Možda su ideje koje u susjednom tekstu o nužnosti izgradnje vodnih akumulacija koje bi služile i poljoprivredi i turizmu Gorskog kotara izlaže ugledni primorsko-goranski poduzetnik Željko Mihelić, teško ili jako teško ostvarive. No, jako je dobro da su tu. I jako je dobro da ih ima. Odnosno da ima pojedinaca koji su u stanju osmisliti ih i iznijeti. Jer, dojam je, takvih ideja, promišljanja i zapažanja sve više nedostaje, kao što nedostaje i jače povezanosti službene politike i vlasti – i to na svim razinama (od općina i gradova preko županije i države) – s najusješnijim domaćim poduzetnicima i privatnicima. Ne treba biti posebno pametan da bi se zaključilo da je nedostatak ili nedovoljna količina takvih kontakata velika šteta, ponajprije za područja o kojima brinu lokalne samouprave.

Jer, ljudi koji su u nimalo jednostavnim uvjetima i rizicima poslovanja u Hrvatskoj kroz duži niz godina ne samo uspjeli opstati, već i razviti svoj posao – bez obzira kakve vrste on bio – zaslužuju pažnju jer su dokazali da su kvalitetni i uspješni usprkos svim otežavajućim okolnostima u kojima su radili. Oni očigledno imaju veliko iskustvo, znaju prepoznati i predvidjeti ono što mnogi još i ne naslućuju, odnosno u stanju su dugoročno planirati razvoj na različitim područjima. Stoga bi ih, više no što je to sada slučaj, trebalo uključiti u rasprave pa i u planiranje razvojnih aktivnosti koje su u domeni političkih državnih i vlasti lokalnih samouprava.

Koliko za to kod predstavnika vlasti postoji iskrenog interesa i želje, drugo je pitanje. U Hrvatskoj je, na žalost, tijekom posljedna tri desetljeća stvoren okoštali politički sustav koji je, u svojoj srži, cilj samom sebi. Sve što se radi, gradi i planira nije zbog dobrobiti područja na kojem se djeluje, već u svrhu ostanka na vlasti aktualnog saziva vladajućih. Izuzetaka ima, ali ponajprije na najnižim razinama, dakle općinama i manjim gradovima. Što veća sredina, to je okoštalost i mehanizam političke vladavine glomazniji, birokratskiji i neprijateljskiji prema svakome tko »izvana« bilo što predlaže. Takvom stavu svjedočimo godinama promatrajući kako, primjerice, ma kako kvalitetan prijedlog oporbe bio, gotovo nikad ili vrlo rijetko (čast izuzecima!) prolazi. Iz jednostavnog razloga jer »nije naš«. I tu će se stvari jako teško mijenjati jer je već nepisano političko pravilo postao stav po kojem se prijedlozi »onih drugih« ne smiju prihvaćati. To nas pak vodi u zatvorenost i izoliranost koja ni za koga nije dobra jer svaki pametan prijedlog, program ili projekt koji korist donosi većem broju ljudi, korist donosi cijelom društvu.

Na taj bi način promatrati trebalo i ovaj Mihelićev prijedlog koji vjerojatno ne može ili jako teško može zaživjeti svugdje, ali na pojedinim lokacijama bi to bilo moguće. Primjerice, sanjkalište na Čelimbaši smješteno je nedaleko od niza pašnjaka na kojima se znaju vidjeti ovce. Dakle, tu bi akumulacija istodobno zaista mogla koristiti i turizmu i poljoprivredi. Slično je i na, na žalost neaktivnom, sanjkalištu i skijalištu u Begovom Razdolju koje je također okruženo planinskim pašnjacima…