tako, imamo problem s divljim svinjama koje su ulazile ljudima u vrtove, čak su ulazile u restoran, znalo ih se vidjeti usred bijela dana. Nekoliko godina već radimo na tome i uspješno smo smanjili brojnost divljih svinja na području općina Čavle i Kostrena, govori grobnički lovac.

Hrana kao mamac

Da se ovakvi neželjeni fenomeni ne bi multiplicirali, od iznimne je važnosti da ljudi ne ostavljaju hranu i otpatke na rubovima svojih okućnica. Da bi divljač zadržali udaljenu od naseljenih mjesta, zaštitili okućnice i poljoprivredna zemljišta te smanjili broj nezgoda na cesti, lovačka društva u višim dijelovima svojih propisanih lovišta postavljaju automatske hranilice koje upravljane tajmerom periodično razbacuju hranu, prvenstveno kukuruz i voće koji privlače različite životinje. Također, lovci pune i šumska pojila, posebno u periodima velike suše, kao što je to bio slučaj prošle godine. Upravo na ovakvim mjestima, kaže Francišković, može se pratiti populacija određenih vrsta.

– Svakim izlaskom na teren – kada se nosi sol, hrana, kada se ide u lov – primjećuje se divljač koju lovci potom evidentiraju. Svi koji izađu na teren moraju dati izvještaj lovniku koju su divljač, u kolikom broju, na kojem području vidjeli. Prema tim se izvještajima rade prosjek i izračuni. Isto tako, dvaput godišnje imamo zadane plohe na kojima prebrojavamo divljač. To funkcionira tako da s jedne strane plohe stoje ljudi koji divljač broje, a s druge strane idu oni koji je tjeraju, pri tom se brojenju opet uzima prosjek. Nakon što zbrojimo rezultate s radnih akcija, možemo znati gdje se nalazi 90 posto koje divljači. Na nama je da nadležnim tijelima javljamo brojnost divljači, da poštujemo zakon i da činimo kako nam je propisano, obrazlaže Francišković.

Apelira na sve mještane područja uz šumu da se ponašaju odgovorno kada je u pitanju opasnost od divljih životinja.

– Pozivamo sve ljude da se, ukoliko vide pojavu medvjeda ili vuka, obrate nadležnom lovačkom društvu da bi lovci mogli nešto učiniti. Nažalost, neki ljudi imaju percepciju lovaca samo kao ubojica, volio bih da nam se koji put ti isti pridruže pa da vide koliko mi volonterskog truda ulažemo da bi se ekosustav održao, da bismo zaštitili divljač i sve životinjske vrste. Vučji čopor koji se kreće uz naseljena mjesta napravit će štetu ljudima koji imaju kokoši, svinje, ovce i koze, medvjed će počiniti štetu na košnicama. Zato je važna komunikacija lovaca i okoline, javite nam se telefonima, porukama, mailovima, putem servisa 112, Viberom, mi smo uvijek dostupni.

Invazija čagljeva

Posljednjih se godina u primorskim i gorskim krajevima sve češće mogu čuti krikovi čaglja, životinje koja je ne tako davno bila ograničena na život u južnijim dijelovima Hrvatske. Međutim, promjene u prirodi proširile su životni prostor ove životinje, u Hrvatskoj službeno klasificirane kao štetočine, koja se proširila po Primorju i kontinentu. – Čagalj ima specifično javljanje, dosta kričavo i nešto poluzavijajuće, kao kad mala djeca plaču, on se raspoznaje po neobičnoj buci i dernjavi. Čagalj je nešto između lisice i vuka, no mršaviji je od vuka, kod nas se pojavio u zadnjih pet-šest godina. Prije ga baš i nije bilo, živio je u Dalmaciji, no preko Biokova i Velebita stigao je i ovdje. Čaglja se kao štetočinu smije loviti, osim u sezoni kada ima mlade, no on izaziva velike štete. U potrazi za hranom uvijek će zadaviti lanad na koju naiđe, a ponekad i srnu. Zato je važno da se lanad nikako ne dira. Srne su specifične životinje i kada njihovo mlado dodirne ljudska ruka, onda srna to mlado više ne prihvaća. Dovoljno je dodirnuti lane s dva prsta i majka ga više neće prihvatiti zbog čega ono ostaje na milost i nemilost psima, čagljevima, lisicama i vuku, govori predsjednik Lovačkog društva Jelen Čavle Orlando Francišković, spominjući i repopulaciju risa koga je također moguće vidjeti u krajevima u kojima donedavno nisu boravili.

– Na obnovi populacije risa radilo se mnogo jer je u Gorskom kotaru bilo jako malo jedinki, risove se sad počelo širiti i uzgojem, u čemu sudjeluju razne udruge. Ris je prije dvije godine viđen kako šeće u Zastenicama, a nakon toga u Sobolima gdje, kao ni čaglju, nisu njegova prirodna okruženja.