Milan Manojlović, poznatiji kao Mance, kultno je ime ovih naših prostora kad se govori o alternativnoj glazbi. Čovjek koji je prkosio svim modama, pa i onim alternativnim, koje su jako nastojale ne biti mode, koji je bio »off« i za najveće alternativce, toliko poseban da se nekad mogao učiniti i autističnim, dobio je knjigu kakve se ne bi postidjeli ni najveći zaslužnici.

Mance je, srećom, živ i zdrav, kao što će čitatelj ovog razgovora doznati na kraju teksta, u najboljem završetku intervjua kojem je ovaj novinar u svojoj karijeri svjedočio, što će reći da knjiga nije objavljena postumno, što bi možda mogli misliti i neki od vjernijih Manceovih fanova, s obzirom na činjenicu da se Mance povukao iz javnosti, a da ne nastupa još od vrhunca svoje tzv. karijere 2004. godine.

No zato su tu njegovi albumi, koji će u projektu zaljubljenika u njegovo stvaralaštvo Emila Tedeschija uskoro biti objavljeni i na vinilima, a tu je i ova nevjerojatno velika i sadržajno ispunjena monografija Kornela Šepera »Mance – Tajna starog hrasta«, koja donosi gotovo sve što se o Manceu moglo reći, ne samo iz pera njezina autora, nego i brojnih drugih suradnika koji su na razne načine, prisjećanjem, analizom, kreativnim doprinosima sudjelovali u utvrđivanju jednog konstantno izmičućeg profila. Knjigu su objavili sunakladnici Dan, Mrak Emila Tedeschija i Udruženje za razvoj kulture URK Kornela Šepera.

A da čitatelj dobije kompletan uvid u Manceovo stvaralaštvo, knjiga se trudi osim glazbenog uključiti ravnopravno i obiman Manceov likovni opus. Za sav taj posao autoru Kornelu Šeperu, jednom od utemeljitelja kultnog zagrebačkog kluba Močvara, Manceovu diskografu i prijatelju, trebalo je šest godina.

S obzirom na to da je knjiga sad već neko vrijeme »vani«, pitamo njezina autora kakve su reakcije došle do njega.

– Reakcije su stvarno sjajne, iznad svih očekivanja. Pojedini ljudi koje znam oduševljeni su knjigom, ljudi koji su surađivali na knjizi također su se javljali sa super dojmovima. Ništa što sam dosad radio u životu nije imalo takav medijski odjek. I to ne samo kao ono copy/paste novinarstvo, što je jako popularno u zadnje vrijeme, nego se vidi i ozbiljan trud. A na predstavljanju knjige u Močvari bilo je više od 250 ljudi.

S fotosessiona za album “Melodije sobe i predsoblja” (31.10.2003.) – Snimio Ratko Mavar

Je li to onda i potvrda u onom smislu da je i magnituda knjige, odnosno cijelog projekta, opravdana? Naravno da ste vjerovali u projekt, jer s Manceom ste od samih njegovih početaka, objavili ste i njegove albume, no mogli ste imati dvojbe oko opravdanosti veličine knjige. Sjeda li sad sve na mjesto?

– Ja stvari radim intuitivno i za sebe, prije svega. Otkad se bavim glazbom u mojoj sam izdavačkoj kućici Kekere Aquarium radio stvari koje se meni sviđaju na način koji meni odgovara. Tako je bilo i s ovom knjigom. Ona jest opsežna i izaziva čuđenje, jer nitko nije očekivao tako veliku knjigu o takvom nekom off liku kao što je Mance, no pokazalo se da ima puno razloga zašto je to tako i zašto je Mance zaslužio takvu knjigu, koja ne prati samo njegov glazbeni rad, nego i likovni. To je manje poznato, iako je Mance završio Akademiju i imao je razne izložbe tijekom godina. Međutim nije se profilirao kao slikar. A zapravo ne bi ni kao glazbenik da nisu bile druge okolnosti; to jednostavno nije u profilu tog čovjeka, on sebe ne nameće. Eto, igrom slučaja sam ga nagovorio da objavi prvi album i da ga uopće snimi i tako je sve krenulo, dok je ova likovna strana ostala nepoznata i spominje se u još užim krugovima od glazbenih.

A knjiga je tolika, između ostalog, i zato što je barem trećina posvećena njegovim likovnim radovima, crtežima, stripovima, ilustracijama… I to je stvarno sjajno što on radi, vrlo je osebujno i manceovski. Baš se osjeti njegov izraz. Ljudi su to mogli vidjeti na omotima njegovih albuma, ali to je svega nekoliko crteža, dok je ovdje cijela jedna gomila, koja je opet manji izbor od puno veće gomile postojećih radova.

Knjiga od tri kile

Prvo izdanje knjige otisnuto je u nakladi od 600 primjeraka. Gdje se knjiga može nabaviti, kakva je distribucija?

– Imamo distributera iz Zagreba UPI2M BOOKS, koji rade za cijelu Hrvatsku te je knjiga već dostupna u dosta knjižara, glazbenih i strip dućana… Što se tiče Rijeke, knjiga se može nabaviti u knjižari Znanje u Užarskoj ulici. Zasad prodaja ide odlično, iznenađujuće čak, jer zbog obima knjiga nije jeftina. Ali opet, cijena od 50 eura je, mislim, adekvatna. Dobio sam i dosta reakcija da je cijena knjige povoljna s obzirom na to što nudi. Prva moja knjiga bila je knjiga o Močvari, koja ima 480 stranica kao i ova. I oko te knjige su bile dvojbe koliko mora koštati, s obzirom na ideju da publika Močvare možda nema novaca, ali ljudi su ipak podržali tu knjigu u crowdfunding kampanji i prije nego što je izašla.

Inicijator knjige je Emil Tedeschi, koji je, kao i vi, veliki fan Manceova stvaralaštva. On je zapravo poželio objaviti Manceovo glazbeno stvaralaštvo na vinilima. I onda bi uz to išao i nekakav popratni tekst, gdje ste uletjeli vi pa je tako priča krenula. No onda je ta prvoplanirana knjižica jako narasla… Ako se ne varam, ima oko tri kilograma?

– Da, mjerio sam je na kućnoj vagi, ima tri kile.

S obzirom na knjigu o Močvari, čini se da i ne znate raditi manje knjige, no što se dogodilo da se ta početna ideja knjižice prometnula u ovako nešto veliko?

– Slična je priča kao s knjigom o Močvari, koja se putem mijenjala i prilagođavala. Ona je nastajala osam, a ova nova šest godina. Kroz rad na knjizi rađaju se nove ideje, događaju se otkrića fenomenalnih arhiva kojih nisam bio ranije svjestan. Tijekom tih godina imao sam i niz razgovora s Manceom, koje sam snimao, pa su neki od tih razgovora odredili strukturu knjige, jer je u njima on osim svojih apstraktnih razmišljanja, tipičnih za njega i inspirativnih, na dosta artikuliran način predstavio i svoj život kroz neke bitne epizode.

Sve to bilo je spontano, ne toliko osmišljeno. Recimo, u jednoj fazi rada na knjizi zamolio sam Aleksandra Zografa, čuvenog srpskog strip autora koji je radio i na knjizi o Močvari, za suradnju i to je ispalo jako zanimljivo, jer je on napravio tri stripa po Manceovim stihovima, tako da je svaki Manceov album popraćen s po jednim stripom. Jako mi je bilo bitno i to da je napisao simpatičan tekst o Manceovom crtanju, ne koristeći teške izraze tipične za likovne kritike, nego je jednostavnim jezikom opisao to što Mance radi. U tom sam se dosta lomio tko bi to napravio, a on se na kraju pokazao kao sjajan izbor.

Bio je tu i jedan veliki arhiv koji mi je dao Manceov sin, a i Mance je imao tu svoju igru da bi svako malo izvukao nešto novo, iako sam ga davno zamolio da mi da sve što ima, ali to tako ne ide kod Mancea. I onda, jednom pijemo čaj i on odjedanput izvuče seriju fotografija iz ‘78. godine s neke njegove izložbe.

Jako je za knjigu bio važan i njezin dizajner Tomislav Vranić Vrana. Puno je bilo komunikacije oko toga kako ćemo nešto riješiti, tako da to nije bio uobičajen rad dizajnera, kao, evo ti materijal pa se čujemo, nego je bilo puno dublje; mi smo zapravo zajednički odlučivali o mnogim stvarima.

Suradnja s Manceom

Ovakve monografije se doista ne bi postidio nijedan autor, bilo kojeg profila ili umjetničkog dosega. No zapravo, s obzirom na opjevanu Manceovu povučenost i apsolutno odsustvo želje za samopromocijom, kako je on reagirao na knjigu i na činjenicu da je tako velika?

– Suradnja s Manceom je uvijek bila specifična i velik izazov, od tih snimanja albuma, pa koncerata koje sam organizirao tijekom godina, sve do ove knjige. On je istovremeno i dostupan i nedostupan. Ja sam se odavno navikao na to i to mi ne stvara problem. U tom smislu teško mi je dokučiti koji je točno njegov stav, ali mogu podijeliti svoje dojmove.

Mance je, recimo, bio prilično nezainteresiran za svoj rad u smislu da nije pokušavao snimati svoju glazbu. Kad se sve počelo dešavati, malo se i on zbunio. Postao je popularan, čak i izvan okvira alternativne scene, što je bilo iznenađujuće i što je malo tko mogao predvidjeti. Ja to svakako nisam planirao. Izdao sam mu taj prvi album kao jedan u nizu albuma moje izdavačke kućice Kekere Aquarium, posvećene off glazbi. A Manceova glazba je bila čak i potpuno izvan toga što sam ja objavljivao.

Aleksandar Zograf: “Evelina”, strip prema Mancevim stihovima

To je sve i Mancea onda zbunilo, on se nije raspitivao ni o prodaji kazete ni što dalje, kad će sljedeći koncert i slično. Dapače, on je često pokušavao spriječiti vlastite koncerte smiješnim izjavama kao, ne sviram južno od Zagreba, ako bi koncert bio južno od Zagreba, ili, ne sviram u proljeće, ako je bilo proljeće u pitanju. Jedino je na trećem albumu, »Melodije sobe i predsoblja«, pokazao interes, pitao bi često kad će izaći taj album, što je bilo vrlo neobično za njega.

Što se tiče ove knjige, naravno, znao je što radim, ali kao i za ostale stvari, on nije zainteresiran za aktivnu suradnju. On je jednostavno pustio stvari da idu svojim tokom, ali da, nije znao da će toliko velika biti. Pred kraj knjige se počeo raspitivati kad će biti gotova, pa me to baš podsjetilo na situaciju sa zadnjim albumom. I nisam očekivao da će se pojaviti na promociji u Močvari, nismo ga htjeli ni najaviti. Naravno, pozvao sam ga i na iznenađenje svih on se pojavio. To je bilo zanimljivo, jer godinu dana ranije nije bio došao na dodjelu nagrade Rock&Off za životno djelo. Ali evo sad je došao, i nekako mi se čini da mu je bilo drago i da je bio ugodno zbunjen.

Glas i gitara

Vratit ćemo se još na snimanje njegovih albuma, ali ispričajte kako ste se upoznali s Manceom i njegovim stvaralaštvom. Šifra: »Hoochie Coochie hoću kući«.

– Da, to mi je upečatljiva scena. U Zagrebu postoji taj jako značajan prostor, Galerija Studentskog centra. U jednom trenutku su vodstvo preuzeli Damir Bartol Indoš i Helena Klakočar, inače Manceova prijateljica i suradnica iz mladosti. Oni su vodili tu galeriju u periodu ‘90./’91. svega šest mjeseci. Naravno, rat je došao i sve to otjerao. Ali tamo je bila kreativna atmosfera i ja sam kao devetnaestogodišnjak dolazio svaki dan, jer je bilo zanimljivih ljudi, bendova, svega… Pa i moj bend je tamo nastao u jednom trenutku inspiracije i, evo, postoji još uvijek. I Mance je bio prirodni dio tog miljea, pa sam ga i vidio jedno popodne kako u praznoj dvorani pjeva tu pjesmu koju ste spomenuli, varijaciju na blues pjesmu »Hoochie Coochie Man«, kojoj je on dodao to »hoću kući«.

Baš ta intervencija ga, čini se, jako dobro opisuje.

– Da, zapravo pokazuje kako on funkcionira. On je znao i na koncertima reći, e, ljudi, dosta mi je, hoću kući. Uglavnom, tamo sam ga sretao, on je radio performanse s Klifom, pa je bilo neformalnih druženja, a ja sam imao i odličan walkman pa sam svašta njime snimao, recimo, između ostalog, jedan njegov koncert koji se zvao »PerforMance«. A znao je biti zvijezda neformalnih druženja, kad bi zabavljao ljude i nasmijavao ih do suza pričajući nadrealističke viceve ili bi svirao te pjesme koje će se poslije pojaviti na albumima. Obožavao sam te pjesme.

I tako se rodila ideja da snimimo to što on radi, jer on to nikad ne bi napravio sam, i nitko to ne bi snimio.

Taj dio priče mi je vrlo zgodna crtica, u tom trenutku spoznaje da bi Manceu trebalo snimiti album vi zapravo kolportirate i događa vam se prosvjetljenje. Je li Sunce bilo jako taj dan, sjećate li se gdje ste bili kad ste to odlučili? Jer iako ste u toj svojoj mladoj diskografskoj kući objavljivali alternativne bendove, Mance je imao biti još veći iskorak i nešto potpuno drukčije i od toga.

– Bio sam na križanju Vukovarske i Savske ulice. Ne znam kakvo je bilo vrijeme točno, jer sam to radio nekoliko puta tjedno, ali stvar je u tome da je Mance bio mimo svega, nije bio ni izvođač u klasičnom smislu riječi, ili kantautor. Ali znao sam da to moram snimiti, pa makar samo zato da ja to mogu slušati poslije. I tako sam ga pozvao kod sebe doma da snimimo demo na taj moj walkman. Stisnuo sam snimanje i on je u sat vremena isporučio 27 pjesama, od kojih sam neke znao, neke nisam, neke su bile improvizacije, neke varijacije na stvari koje sam već prije bio čuo i to je bio pravi dragulj, stvarno fenomenalno. Kantautorska scena nije baš tad ni postojala niti sam ja njega doživljavao kao kantautora, nego kao tipa koji radi neku muziku, a to radi uz pomoć onog što ima: glasa i gitare. Iako gitaru nije imao, nego bi svirao na posuđenima.

Bend Gospođa Nada/Piki Paus, slijeva nadesno: Toni Ostojić, Neven Tadej, Mance i Nikola Predrag, koncert Bizar bal u Galeriji SC , 27. 12. 1980.

Onda sam zvao Klifa, koji je s njim surađivao. Znao sam da je završio školu za snimanje, pa smo posudili magnetofon od Berka i Cokija iz Jinxa i tako je sve počelo, uz otvoren prozor i te čuvene ptičice koje se čuju cijelo vrijeme. I Manceovo duboko disanje. Jednostavno krene to disanje i ne znaš što će se dogoditi, a onda ispadne neka super stvar.

»Čovjek iz Katange«

Rezultat je, dakle, »Čovjek iz Katange«. Godina je 1996.; recite mi malo o tom vremenu. Kako je tada bilo, kraj je rata, osjeća li se osvit novog doba, pozitiva, ili je još uvijek depresija od svega onog što se događalo? Kakva je bila atmosfera?

– Svi pričaju o toj depresiji, i bilo je depresivnog osjećaja, prije svega zbog rata, ali i dobrim dijelom zbog tadašnje nacionalističke politike koja je gušila kulturu, pozatvarala sve živo. Recimo u SC-u su se umjesto koncerata događali neki zavičajni tulumi ili tako nešto. Ali ja ne mogu govoriti o depresiji, mi smo ‘91. na početku rata osnovali bend Šumski, koji je imao jedan dosta radostan zvuk. Mladi smo bili i, srećom, rat nije bio u Zagrebu pa smo u tim okolnostima gurali neku svoju priču. Ti neki novi mladi ljudi počeli su graditi nešto ispočetka, jer sve je bilo srušeno, pozatvarano, a u tome je važnu ulogu odigrala baš ta »do it yourself« scena. Ajmo nešto sami.

Nekako s tim se ‘95. osniva udruga URK – Udruženje za razvoj kulture. Ja sam se priključio tamo negdje ‘96., baš u vrijeme izlaska prvog albuma Mancea, i, eto, još uvijek sam tu, a udruga od ‘99. vodi klub Močvaru. Tada je fanzinska scena bila živa, nezavisno izdavaštvo isto. Fanzini su se fotokopirali, o malom trošku, albumi su se izdavali na kazetama, opet o malom trošku – doslovce je netko mogao iz studentskog budžeta izdati album.

Dajte objasnite našim mlađim čitateljima kako je izgledao proces nakon snimanja albuma na magnetofon pa do distribucije tih kazeta?

– Recimo, kupite na rasprodaji 50 kazeta nekog lošeg benda, dobijete plastičnu kutiju, omot koji bacite u smeće i kazetu na kojoj je neka naljepnica. Onda to skinete i stavite svoju naljepnicu i kazetu, naravno, presnimite. To se može napraviti u par sati. Bilo je slučajeva i da kupiš prazne kazete, pa presnimavaš, ali te kazete obično imaju natpis firme koja ih je proizvela pa to ne izgleda kao pravo izdanje.

Onda su se pojavili ljudi koji su umnažali kazete, komercijalno. Pa bismo mi došli, kuc-kuc, možete li napraviti kazete, koliko komada, pa, recimo, 50 ili 100, dobro. I onda on ima neku mašinu za kazete koje drukčije izgledaju, gdje se može otisnuti nešto na nju. Tako su moja izdanja u jednom trenutku čak i dobro izgledala. I onda kada ti kazete dođu doma, ti kažeš, ju-hu, poslušaš, ali onda želiš da i drugi čuju. »Iz sve snage« je bio jako bitan, vjerojatno prvi dućan za nezavisnu glazbu u Hrvatskoj, a možda i u ex-Ju. Dođeš tamo, kažeš bok, evo ti 10 kazeta, pa se čujemo kad se to proda. A mogao si ih poslati i putem pošte, što se reklamiralo besplatnim oglasima u fanzinima.

»Melodije sobe i predsoblja«

Vi ste Manceu nakon »Čovjeka iz Katange« snimili još dva albuma: »Plavi bar« 2000. i »Melodije sobe i predsoblja« 2003., i to posljednji na CD-u, pa nam dajte na primjeru tih albuma opišite kako je to sve izgledalo i kako su se stvari u toj vašoj maloj izdavačkoj kući razvijale.

– »Melodije sobe i predsoblja« snimljene su u sobi i predsoblju. U Manceovom stanu i u stanu Dunje Knebl, ali to su bili dobri uvjeti za Mancea.

Mance zapravo nije dobro funkcionirao u studiju, je li tako?

– Da, tu se desila ta epizoda s drugim albumom, »Plavi bar«, gdje smo napravili malo grešku i otišli u studio i, da, Mance se nije najbolje snašao pa smo i obustavili to snimanje i čekali bolji trenutak. Ali nakon nekog vremena shvatio sam da ipak mogu napraviti dobar album, jer to nešto malo materijala što je snimljeno zapravo je dosta dobro bilo, a bilo je ostalo i jako puno neobjavljenih pjesama s prvog albuma, koje na njega nisu ušle. I onda sam napravio miks tih starih i neobjavljenih i novih pjesama i po meni je ispao jako dobar album.

Ali sve se poklopilo na »Melodijama«, tamo je on izvukao maksimum iz sebe, imao je puno novih pjesama, puno improvizacija, ugođaja, skica… Baš je poseban album.

Na tom se albumu, kako kažete, sve poklopilo, ali to je ujedno i zadnji Manceov album pa probajte objasniti kako je Mance postao rock nada Crnog mačka u 43. godini i zašto su »Melodije« njegov zadnji album, odnosno zašto je Mance prestao s koncertima na vrhuncu popularnosti 2004. godine?

– To je baš manceovski potez, jer je on saboter svoje takozvane karijere. On jednostavno nije htio ni biti popularan ni poznat – to se slučajno dogodilo, nitko to nije baš ni očekivao. Mislim, ako možemo govoriti o popularnosti, to je u nekim ipak donekle užim krugovima, nije nešto najopćenitije. I, ne znam, povukao se, nije mu se više dalo svirati, a ja ga nisam htio forsirati. Bio je neki pokušaj snimanja četvrtog albuma. Nije baš uspjelo.

A to je kao i na njegovim koncertima. Nikad se nije znalo kako će koncert izgledati, doslovce je ovisilo o trenutku i kad je bio loš trenutak, koncert ne bi bio dobar. Zato sam ja uvijek bio jako nervozan na koncertima, kako će ispasti. Ne znam, nema forsiranja, ako se jednog dana pojavi s nečim što vrijedi objaviti, tu smo.

Upravo me zove Mance…

Zaključit ćemo ovaj razgovor povratkom na početak. Naime na početku smo rekli da je Tedeschi inicirao objavljivanje Manceovih albuma na vinilima, uz knjižicu, onda je ta knjižnica narasla u ovu divnu knjigu, monografiju. U kojoj fazi je prebacivanje albuma na vinile, odnosno je li kraj godine koji se spominje realno vrijeme izlaska tih vinila?

– Prvobitna ideja je bila da izađe box set sa svim albumima prebačenim na vinile i s nekom pratećom knjižicom. Kako je knjižica postala knjiga, onda smo odlučili napraviti to u dvije faze, tako da knjiga bude prva. Posao oko ploča je u vrlo razvijenoj fazi i uskoro će one biti poslane u tisak. Krajem godine izašao bi box set na kojem će se nalaziti sva tri Manceova albuma na vinilu, ova knjiga, zatim singlica »Mekani hitovi za mekani grad«, koja je već bila izašla uz knjigu o Močvari, no ovdje će biti s drugim omotom. U tom boxu će biti i jedno malo iznenađenje, a ploče će se moći kupiti i odvojeno, ne samo unutar boxa.

Hoće li možda postojati i mogućnost za digitalni download muzike ili isključivo idete na vinile?

– Nismo o tome razmišljali, ali nije loša ideja.

Bi li cijela ta priča s box setom, dakle vinili, knjiga, cijeli paket, bi li to Manceu mogao biti razlog da zasvira javno još koji put?

– Dosta ljudi me to pitalo, ali ne znam, treba pustiti stvari da idu svojim tokom… E, nevjerojatno, evo upravo me zove Mance. (Javlja se, op. a.)

Na sastanku sam s novinarom iz Rijeke s kojim pričam baš o tebi, nećeš vjerovati. Želiš ga pozdraviti?

Ja ću njega pozdraviti.

– Evo, bit će mu sigurno drago.

Zdravo, Mance, ja sam novinar iz Rijeke, radimo veliki intervju u skladu s velikom knjigom koja je o vama i vašem radu napravljena. Nije mogao biti bolji završetak razgovora od ovoga. Ja sam upravo Kornela pitao hoćete li se možda ikada vratiti i odsvirati nam koju svoju pjesmu uživo, na što je on, naravno, rekao da ne zna. Ja vas to zapravo neću pitati, da vas ne dovodim u neugodnu situaciju, samo ću vas pozdraviti. Stojte mi dobro i budite točno takvi kakvi jeste.

– (Nerazumljivi zvukovi iz mobitela.)

– E, Mance, budem te zvrcnuo kad završim razgovor s Davorom, OK? Može, čujemo se

Ovo je sjajno. Nažalost, nisam čuo što je Mance rekao, jer mikrofon nije uspio prenijeti glas.

– Ma ništa posebno, mi se često tako čujemo; ti su razgovori teško prepričljivi.

Ne znamo puno

Što zapravo znamo o Manceovu djetinjstvu u Karlovcu?

– Ne mogu ništa posebno reći o tome, on je negdje oko desete godine preselio u Zagreb. Ja sam ga pitao da prepriča svoje djetinjstvo i u poglavlju u knjizi o djetinjstvu nalazi se samo njegov tekst, s obzirom na to da nisam čuo nikoga tko bi osim njega o tome nešto rekao. Nažalost, njegovi mama, tata, brat i sestra, koji bi eventualno mogli svjedočiti o tome, nisu više živi. Imao sam jedino sreću upoznati Gorana Ćurkovića, njegovog prijatelja iz vremena kad se doselio u Zagreb, pa sam napravio intervju s njim. On mi je ispričao neke zgode, recimo to da je Mance bio super tip za nogomet, da ga je odlično igrao i kao u nekoj šali, da je bilo smiješno.

Minimalizam i u muzici i u životu

Mance je svojedobno bio profesor likovnog odgoja. Kako mu je to moralo biti: jedan neukrotivi Mance u strogom sustavu? A i kako je inače rješavao i rješava svoju egzistenciju?

– Mance je bio slobodni umjetnik, a sad je u penziji, eto tako je rješavao egzistenciju. Kao slobodni umjetnik imaš zdravstveno i slično, ali je nekada morao odraditi i neke izložbe zbog toga, zbog statusa. Jednom je tako slomio ruku dok je postavljao tu jednu »prisilnu« izložbu. A u školi se baš nije snašao. Zbornica mu je bila strašno mjesto. Skroman je, nema puno potreba, minimalističan je u životu kao i u muzici.