Malo će u svijetu biti ozbiljnih novina koje 29. travnja ove godine neće svoje čitatelje barem kratkom bilješkom podsjetiti na to da tog dana bard američke country glazbe – legendarni Willie Nelson – slavi punih 90 godina!

Tu značajnu pažnju kralj svih country odmetnika zaslužio je ne samo zbog visoke životne dobi već i stoga što je tijekom ogromnog dijela svog života bio jedan od onih koji su oblikovali zvuk sazviježđa country glazbe, a to znači i suvremene glazbe općenito.

Ogromnom brojkom od čak 73 objavljena studijska albuma (plus deseci live i greatest hits albuma) Nelson je stvorio takav dvorac glazbe koji je jednostavno nemoguće zaobići bilo kome tko analizira suvremenu glazbu u posljednjih šest desetljeća.

No, nije tu u pitanju samo zaista ni s čim usporediva produktivnost, već i kvaliteta stvorenih pjesama te ogroman utjecaj koji je ostavio na stotine pjevačica, pjevača i grupa, ali još i više činjenica da je bio među onim glazbenicima (Johnny Cash, Waylon Jennings, Kris Kristofferson, Gram Parsons, Hank Williams…) i glazbenicama (Loretta Lynn, Dolly Parton, Emmylou Harris, Lucinda Williams…) koji su svojim radom country glazbu iz folk izraza jedne nacije pretvorili u jedan od najcjenjenijih žanrova suvremene svjetske glazbe.

Kula stihova i glazbe

Willie Nelson, najstariji od njih te ujedno i jedini živući kad je o muškom dijelu tih pionira country zvuka riječ, svoju je kulu stihova i glazbe graditi počeo davne 1957. godine prvom singl pločom »No Place for Me«, debi album »…And Than I Wrote« objavio je 1962. godine te kontinentalnu slavu dosegao već tog desetljeća, podignuo je na svjetsku razinu sedamdesetih i osamdesetih zadržavši potom u narednim desetljećima status legende.

Štoviše, baš u novom stoljeću nizom sjajnih albuma (»Band of Brothers«, 2014, »God’s Problem Child«, 2017., »Last Man Standing«, 2018., »First Rose of Spring«, 2020. i »A Beautiful Time«, 2022.) Nelson je više no ikad privukao pažnju i pohvale kritike i publike.

Razlog tom naraslom interesu nedvojbeno je u kvaliteti spomenutih albuma koji su pak čisti odraz Nelsona kao osobe. Drugim riječima to znači da je stari maher oduševljenje i pažnju privukao svojim »laganini« odnosom prema životu i glazbom kojom je pratio te svoje stavove.

Naime, kako god je tijekom svih decenija svog života bio predan laganom uživanju i blagom hedonizmu, tako je i u godinama koje neminovno idu ka konačnom odlasku s ovog svijeta počeo stvarati i pjevati pjesme kojima se na svoj originalan način – a to znači duhovito, ponekad samoironično i blago cinično – oprašta od života ne propuštajući istaknuti da je zahvalan na tome što mu je bilo lijepo i što je uživao.

Sve to otpjevano uz njegov od godina, viskija i marihuane promukli glas te pratnju klasičnih instrumenata country glazbe (gitare, violine, usne harmonike, steel gitare…) stvorilo je cjelinu kojoj su se u posljednjih desetak godina rado okretali i oni kojima country glazba nije prioritet.

Jednostavno, privlačnost stihova i glazbe čovjeka koji se lagano i zajebantski oprašta od života privukla je mnoge.

Potvrdio je to i ove godine objavljen njegov novi, 73. studijski album »I Don’t Know a Thing About Love«, kojim je odao počast Harlanu Howardu, čovjeku koji mu je početkom sada tako davnih šezdesetih prvi dao ozbiljniju šansu u svijetu country izvođača.

U međuvremenu je Willie Nelson napravio karijeru na desetke puta značajniju i veću od Howarda. No, nikada nije zaboravio tu prije više od šest desetljeća pruženu ruku. I baš takav stav jedna je od stvari zbog kojih je nemoguće ne voljeti i ne cijeniti Nelsona kao čovjeka i glazbenika.

Country odmetnik

Pod imenom Willie Hugh Nelson rođen je 29. travnja 1933. godine u teksaškom mjestašcu Abbott (po popisu iz 2020. godine to seoce ima svega 320 stanovnika!). Majka napušta obitelj nedugo po njegovom rođenju, uskoro se otac preudaje i odlazi, a njega i sestru mu Bobbie odgajaju djed i baka.

Šest mu je godina kad mu djed daruje prvu gitaru i uči ga akordima, a već u sedmoj godini napisao je svoju prvu pjesmu i pokušao je odsvirati uz gitaru. U desetoj je već bio dio grupe starijih glazbenika zvanoj Bohemian Polka, a u srednjoj školi ima svoj bend (The Texans) u kojem pjeva i svira gitaru.

Nakon srednjoškolske mature prijavljuje se u američko vojno zrakoplovstvo odakle nakon devet mjeseci odlazi zbog problema s kičmom. Potom pokušava studirati, ali budući da mu puno bolje idu nastupi s bendom, donosi odluku o prekidu školovanja i potpunom okretanju glazbi.

Tako najveći dio pedesetih provodi svirajući po Texasu i vodeći radijske emisije o country glazbi, a već u toj deceniji piše fantastične skladbe koje će proslaviti drugi izvođači – »Funny How Time Slips Away« (Billy Walker), »Pretty Paper« (Roy Orbison) i »Crazy« (Patsy Cline). 1960. godine seli u mitski Nashville, uskoro upoznaje Harlana Howarda, koji mu u tim početnim danima boravka u prijestolnici country glazbe pomaže… i sve ostalo je, kako se to zna reći, legenda.

Mladi Nelson sve više i više stvara, pa je sve zastupljeniji na top ljesvicama i radijskim postajama koje puštaju country. Pažnju van okvira country glazbe i SAD-a počinje privlačiti početkom sedamdesetih, kad je prvi od country pjevača uz koje se počinje vezati pojam outlaw country ili country odmetnik.

Pod tim se pojmom misli na drukčiji pristup country glazbi, pristup u okviru kojeg je Nelson stihovima hrabro progovorio o svakodnevici ne libeći se progovoriti ni o lošim stvarima i negativnostima.

To se pak nije dopadalo klasičnim konzervativnim ljubiteljima country glazbe pa je Nelson često bio izložen kritikama. No, od svojih stavova nije želio odustati, o čemu sjajno svjedoče albumi »Shotgun Willie« (1973), »Phases and Stages« (1974.), »Red Headed Stranger« (1975.) te iste te godine objavljen »Wanted! The Outlaws«, koji uz njega potpisuju još i Waylon Jennings, Jessi Colter i Tompall Glaser.

Novi život

Pobijedivši u toj borbi (jedini »poraz« bilo je to što se iz Nashvillea preselio u rodni Texas, u Austin) Nelson je stekao svjetsku slavu koju je potom tijekom osamdesetih nadogradio nizom značajnih albuma i svjetskih hitova kao što su, primjerice, »On the Road Again«, »To All the Girls I’ve Loved Before«, »Pancho and Lefty« ili »Always On My Mind«, a devedesetih i početkom novog tisućljeća nizom albuma i turneja i dalje je privlačio pažnju, a glazbene vidike širio istraživanjem drugih glazbenih izraza kao što su reagge, blues i jazz. »Novi život«, barem kad je riječ o stvaralaštvu, počinje 2014. godine, kada objavljuje odličan album »Band of Brothers«, na kojem prvi put nakon punih 18 godina i albuma »Spirit« (1996.) iznova pjeva nove pjesme koje najčešće pišu on i njegov suradnik Buddy Cannon.

Taj album dolazi do prvog mjesta country top ljestvice Bilboarda (prvi put nakon 1986. godine i albuma »The Promiseland«) i predstavlja uvod u niz sjajnih već spomenutih albuma u kojima Nelson, evo, sve do svog skoro pa devedesetog rođendana pokazuje da spada u red onih rijetkih svjetskih umjetnika kojima visoka životna dob ne smeta.

Naprotiv. Nije pretjerano reći da je posljednjih desetak godina možda čak i najkreativnije razdoblje u više od šest desetljeća dugoj karijeri crvenokosog country odmetnika!