„Na proces posvojenja djeteta se često gleda kao na dugotrajno mukotrpno čekanje. Zadnjih nekoliko godina se govori o prosjeku od tri godine čekanja do zasnivanja posvojenja. No, postupak stvaranja posvojiteljske obitelji varira od slučaja do slučaja, odnosno od čekanja manje od godine do više od pet godina”, kaže za Deutsche Welle Andreja Turčin, predsjednica udruge Adopta. Razlozi su vrlo kompleksni, zbog čega se mnoge obitelji odlučuju za kompliciran postupak posvojenja u inozemstvu, poput slučaja Hrvata koji su u tom pokušaju uhapšeni u Zambiji.

Stariji teže do obitelji

Posvojenje je regulirano Obiteljskim zakonom, pri čemu potencijalni posvojitelji trebaju proći nekoliko ključnih koraka, uz ostalo, podnijeti pisanu prijavu namjere posvojenja nadležnom područnom uredu Hrvatskog zavoda za socijalni rad (HZSR) i zahtjev za izdavanje mišljenja o podobnosti i prikladnosti za posvojenje.

Potom valja proći postupak  utvrđivanja podobnosti, koji uz ostalo uključuje stručnu pripremu za posvojenje (koji provodi i Adopta) te izdavanje mišljenja o podobnosti i prikladnosti za posvojenje i upis u Registar potencijalnih posvojitelja. Slijedi izbor najprikladnijeg posvojitelja, priprema djeteta i, na koncu, izdavanje rješenja o posvojenju.

„Najdulja i najkompliciranija dionica puta počinje nakon upisa u Registar do trenutka kada nekog potencijalnog posvojitelja HZSR uvrsti i pozove radi izbora najprikladnijeg posvojitelja“, upozorava Turčin. Istina je, kaže, da je većina djece s ostvarenim pretpostavkama za posvojenje u kategoriji koja teže pronalaze obitelj i to je jedan od razloga zbog kojeg toliko dugo čekaju svoj red na posvojenje.

„Postoji pozitivan trend u posvajanju djece nacionalnih manjina pa se tako posvojitelji češće odlučuju za djecu romskog podrijetla”, kaže naša sugovornica.

„Duljem razdoblju čekanja na posvojenje mogu pridonijeti očekivanja posvojitelja da posvoje dijete do treće godine, kojih je u Hrvatskoj malo. U čekanju na ostvarenje pravnih  uvjeta prolaze godine, dijete često bude starije od šest godina i time teže pronalaze obitelj. Prema statističkim podacima za 2021. godinu, većina posvojene djece je bila u dobi od 1 do 5 godina, dok je najmanje posvojenih bilo onih od 15 do 18 godina“, napominje Turčin.

Prema njenim riječima, trenutno u Hrvatskoj na posvojenje čeka 205 djece. Napominje da je postupak moguće ubrzati ako su posvojitelji spremni posvojiti dijete starije od 5 godina, dijete nacionalne manjine, najčešće romske, dijete s teškoćama u razvoju ili pak više braće i sestara zajedno.

Po djecu u Afriku

Krajem 2022. godine ukupno je, dodaje, posvojeno 191 dijete, 25 posto više u odnosu na prethodnu godinu. „Zanimljivo je da je među posvojiteljima ove djece 70 posto onih koji su čekali kraće od godine dana”, kaže Turčin. Mnogi, međutim, ne žele čekati pa nastoje posvojiti djecu u inozemstvu jer im se to čini jednostavnije.

„Misle da su im veće šanse da posvoje mlađe dijete, imaju saznanja o gladnoj nezbrinutoj djeci u Africi pa žele pomoći, znaju nekoga tko je posvojio dijete iz druge države. Bitno je napomenuti da su pojedine države uvele privremene ili trajne zabrane posvojenja ili uvjetuju međudržavno posvojenje iz država s kojima postoje bilateralni ugovori“,  kaže Turčin te dodaje da se zadnjih godina bilježi uzlazni trend broja ljudi iz razvijenih zemalja koji posvajaju djecu iz nerazvijenih zemalja, često pogođenih ratovima i ekstremnim siromaštvom, poput Konga i Liberije.

S druge strane, u splitskoj udruzi Tobolac ističu da je za dijete najbolje da čim prije odrasta u obitelji, makar udomiteljskoj, koja će ga kasnije posvojiti. Predsjednica ove udruge Margarita Vržina ističe da u njihovoj udruzi više od 90 posto udomitelja u konačnici i posvoji dijete. „U kojem vremenu, ovisi od slučaja do slučaja. Neki su iznimno teški i nekada posvojenje i nije najbolji interes djeteta, nego udomiteljstvo i tada djeca ostaju u udomiteljskoj obitelji do punoljetnosti i duže, dok ne osnuju svoje obitelji”, objašnjava.

„Među članovima naše udruge (18 obitelji)  imamo 5 obitelji koje su  posvojile djecu koja su prvotno bila udomljena kod njih. Među njima smo i ja i moj suprug koji smo posvojili našu djevojčicu nakon 3 godine privremenih mjera udomiteljstva, koje je ona provela u našoj obitelji u koju je stigla direktno nakon izdvajanja iz svoje biološke obitelji”, prenosi vlastito iskustvo Vržina.

Udomiti pa posvojiti

„Sve članove udruge veže zajedničko iskustvo prepreka koje postavlja sustav udomiteljima i posvojiteljima djece te raznih razina težine održavanja odnosa s biološkom obitelji djeteta, ovisno o njihovom problemu, zbog čega su im i oduzeta djeca. U našoj županiji su to većinom problemi ovisnosti, droge, mentalne bolesti, nasilje te ozbiljno i dugotrajno zanemarivanje djece. To je jedan od težih faktora udomiteljstva, jer ono pravno podrazumijeva kontakte i susrete s biološkom obitelji”, objašnjava.

„Djeca koja se posvajaju spadaju u skupinu djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi i jednom kada se izdvoje iz svoje biološke obitelji  smještaju se ili u domove-ustanove za smještaj ili u udomiteljske obitelji. S obzirom na to da je najbolji interes, pravo i potreba djece da žive u obitelji, a ne ustanovi, u najboljem interesu djece je smještaj, premda i privremeni u udomiteljsku obitelj”, napominje Vržina.

Posvojitelji koji traže brz i jednostavan način kako bi posvojili djecu sigurno idu izvan Hrvatske, kaže ona, najčešće u zemlje tzv. trećeg svijeta. „To nije slučaj samo Hrvatske, nego i razvijenijih zapadnih zemalja, kao što su skandinavske zemlje, Novi Zeland i Australija, u kojima je već  davnih desetljeća napušten taj zastarjeli, zatvoreni način posvajanja jer su to razvijeni socijalni sustavi u kojima se kroz razvijene socijalne usluge udomiteljstva djeci pruža život u sigurnoj, toploj i brižnoj obitelji dok se ne stvore uvjeti za ili povratak u biološku obitelj ili posvojenje“, zaključuje Margareta Vržina.