RIJEKA – Nakon izvrsne predstave »Figuring Age«, koja je otvorila ovogodišnje izdanje festivala Port of Dance, drugoga je dana na redu bila plesna predstava »Gran Bolero« koreografa Jesusa Rubija Gama u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla i slovenske plesne skupine EN-KNAP. S obzirom na naziv predstave jasno je da je njena glazbena podloga glasoviti Ravelov »Bolero«. Predstava je, dakle, adaptacija i dorađena verzija originalne izvedbe namijenjene za šest plesača iz Madrida i šest iz Barcelone, a osvojila je brojne nagrade, uključujući španjolsku nacionalnu nagradu za izvedbene umjetnosti MAX, kao i većinom pozitivne ocjene kritičara.Hrvatska verzija ove hvaljene predstave uključila je također jednak zbroj plesača i plesačica, iz Zagreba i iz Ljubljane, koji su hrvatskom i riječkom izvedbom osuvremenili poznato Ravelovo djelo. Iako u pomalo digresivnom tonu, svakako valja istaknuti kako je zadnja posveta Ravelovoj ingenioznosti bila ona riječkoga HNK-a, koji je u sklopu plesne predstave »Transparada«, koja se sastoji od više plesnih minijatura, izveo i »Španjolsku rapsodiju« u koreografiji Filipea Portugala, koja vješto balansira između tradicionalnog i suvremenog. U tom smislu, na gradacijskoj ljestvici klasičnosti/suvremenosti, ova je izvedba korak dalje prema suvremenosti, odnosno vrlo je aktualna i suvremena verzija »Bolera«. Sam koreograf kazao je da u svojoj koreografiji kombinira matematičke strukture s osjetilnim intenzitetom te komponira formalne aritekture tijela s emocijama. Upravo tako može se i detaljnije obrazložiti njegovo djelo koje na prvu izgleda kao ujednačen hod plesača koji se skupno kreću u krug.

Uvijek netko izimiče iz skupine / Foto ANA KRIŽANEC

Organizirano marširanje

Sam početak predstave obilježava prazna scena te vrlo težak i glasan zvuk glazbene podloge, onaj koji generira kakvu događajnost i napetost, mašinerijsku ritmičnost u polumraku, da bi se svega nekoliko trenutaka kasnije pojavili bosonogi plesači, njih dvanaest, obučeni u lagane, šire hlače te duge ili kratke majice, praveći kružne putanje oko pozornice. Njihov hod, vrlo usmjeren i sugestivan doima se poput organizirana i vrlo zadana marširanja uz poneke uzvike na dvama jezicima, španjolskom i hrvatskom. Njihove se kružne skupne kretnje izvode s ponekim izdvajanjem plesača ili dva, gdjekad i više od toga. U cjelini promatrajući predstavu jasno je da se temeljem glazbene matrice ovim plesom naglašava ponavljačka narav ne odveć kompliciranih figura i pokreta, uz dakako i poneku varijaciju istoga. Skupno kretanje ukrug ponavlja se periodično, uzastopno, no mini-varijacije u ponavljačkom formulaičnom modusu nedvojbeno su prisutne, pa gledatelju cjelina ipak ne djeluje suviše monotono i ne ostaje mu osjećaj istosti, jer jest jasno da se nešto zbiva. Kružno kretanje odvija se skupno, a u dijelovima se izdvajaju pojedinci; cjeline se razdvaja na manje skupine, a primjetno je i ulaženje istih pojedinaca u različite skupine. Plesači se tako izdvajaju iz cjeline i postrance se spajaju, naglašeno u duete, no i izdvajaju se i u veće skupine, pa ih je primjerice i troje i šestero. Upravo u tome razaznajemo opis koreografa koji sam ističe kako njegov rad kombinira matematičke strukture, jer takva se razdvajanja i izdvajanja i čine kao kakva dijeljenja i pripojavanja, a osjetilni intenzitet koji također naglašava vidljiv je nakon izdvajanja i spajanja dvoje plesača koji dijaloškim modusom potporne naglašenosti dopušta oslobađanje i signalizira osjetilni intenzitet.

Publika
u HKD-u / Snimila Ana KRIŽANEC

Spajanja i izdvajanja

Takva su izdvajanja, kao i kružne kretnje/hod ponavljačke naravi, a osjetilni intenzitet, kako ga sam koreograf naziva, simbolika je životnog odnosa, dodira, bliskosti te uopće potrebe za toplinom, spajanjem, shvaćanjem, te podrškom i potporom, u samom plesu i doslovnom potporom, jer jedan plesač drugoga hvata, drži u njegovu ushitu. Uz spomenute kružne kretnje te izdvajanja, često su korišteni i uzvici, skupni, a nerijetko i jednoga plesača skupina simbolično uzdiže. Osjetilni intezitet, duetski, svoj maksimum pak doseže u dijelu kad jedan plesač drugome, gotovo akrobatski, vješto, u poluvrtnji uskače u naručje, no i taj vrlo intenzivan spoj opet se prekida. Uz zadani ponavljački okvir te varijacije gotovo uvijek netko izmiče iz skupine, na isti način prekida liniju istosti koja, iako se čini identična, ipak nije, jer i sami plesači zamjetno prelaze na postupno brže i/ili dinamičnije. Možda je dojam takav i zbog glazbe, međutim, kad gledatelj pomisli da je koreografska cjelina dosegla svoj maksimum, dobiva pak dojam kao da je sve dobilo kakvu akceleraciju. Formulaičnost uz varijacije znak su stoga ritmičke mogućnosti.

Što se tiče spajanja i izdvajanja, valja istaknuti kako se ne radi samo o muško-ženskom spajanju, već i muško-muškom koje, moguće je, tendira prikazati i homoerotski naboj, što jest u suglasju sa suvremenošću. Također, u tom smislu nije samo muški plesač oslonac, potpora ženskome plesaču, već je i ženski plesač potpuno ravnopravno potpora muškome, što pokazuje, dakako, i kondicijsku i plesačku spremu, kao i snagu ženskog plesača, jer muški plesači po svojim su biološkim i fizičkim obilježjima ipak u tom smislu dominantniji. Ovdje se pak ta razlika gubi, oni su istovjetni te svi pokazuju iznimnu kondiciju, snagu, pokretnost.

Podržavanje / Snimila Ana KRIŽANEC

Nagrađena izvrsnost

Što se predstava približava kraju, od sporijeg hodačkog do ubrzanog hoda, vidljiva je sve veća brzina, opet ponavljačkog modusa, spajanja, razdvajanja, potpore, naglašavanja, no u gotovo ekstatičnome tonu, tonu zanosa, prepuštanja, pred sam kraj gotovo naturalne animalističke naravi, upućivačke, zagovaračke, one koja opominje i – p(r)oziva. A da je tome tako, uz popratno osvjetljenje koje prati takve promjene, svjedoče i skokovi koji intenzitetom izvedbe kod kojeg plesača postaju životni zanos, gotovo kupanje tjelesnom tekućinom. Snaga, poriv, želja, do samog kraja predstave nije izostala, već je bivala sve naglašenija, otvorenija i – naga.

Predstava jest višeslojna, konceptualno zanimljiva, a motiv nagoga, iako to nije eksplicitno naglašeno, nosi mogućnost tumačenja prema Willemenovome četvrtom pogledu, pa je u tom smislu gledatelj bio dodatno angažiran, moguće i od drugoga promatran, ne bi li se vidjela njegova reakcija na poneka posve naga plesačka tijela. No gotovo divljački uzvici pred sam kraj predstave i postupno približavanje tih i golih i polugolih tijela bio je znak da se plesači svojih tijela, trenutne ekstaze, svoje animalističke naravi koju u sebi i sami nosimo, nikako ne srame, već se gledatelj trebao posramiti što su ga moguće šokirala ta naga tijela. Uostalom, taj je ples bio slavlje umjetnosti i svega onoga što život jest. A takvo slavlje i izvrsnost i publika je uzastopnim pljeskom i uzvicima na kraju i nagradila.