RIJEKA – Ovogodišnji Međunarodni festival malih scena u Rijeci otvorila je predstava »Genijalna prijateljica« u izvođenju dramskog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i u režiji Marine Pejnović. Riječ je o adaptaciji romana suvremene talijanske književnice Elene Ferrante, koju su napravili Nina Pavlović i Filip Jurjević. »Genijalna prijateljica« prvi je dio tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture siromašnog napuljskog predgrađa 50-ih godina prošlog stoljeća. Pripovjedačica se, kao odrasla žena, prisjeća ljudi i događaja koji su obilježili njezino odrastanje, a središnje mjesto u tim prisjećanjima zauzima prijateljica koju obožava i divi joj se, ali joj istovremeno i zavidi, stalno se s njom uspoređujući i nadmećući. Zajednička im je želja da se jednom zauvijek (od)maknu od turobnog i besperspektivnog života u siromaštvu, ali se načini na koje to kane postići razlikuju.

Redateljski pristup

Premda su u središtu romana dva karakterno oprečna ženska lika – Elena koja je blaga i željna priznanja onih koji je okružuju, i Lila koja je žestoka, nepokolebljiva i samosvjesna – Elena Ferrante u svojem romanu daje i raskošnu fresku društva tijekom više desetljeća. Bogato romaneskno tkivo, s mnoštvom živopisnih likova, redateljica Marina Pejnović, adaptatori teksta i dramaturginja Nina Pavlović uspješno su transponirali u medij kazališta. U tome je zanimljiv pristup redateljice predlošku – umjesto moguće realistične scenografije s mnogo izmjena i rekvizita, Pejnović se opredijelila za scenski minimalizam u kojem su u prvom planu glumci i njihove glumačke kreacije, naglašene scenskim pokretom koji potpisuje Pravdan Devlahović. Scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin ostavila je scenski prostor praznim, uz bijelo platno u pozadini s videoprojekcijama Ivana Lušičića Liika (s motivima, primjerice, križa ili stubišta, odnosno ispisivanja teksta) u koji ulaze rekviziti poput različitih stolaca, mrtvačkih sanduka, stolova ili primjerice prvog televizora, koji kreiraju atmosferu pojedinih prizora). Tome pridonosi i oblikovanje svjetla Elvisa Butkovića, dok kostimi Zdravke Ivandije Kirigin prizivaju 1950-e godine, kao i citati talijanske glazbe (pored skladbi Josipa Maršića).

Napuljske obitelji

U tako postavljenom scenografskom okviru nižu se brojne epizode iz romana (bilo bi tu mjesta i za kraćenje), čije su protagonistice Elena – Lenù i Lila – od trenutka kad su djevojčice, zatim tijekom njihova odrastanja, pa sve do Lilinog vjenčanja i Elenine odluke da napusti »plebejce« i sredinu njezina djetinjstva i mladosti. Elenu iz napuljske obitelji Greco utjelovila je Iva Mihalić, koja tumači ženski lik koji je intelektualno i obrazovanjem nadišao patrijarhalno okruženje, s kojim je u sukobu i od kojega se u finalnom prizoru oprašta. Liku Elene konfrontiran je lik Lile, »genijalne prijateljice«, koja je pametna, buntovna i superiorna sredini u kojoj živi, ali se na kraju ipak prilagođava tradicionalističkom ustroju društva koje ne želi da se žena školuje jer je njezina primarna zadaća udati se. U tom smislu Jadranka Đokić uvjerljiva je u interpretaciji rabijatne Lile koja se ipak slama pred pritiskom i očekivanjima društvenih konvencija.

U ovoj velikoj ansambl predstavi ostali glumci igraju članove napuljskih obitelji Greco, Cerullo, Saratorre, Caracci, Solara, Peluso i Cappuccio, koji su na sceni prisutni kao promatrači, aktivni sudionici ili poput kakvog kora koji komentira zbivanja. Svi oni dočaravaju ozračje napuljskog predgrađa s njegovim karakterističnim protagonistima – patrijarhalnim obiteljima, mafijašima i sitnim prevarantima. Sredina je to u kojoj se sklapaju mutni poslovi i dogovoreni brakovi, a nasilje je svakodnevna pojava, začinjeno burnim južnjačkim temperamentima. Predstava »Genijalna prijateljica« primjer je uspješne dramatizacije romana i prenošenja književnog hita Elene Ferrante na kazališne daske.