Jedan od najvećih pijanista u povijesti jazza Ahmad Jamal preminuo je 16. travnja u 92. godini života. Za izvrsnost i dugogodišnje djelovanje, uvijek na visokoj estetskoj razini, Jamal je dobio mnogobrojne nagrade i priznanja, među ostalima Grammy za životno djelo i American Jazz Masters award te je uvršten u American Jazz Hall of Fame i DownBeat Hall of Fame. Osim toga dobio je počasni doktorat konzervatorija New England. Sve do kraja života bio je iznimno aktivan, putovao je svijetom, nastupao i snimao albume.

Spektakularni koncerti

Jamal je bio poznat po izvanrednoj pijanističkoj vještini i prepoznatljivu zvuku. Jazz je nazivao »američkom klasičnom glazbom«. Obilježja njegovog stila su ritmičke inovacije, različite harmonijske percepcije i melodijske figure. Njegov je glazbeni koncept bio uzbudljiv, i to bez velikog volumena i ekstravagancija, a njegove su izvedbe uvijek bile mladenački svježe, maštovite i intrigantne. Naime za razliku od većine ostalih jazzista koji ostvaruju kratkotrajne suradnje svirajući s raznim glazbenicima, nerijetko tek u nekom jednokratnom projektu, jedna od značajki njegove karijere bio je stalni sastav u kojem je godinama djelovao s istim glazbenicima s kojima se posvetio razvijanju svoje glazbe, najčešće u formaciji trija. Zato su njegovi koncerti uvijek bili spektakularni.

Jamal je rođen 2. srpnja 1930. u Pittsburghu u Pennsylvaniji. Bio je čudo od djeteta koje je s tri godine prvi put sviralo klavir. Formalno školovanje započeo je kao sedmogodišnjak, a kao jedanaestogodišnjak je javno izvodio Lisztovu »Eroicu«. Svirao je klavir u školskom swing bendu te radio razne poslove na lokalnim nastupima slušajući uživo velikane jazza: Arta Tatuma, Teddyja Wilsona, Nata Kinga Colea, Errolla Garnera i Buda Powella. Nakon što ga je kao četrnaestogodišnjaka otkrio slavni Art Tatum, ostvario je karijeru osebujnog glazbenika i jednog od najutjecajnijih klavirista jazza, iznimno cijenjenog od samih glazbenika. Još je tijekom pedesetih zauzimao najviše pozicije na listama jazz časopisa. Njegov se pristup odlikuje osebujnim aranžmanima, a izvedbe opuštenošću, spontanošću, iznenađenjima, iznenadnim promjenama i neposrednom komunikacijom s članovima sastava. U njegovim izvedbama uvijek se osjeća pokušaj za odmakom, kreiranjem vlastititog zvuka i stila zasnovanog na bluesu, ali i suvremenom pogledu na glazbu, dinamici i dramatici. Upravo zahvaljujući takvom pristupu postao je jedinstvena osobanost na jazz sceni.

U čemu je tajna?

Bio je uzor mnogim poznatim jazz glazbenicima, među ostalima Ramseyu Lewisu, Bradu Mehldauu, McCoyu Tyneru, Herbieju Hancocku, Chicku Corei, Kennyju Barronu, Cedaru Waltonu i Mulgrewu Milleru. Savni Miles Davis isticao ga je kao jednog od rijetkih čijom se glazbom nadahnjuje i izvodio je njegove skladbe. Upravo je on sjajno proniknuo u karakter Jamalove glazbe rekavši: »Sva moja inspiracija dolazi od Ahmada Jamala. Nokautirao me svojim konceptom prostora, lakoćom dodira i načinom na koji frazira note, akorde i odlomke«. Davis je članove svojeg sastava: pijanista Reda Garlanda, kontrabasista Paula Chambersa i bubnjara Phillyja Joea Jonesa sredinom 1950-ih vodio na njegove koncerte kako bi proučavali Jamalov pristup sviranju u triju. Taj pristup sjajno je opisao pijanist Harold Mabern koji je rekao: »Svaki put kad čujem Ahmada odem potpuno nadahnut. Odsvira remek-djelo od tri akorda prije nego što uopće sjedne na stolac, zatim podigne ruke i da znak, a od tog trenutka do kraja koncerta sve je magija. To je njegov zvuk, njegovo poznavanje akorda, način na koji orkestrira od dna do vrha klavira, ili način na koji odsvira baladu, kako se vraća na potpuno drukčiji način. Majstor je u sviranju bez klišea«. Snažan dojam ostavio je i na pijanista Keitha Jarretta, koji je u svoj repertoar uvrstio Jamalovu skladbu »Poinciana«. U razgovoru za DownBeat rekao je da je, čuvši je u njegovoj izvedbi, pomislio: »Ova glazba swinga više od svega što sam slušao, iako sviraju manje. U čemu je tajna?« Semplirali su ga hip-hop izvođači kao što su KRS-One, Jay-Z, J Dilla i Nas.

S triom, u kojem su uz njega svirali kontrabasist Israel Crosby i bubnjar Vernell Fournier, Jamal je 1958. snimio ploču »At The Pershing: But Not For Me« koja ga je učinila međunarodnom zvijezdom sa zaradom od nekoliko tisuća dolara tjedno, ogromnom u to doba. Tijekom karijere kao vođa sastava snimio je više od sedamdeset albuma od kojih su neki, primjerice »Ahmad’s Blues«, »At the Pershing: But Not for Me«, »All of You«, »The Awakening«, »Freeflight«, »Crystal«, »In Search of Momentum«, »Chicago Revisited, Live at Joe Segal’s Jazz Showcase«, »Ahmad Jamal a L’Olympia« i »A Quit Time« važna djela jazz diskografije. Bio je i plodan skladatelj. Osim skladbi »Ahmad’s Blues« i »Poinciana«, koje su postale jazz standardi, zapažene su »Bellows«, »Aftermath«, »The Awakening« i »Tranquility«.