Roko Sikavica poznato je lice televizijskih ekrana. “Nestali”, “Ko te šiša”, “Dar mar”, “Metropolitanci” i “Mrkomir I.” samo su neke od televizijskih serija u kojima je Sikavica ostvario uloge. Ljubitelji sedme umjetnosti gledali su ga u domaćim filmovima novog kova kao što su “Stric”, “Ne gledaj mi u pijat”, “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, “Tereza37” i drugi.

Uz sve navedeno, ovaj mladi i perspektivni glumac sjajno se snalazi i na kazališnim daskama pa je tako na nedavno održanom Međunarodnom festivalu malih scena Rijeka osvojio nagradu “Nenad Šegvić” za najboljeg mladog glumca i to za ulogu Luke u predstavi “55 kvadrata”.

Prije svega nekoliko dana objavljen je spot pjesme “Jennifer” Repera iz sobe, u kojemu se, uz Andriju Tomića, Sikavica našao u ulozi redatelja. U zanimljivom intervjuu sa svestranim glumcem razgovaramo o njegovim karijernim aktualnostima, glumačkim izrazima, nezaboravnim anegdotama sa snimanja i još mnogočemu.

Počnimo nečim aktualnim. Na nedavno završenom Međunarodnom festivalu malih scena Rijeka dobili ste nagradu “Nenad Šegvić” i to za ulogu Luke u predstavi “55 kvadrata”. Što vam predstavlja ta nagrada? Zašto vam je važna ta uloga?

– Festival malih scena je, nažalost, jedan od rijetkih festivala u Hrvatskoj s regionalnim natjecateljskim programom. Sudjelovanje u takvom festivalu bila mi je izuzetna čast.

Ne mogu vam opisati koliko sam zadovoljstvo osjetio kada sam doznao da je renomirani regionalni žiri odlučio dodijeliti nagradu baš meni. Ovo priznanje će mi zauvijek ostati u posebnom sjećanju jer mi je prvo individualno priznanje u karijeri.

Ima više razloga zbog čega mi je ova uloga važna. Prvi put sam dobio priliku igrati na velikoj sceni i to na sceni moga rodnog grada! Sjajan tekst za ovu predstavu je napisala Ivana Vuković, koja je jedna od prvih osoba koje sam upoznao kada sam upisao Akademiju u Zagrebu, moja prijateljica i sugrađanka za koju je ovo isto bila premijera na velikoj sceni u Splitu.

Dijelio sam scenu s najboljim kolegama koje sam gledao iz publike kada sam bio mlađi. I za kraj, dobio sam priliku raditi s genijalnim redateljem Ivanom Plazibatom bez kojega ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Cjelokupna priča oko ove predstave je prožeta velikom dozom sentimenta.

Foto: LUKA DUBROJA

Na stranicama Festivala navodi se da ste u ulozi Luke “uspjeli pronaći vlastiti pristup, unoseći u svoj lik nijanse i valere, gradeći karakter s kojim je posve moguće jednostavno empatizirati”. Odakle inspiracija za taj pristup? Što ste naučili o sebi igrajući taj lik?

– Inspiracija za ovu ulogu je došla organski. Primijetio sam da, koliko god za sebe mislio da sam zrela osoba, svaki put kada se vratim iz Zagreba u obiteljski stan u Splitu, naglo postanem dijete. Kao da se ništa nije promijenilo u ovih deset godina samostalnog života.

Kako sam za potrebe proba dva mjeseca živio s roditeljima, skriptirana situacija koja se događala na sceni u kazalištu, lagano se prelijevala u privatnu situaciju doma i obrnuto. Nisam nikad radio po čuvenom method actingu, ali hajdemo reći da je ovo slučajno ispalo najbliže tome.

Predstava “55 kvadrata” na riječkom je festivalu dobila i nagradu za najbolju predstavu u cjelini. Što biste vi, kao glumac u predstavi, izdvojili kao bitnu stavku predstave? Zašto je vrijedna gledanja? Čemu nas uči?

– Izgleda da “55ica”, kako je mi od milja zovemo, ima jako dobru “prođu” na festivalima. Osim naravno tehničkog aspekta gdje postoji intervencija sedme umjetnosti, pa možete birati želite li gledati predstavu vlastitim očima ili očima subjektivnog promatrača u vidu zapisa kamere na platnu, ovo je nekonvencionalna predstava koja nema dramskog sukoba.

Svi likovi su nagurani u tijesni stan, sa svojim vlastitim problemima koji su potisnuti i neiskomunicirani, dok grad Split prolazi kroz prirodne pošasti, od požara, prljave vode, turizma do smeća.

Mislim da je važno suočiti publiku s trenutačnom životnom letargijom, pokazati joj koliko smo se udaljili jedni od drugih. U ovoj predstavi tri generacije žive nagurane u 55 kvadrata, imaju jako malo dodirnih točaka, vode paušalne razgovore, a istinska komunikacija se zapravo nikada ne dogodi.

U “Mrkomiru I.” ima ulogu opata Držihe, Foto: Press

Na televizijskim ekranima još se uvijek prikazuje druga sezona “Mrkomira I.”. Seriju obilježava satirični prikaz hrvatske prošlosti kroz lajtmotive sadašnjosti, a scenarij i odnosi likova su vrlo inteligentno preneseni u daleku prošlost. Je li rad na seriji jednako zabavan kao sam proizvod? Kako ocjenjujete seriju u cjelini? Što vam je najljepše, a što najdraže s čime ste se susreli za vrijeme snimanja?

– Mislim da serija jako dobro i bez nekakve vulgarnosti kritizira trenutačno stanje u državi. Zadovoljan sam drugom sezonom iako moram priznati da nisam stigao odgledati sve epizode. Vjerujem da je snimanje sitcoma svakom glumcu svojevrstan praznik. Nema teških emocija i suza, samo zabava! Bitno je da na setu bude dobro raspoloženje jer, ako mi ne uživamo, teško će i publika uživati, to se vidi na televiziji.

Iza vas je uloga sina u božićnom filmu “Stric.” Taj je film imao dobar odjek. Što rado pamtite sa snimanja filma koji ima respektabilnu glumačku podjelu? U njemu ste radili s legendarnim Mikijem Manojlovićem. Što ste naučili od njega?

– Pamtit ću uvijek taj neki čudnovati osjećaj da radimo nešto dobro. To snimanje mi sada djeluje nerealno i slabo ga se sjećam, kao da je cijelo vrijeme snimanja bila neka magla.

Miki definitivno pridonosi tom mističnom osjećaju. Kada dijelite kadar s Mikijem, imate osjećaj da dijelite kadar s cjelokupnom jugoslavenskom filmografijom. Eto, on to nosi sa sobom, a pritom imate osjećaj kao da nije svjestan svoje veličine. Red, rad, disciplina i dobra zezancija – to sam naučio.

U jednom ste intervjuu izjavili da vas je film “Zlatna jaja” motivirao da se odlučite za glumački poziv. Što vas je toliko oduševilo u tom filmu?

– Svatko tko je pogledao taj film, vjerojatno zna zašto sam se nakon toga odlučio baviti glumom. Javier Bardem ima sjajnu ulogu i vjerujem da mu je bio gušt snimati taj film. Osim toga, film je sjajan, duhovit i otkačen.

S Mikijem Manojlovićem u filmu “Stric”, Foto: SARA BERNARDA MORITZ

Kada pričamo o ulogama, za mene postoji samo James Bond” – izjavili ste u jednom filmu. Bi li uloga tog slavnog tajnog agenta bila ostvarenje vaših snova?

– Budući da nisam neki fan Marvela, James Bond mi je najdraži superjunak/antijunak. Pa u neku ruku bi to bilo ostvarenje snova jer je vjerojatno zabavno biti u tom odijelu na multimilijunskom setu i izvoditi sve te vratolomije koje on radi. A osim toga, uloga najpoznatijeg tajnog agenta, nije toliko plošna kako se na prvu čini, ima tu puno toga za istraživanje i mislim da bi mi to bio zadatak koji bih s guštom radio.

Dosad smo spominjali kazalište, film i serije. Kako kombinirate sva tri načina rada? Što vam je najdraže raditi od sva tri navedena oblika? Zašto volite svaki od njih?

– U pravilu nikada ne radim paralelno projekte jer mislim da je to nepošteno prema ostalim sudionicima i akterima. Trudim se uvijek maksimalno fokusirati na jednu stvar, tako da do kombinacije ne dolazi gotovo nikada, uvijek ide jedno iza drugoga. Volim ovaj posao zbog kontakta s ljudima, tako da mi je svejedno koja je grana, bitno mi je samo da su mi dobri ljudi suradnici. Ako to nije slučaj, onda mi posao postaje jako težak i neugodan.

Iza nas su dva televizijska šoua, “Zvijezde pjevaju” i “Ples sa zvijezdama”. Biste li se voljeli okušati u nečemu takvog tipa?

– Ne bih. Ne osjećam se ugodno ni u pjevanju, ni u plesanju da bih tako izložio na malim ekranima.

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?

– Ne sjećam se da mi je itko ikada davao nekakve savjete. Možda i jesu, ali sam to vjerojatno potisnuo jer se ježim od “dobronamjernih” savjeta.

Pored svih ozbiljnih tema i ozbiljnih izraza lica s kojima se susrećete u poslovnoj svakodnevici, što u slobodno vrijeme radite s posebnim entuzijazmom? Imate li hobi?

– Stalno mijenjam hobije, volim probati što više stvari. Evo, trenutačno idem rekreativno na tenis, brinem se o biljkama i proizvodim svoju kombuchu, a nedavno je objavljen i spot za pjesmu “Jennifer” koji sam režirao uz Andriju Tomića.

Ljeto je pred vama… Kako ćete ga provesti? Gdje ćete se odmarati?

– Ovo ću ljeto raditi, tako da ništa od njega, ali ujesen bih mogao nekamo otputovati. Nisam odavno.

I za kraj, budući da je ovo intervju za naš televizijski prilog, uz koji se TV sadržaj (serije, emisije, filmovi…) opuštate u slobodno vrijeme?

– “Succession” (“Nasljeđe”) – maestralno napisano i maestralno odglumljeno. Trenutačno sam uživljen u seriju i likove. Preporuka svima!