Imam rabarbaru u vrtu koja lijepo uspijeva, ali nema karakterističnu crvenu boju peteljki, nego je blijedo zelena. Zašto je to tako, pita naš čitatelj iz Kostrene.

Rabarbara je vrlo izdašna biljka, koja raskošno raste ako ima optimalne uvjete, odnosno hranjivu, obilato pognojenu zemlju, po mogućnosti organskim gnojivom, dovoljno vlage i dobru drenažu. Dugovječna je i godinama će vas veseliti svojim lijepim crvenim stapkama od kojih se rade odlične pite i umaci.

Živi i do 30 godina, ali najbolje ju je uzgajati do 9 godina, a tada izbjegavati uzgoj na istoj površini idućih 7 godina. Ima dubok, zadebljali korijen koji prodire u dubinu 60 – 70 cm. Zimi joj listovi odumiru, a u proljeće počinje s novim rastom. Cvjetovi su joj veliki, ali neugledni i najbolje ih je počupati još u zametku jer ometaju rast peteljki, zbog kojih biljku i uzgajamo. Sočne peteljke su duge 30 – 60 cm i debele 1,5 – 4 cm.

Pri kuhanju se mogu, ali i ne moraju oguliti. Lišće se ne koristi za jelo, jer je puno antrakinona, spoja koji je u većoj količini otrovan. Ipak, lišće je veliko i vrlo atraktivno, pa se u njegovoj dubokoj hladovini često ljeti znaju odmarati mačke. Zbog velikog lišća joj i treba puno vlage.

Rabarbara je otporna na zimu, ali ne voli velike vrućine, više je biljka umjerene, prohladne klime, slične onoj u Velikoj Britaniji, gdje slovi kao vrlo omiljena biljka za pudinge i pite. Okus joj je specifičan i lako se na njega naviknuti.

Budući da ima dubok korijen, treba joj duboko tlo, od 5,6 – 7,2 pH. Na kiselijim tlima uz gnojidbu treba primijeniti i kalcij, drveni pepeo ili prah od samljevenih ljuski jaja.

Rabarbara se razmnožava rjeđe sjemenom, češće vegetativno, reznicama. U vrijeme mirovanja izvade se rizomi i podijele tako da na svakom dijelu budu 2 – 3 pupa. Sadi se 5 – 6 cm duboko.

Bere se tako da se peteljka zahvati što niže i naglim pokretom ruke otkine. S jedne biljke ne treba istodobno ubrati više od 2 – 4 lista. Najbolje vrijeme za berbu je od sredine travnja do kraja lipnja.

Boja peteljki uzgajivače najviše zanima. Mnogi se pitaju zašto, nakon što su posadili rabarbaru s crvenim peteljkama, one izgube boju i pozelene. Najčešće je razlog u tome što je sadnica kupljena iz sjemenskog uzgoja, a nije vegetativno razmnožena.

Uzgoj iz sjemena zna jako varirati, za razliku od klonirane biljke koja će garantirano biti ista kao i matična biljka. Tako se nikad ne zna kakva će biljka nastati ako je uzgojena iz sjemena, neka će biti zelena, druga crvena, treća nešto između. Neka će čak imati kratke peteljke, a druga duge, ali tanke.

Zelena rabarbara nikad neće pocrvenjeti. Jedina garancija da ćete imati rabarbaru crvenih peteljki je ako kupite odraslu biljku tih karakteristika, pa je kasnije po želji razmnožite iz korijena.

Boja peteljki, međutim, ne utječe na njenu jestivost. Jedino što pudingu ne daje lijepu crvenkastu boju, a ni okus nije karakterističan za rabarbaru, upravo onakav za kakvim žude gurmani.