Uopće nije čudno da je na ratnim brodovima talijanske kraljevske ratne mornarice Regia Marine tijekom Drugog svjetskog rata plovio velik broj mornara podrijetlom iz Dalmacije, Rijeke, otoka i Istre. Relativno je nepoznata njihova sudbina, a potpuno nepoznata su njihova imena…

Na dan kapitulacije Italije, korveta »Fenice« (C-50) nalazila se u vojnoj luci Brindisi. Upravitelj stroja Di Rienzo je izdao naredbu da se pogon pripremi za brzo isplovljavanje. Izabrani mornar/ložač/mehaničar Ferluca, čije je lice naruženo zaraslom ranom, budi ostale mornare/ložače. Pred njima je bio težak dan koji im je na kraju donio nepredvidivu sudbinu.

Život u strojarnici korvete »Fenice« bio je neopisivo težak, buka je bila nepodnošljiva. Ložači su imali težak i osjetljiv posao – bez njihovog rada ovaj moderni brod, izgrađen u brodogradilištu u Monfalconeu, ne bi se mogao uopće pokrenuti. Čudno je da je brigu o srcu broda tih osjetljivih dana vodila grupa ljudi kojima je materinji jezik bio hrvatski i koji su bili – komunisti!

Nakon 25. srpnja i pada fašizma, Ferluca i njegovi drugovi nisu propuštali priliku da pokažu svoje političko uvjerenje. Pozdrav »živio Tito« i stisnuta šaka bili su njihovi odgovori na neke zapovijedi. Slijedile su kazne »pravih« Talijana, pogotovo onih s »istarske granice« kao mornara Mosera iz Trsta. Možda i zbog toga, njih četvorica su voljela ostajati zajedno i njihovim prostorima u utrobi broda, gdje bi bistrili politiku.

Podmornica – duh

Pritisnuvši dugme, prva grupa strojeva se pokrenula, a nakon toga slijedilo je pokretanje i druge grupe. Predstojala je još jedna od mnogobrojnih misija lova na podmornice i pratnje konvoja – redovite zadaće korvete koja je isporučena nekoliko mjeseci ranije.

Tog jutra, mali konvoj u kojem je bio brod pun tenkova, vozila i topova i dva manja motorna broda koji su došli iz smjera luke Bari ploveći uz obalu, čekao je da bude praćen do Albanije. Opasnost od napada britanskih podmornica je bila unaprijed najavljena: samo nekoliko sati ranije jedan parobrod je pogođen pred lukom Brindisi. Nakon spoja korvete i konvoja, zamijećen je trag torpeda, srećom je promašio. To je izazvalo pravu pomutnju u konvoju. Korveta je odmah krenula u napad na podmornicu koju su mornari prozvali »duh«, jer je uspijevala pogoditi brodove i nestati unatoč tome što se koristio sonar. Ostatak konvoja je usmjerio pramce prema plićim vodama. Tog jutra se činilo da korveta ima sreće, sonar je uhvatio signal u pokretu, za što se vjerovalo da je britanska podmornica koja pokušava pobjeći. Zapovjednik, činilo se, točno je znao kamo usmjeravati brod (ustvari zapovjedništvo mu je proslijedilo informaciju da se ova podmornica uobičavala sakrivati među podrtinama brodova koje je sama potopila na određenom položaju) te je naredio da se određena zona pretražuje temeljito. S uređaja na krmi tiho su u more odlazile dubinske bombe, slijedilo je napeto iščekivanje posade. Slijedile su eksplozije…

Korveta je satima izmjenjivala bacanje bombi i tihu plovidbu da bi sonar pretraživao dno. U jednom trenutku, nakon nove serije dubinskih bombi, na površini se pojavila mrlja nafte i ulja. Napokon je podmornica koja je potopila puno brodova i usmrtila mnogo pomoraca i mornara dočekala svoj kraj. No, zapovjednik je bio uvjeren da se radi o britanskom triku, naredio je da se lov nastavi dok nije potrošio sve dubinske bombe.

Hura pozdrav

Bila je gotovo noć kada se korveta vratila u bazu. O ostatku konvoja niti traga, vladala je radiošutnja koja je onemogućavala postavljanje upita, a nedostatak signala poziva upomoć ukazivalo je da je konvoj, možda, došao do cilja. Sunce je već bilo zašlo, a bila su pogašena i svjetla kako bi se onemogućila noćna bombardiranja. Blještali su samo svjetlosni signali sa svjetionika pred otocima Pedagne koji su pokazivali put za povratak kući. Posada je bila umorna, a pritisak se smanjivao saznanjem da mogu javiti komandi da je ovaj put korveta imala uspjeha. Posada se postrojila na palubi – uobičajeno prilikom uplovljavanja i isplovljavanja iz baze. No, zajedno s posadama drugih talijanskih brodova bila je i malo posebna posada: posada britanske podmornice. Podmornica je bila oštećena, ali je putem radija dobila informaciju o kapitulaciji Italije te se sklonila upravo u luku iz koje je nekoliko sati ranije isplovio brod koji je želio njihovu smrt. Posada korvete je bila iznenađena: promatrali su podmornicu koja je vijorila britansku zastavu i pozdravljala ih tradicionalnim britanskim pozdravom: hurra.

Iz zapovjedništva Regie Marine nakon toga stigao je poziv da talijanski zapovjednik dođe na podmornicu gdje je dobio pohvale za lijepu, ali nesretnu posljednju akciju protiv saveznika.

U ludilu, rat je promijenio sudbinu žrtava. Kralj je bježao iz Rima kojeg su ostali braniti od Nijemaca hrabri časnici i stanovnici. No, o svemu tome postrojena posada korvete nije imala pojma, slijepo su se držali naredbe o radiošutnji. Tek dolaskom u luku saznali su da su se satima borili protiv neprijatelja koji to više nije to bio…

Ćelija partije

Te večeri, mornare iz naših krajeva, koji su bili osnovali ćeliju komunističke partije, vidjela je posada da se druže, nešto došaptavaju… Drugog jutra, na prozivci nije bilo četvorice koja su nestala zajedno s naoružanjem. Kasnije se saznalo da su se noću spustili u more, izbjegli stražare i ukrcali na jedan jugoslavenski ribarski brod i otišli kućama da se bore za oslobođenje svoje zemlje. Saznalo se da je jedan od njih, nakon priključenja partizanima, pogođen njemačkom granatom koja mu je odnijela nogu… Jedini koji je ostao na brodu, zamjenik zapovjednika, bio je podrijetlom iz Rijeke. Sljedeće noći, između 9. i 10. rujna, nakon što je došao u posjed zapovjednikovog pištolja i oko deset tisuća lira, skočio je u more i priključio se otporu s druge strane Jadrana. Rat je počeo ispisivati nove stranice.

Desetog rujna korveta »Fenice« je dobila zapovijed: pripremite se ići ususret visokom gostu. Radilo se o kralju koji se ukrcao na brod »Baionetta« i sklonio u Brindisi… Na brodu više nije bilo posade iz naših krajeva, a imena će, vjerojatno, zauvijek ostati pokrivena velom tajne!

Razarač »Aviere«

Početkom Drugog svjetskog rata, razarač »Aviere« pripadao je XI. eskadri razarača zajedno s blizancima »Artigliere«, »Geniere« i »Camicia Nera«. Iz luke Napoli isplovio je 16. prosinca 1942. godine kao pratnja za Bizertu, zajedno s blizancem »Camicia Nera« i njemačkim trgovačkim brodom »Ankara«. U 11.15 sati sljedećeg dana, četrdesetak milja sjeverno od Bizerte, britanska podmornica HMS Splendid napada konvoj ispalivši više torpeda, jedan od njih pogađa »Aviere« koji eksplodira, naginje se na desni bok, pukne na dva dijela i tone u roku od nekoliko sekundi.

Na brodu se nalazi između 230 i 250 ljudi; od njih, oko stotinu je na vrijeme stiglo napustiti brod, ali nijednog preživjelog ne prihvaćaju »Camicia Nera« i »Ankara«, koji su se udaljili velikom brzinom. Potonuće broda je bilo tako brzo da su spuštene samo dvije splavi za spašavanje. Kada su poslijepodne stigle torpiljarke »Calliope« i »Perseo«, samo 30 brodolomaca (dva časnika) je bilo živo. Jedan časnik (strojar) je umro kasnije u bolnici Torrebianca u Trapaniju zbog posljedica gutanja velike količine nafte. Između 220 (drugi izvori: 200) umrlih i nestalih bio je u zapovjednik koji je, nakon što je sakupio i ohrabrio posadu, prepustio svoje mjesto na splavi jednom mornaru i – nestao u moru.

Arrigo Scopinich se 14. lipnja 1940. godine nalazio u strojarnici torpiljarke »Calatafimi« (Regia Marina) koja se našla u središtu francuskog bombardiranja Genove i Savone – prvog brodskog bombardiranja Italije u Drugom svjetskom ratu. Desetog lipnja Italija je objavila rat Francuskoj. Mussoliniju je trebalo nekoliko stotina mrtvih da bi sjeo, nekoliko mjeseci kasnije, za stol pobjednika.

Rat za civilno stanovništvo počeo je naglo u talijanskoj pokrajini Liguriji, odnosno lukama Savona i Genova: u 4.26 ujutro 14. lipnja, kada je eksplodiralo nekoliko spremnika nafte u Vado Ligure, nekoliko minuta kasnije eksplozije su se čule i s metalurških instalacija u Savoni. Eksplozije su se čule i zapadno, prema Genovi.

Uzrokovale su ih granate s francuskih brodova koji su bombardirali ligursku rivijeru. Radilo se o Trećoj francuskoj eskadri kojom je zapovijedao kontraadmiral Emil Duplant. Sastojala se od četiri krstarice od deset tisuća tona (»Algerine«, »Foch«, »Dupleix«, »Colbert«) naoružanih s osam topova od 203 mm u pratnji 11 razarača od 2.700 tona i četiri podmornice, koja je isplovila sa sidrišta luke Toulon u 21.10 sati 13. lipnja, a brodove je štitilo devet bombardera. Ciljevi su bili industrijske instalacije u Vado Ligure, Savoni i industrijsko-lučkoj zoni Genove. Misija je bila odgovor na napad talijanskih zrakoplova na Toulon.

Kada je stigla na 20 Nm južno od Capo Vado u 3.48 sati francuska eskadra se podijelila na dvije grupe s ciljem napada na Vado i Savonu, odnosno Genovu. U 4.26 krstarica »Algerie« otvara vatru s oko 15 tisuća metara na spremnike nafte tvrtke Societa Monteponi, pogođeni s 32 granate od 203 mm, te tvrtki Carbone fossili i Agip. Dvije minute kasnije počinje bombardiranje tvrtke Ilva u Savoni. Istovremeno razarači otvaraju vatru na spremnike tvrtke Petrolea.

Neefikasan odgovor

Talijanski odgovor je brz, ali neefikasan: XIII. flotila MAS napada francuske razarače pred Bergeggijem ispalivši šest torpeda; krstarica »Foch« manevrira da ih izbjegne, razarači reagiraju i MAS bježe bez ijednog pogotka; MAS 535 i MAS 534 su pogođeni šrapnelima granata i bilježe ranjene članove posade. I intervencija bitnice iz Capo Vado je neefikasan. I naoružani vlak br. 3 intervenira svojim topovima od 120/45, ispaljuje 93 granate – bez rezultata. Brodovi su ispucali 60 granata od 203 i 138 mm prema vlaku – bez rezultata.

U 4.48 napad na Savonu prestaje. Francuzi su ispalili ukupno 400 granata od 203 mm i još toliko od 138 mm, a Talijani oko 300 granata. Francuski brodovi se udaljavaju bez da ih itko ometa.

Druga grupa francuske eskadre od 4.26 do 4.40 puca na luku i postrojenja tvrtke Ansaldo. U tom trenutku nešto neočekivano: iz sumaglice izlazi talijanski ratni brod, stara torpiljarka »Calatafimi« od 967 tona naoružana topovima od 102 mm koja je u blizini bila u pratnji polagača mina: vidjevši Francuze, zapovjednik poručnik Giuseppe Brignole, unatoč razlici u naoružanju, broju i veličini, napada. Ispaljuje granate malog kalibra, dva torpeda s 3.000 metara i – bježi. Drugi par torpeda ostaje zaglavljen u cijevima.

I kopnena obrana odgovara na vatru: iz luke Genova naoružani ponton naoružan topovima od 381 mm ispaljuje tri granate, pa mora obustaviti vatru jer vjetar gura dim kotlova u komandno mjesto; ponton 269 uspijeva ispaliti jednu granatu od 190 mm, ali najviše ispaljuje bitnica Mameli: 64 hica od 152 mm na daljinu od 9.000 metara. Pogađa razarač »Albatros« i prostor krmenih kotlova: 14 članova posade je teško opečeno, a 12 će preminuti po povratku u Toulon.

»Aviere«

God: 1938.

Tip: razarač

Podtip: Soldati (Artigliere)

Brodogradilište: Odero Terni Orlando, Muggiano

Vlasnik: Regia Marina

Deplasman: 1.620 t

Dimenzije: 106,7×10,2×3,26 m

Pogon: 3 Yarrow kotla, 2 Belluzzo ili Parsons turbine, 2 osovine

Snaga: 48.000 KS

Brzina: 38,0 čv

Stradali iz naših krajeva, uključujući Slovensko primorje

* Giuseppe Bubbi, otac Giuseppe, rođen 3. 9. 1920. u Puli mornar;

* Giuseppe Lorenzin, otac Giorgio, rođen 7. 4. 1923. u Puli, mornar/električar

* Giuliano Maraspin, otac Giovanni, rođen 4. 9. 1920. u Piranu, mornar

* Pietro Ugo, otac Marco, rođen 12. 11. 1916. u Izoli, mornar/motorista

* Nicolo Vala, otac Domenico, rođen 31. 1. 1923. u Cresu mornar/kormilar

* Ettore Zuzzi, od Giuseppe i Filomena Stanojevich, rođen 27. 7. 1908. u Zadru, zamjenik šefa torpediraca

Potonuće minolovca

Nakon okupacije Tunisa od talijansko-njemačkih snaga krajem 1942. godine, RD 33, zajedno s drugim sličnim brodovima, prebačen je u posljednji dio Afrike koji je ostao u rukama sila osovine sa zadaćom da traži mine u onom dijelu mora koji će kasnije biti prozvan – ruta smrti.

U 5.30 sati 22. siječnja 1943. minolovac je isplovio iz luke La Goulette za Bizertu, uzevši u tegalj motorni jedrenjak te u pratnji minolovca RD 43 (Guardia di Finanza). Uskoro su bili pod naletima jakog vjetra koji je puhao u bok brodovima, a RD 33 se tijekom jednog manevra, pet minuta nakon podneva, prevrnuo dvije milje sjeverno od otoka Plana. RD 43 je pokušao pomoći brodolomcima, ali i on se prevrnuo i potonuo četrdesetak minuta kasnije. I dok je posadu RD 43 gotovo svu spasila jedna velika ribarica koja se našla u blizini, više od pola posade RD 33 – 18 od 34, je stradala. Među stradalima je bio i mornar-ložač Mariano Scroce, rođen 11. travnja 1919. u Zadru.

Odlikovanje

Arrigo Scopinich rođen je 26. listopada 1919. godine u Malom Lošinju, a nakon opisanog bombardiranja odlikovan je Croce di guerra al valor militare. Preminuo je 27. veljače 2002. godine u New Yorku.