Etiketa! Koliko je važna etiketa, bilo kojem proizvodu, a napose plemenitu piću!? Evo garant još jednog od onih pojmova i tema za koje nam se čini da o njima svi znamo sve, makar u dubini sebe slutimo da je to što znamo zapravo poprilično malo.

Ma, i ne treba vam za ovu priču znati definiciju etikete, dovoljno je pustiti da vas jedna intrigantno dizajnirana etiketa, pa još okićena prestižnom svjetskom nagradom, odvede put Krašića.

Jer tamo, u Dolini kardinala, stoluje obitelj Barundić koja radi vina Barun i čiji je crni pjenušac Perle noir, iliti po našem Crna perla, osvojio jednu od najprestižnijih dizajnerskih nagrada, zlatnu Muse Awards, koja sjedište ima u New Yorku.

Autor etikete je dizajner Marin Šubašić iz grafičkog studija Cat 01. Surađuje on s vinarijom Barun već šest godina i doći ćemo mi i do toga, no prvo valja na pola sata od Zagreba daleko, tamo gdje je obiteljska vinarija Barun.

Ni parkirali praktički nismo, a odmah je postalo jasno da je ovo obiteljska živa istina, a ne samo ukras u imenu vinarije. Tu ne da je kapija širom otvorena, već tu kapije i nema.

Foto: Davor Kovačević

Doček

»Bit’ će da je i to jedan od razloga zašto nam prijatelji tako često navraćaju«, smije se Mara Barundić dok nam stišće ruku da se i službeno upoznamo. Ako taj širok osmijeh nije onaj udžbenički što razoruža i najtvrđe duše, k vragu koji onda jest!? Eto i Josipa. Opet srdačnost.

Vidiš, drago im je što smo navratili, makar evo dvije noći zaredom navraća netko. U vinara više ni početak godine nije za mirovanje, jer svrate ugostitelji s kojima radiš, poslovni partneri koji su već i prijatelji, a evo i novinara. Svrate jer imaju zašto. Svrate, recimo, zbog etikete, a dobiju priču o vinu, o obitelji, o životu, o radu koji je uvijek više ljubav nego muka.

Tu se goste dočekuje pjenušcem. Nije to da bi vas impresionirali, već je to zato što su pjenušci od početka smjer kojim vinarija gazi. Plešivica je bogom dana baš za proizvodnju pjenušaca. Pa se perle igraju u čaši, a Josip priča o pjenušcu od sorte manzoni, onom što se zove Elegance extra brut.

– Manzoni je sorta dobivena križanjem rajnskog rizlinga i bijelog pinota. Jako je zahvalan za proizvodnju pjenušaca, zato što ima jako mali prinos, a jako velike kiseline – uči Josip.

Priča on o manzoniju još, ali ne otkriva odmah u startu da mu je igra s tom sortom možda i najmilija. Tek smo došli, ima logike da se sve u startu ne otkriva.

Pomalo amatersko novinarsko pitanje je li se manzoni sadio i prije tu po Plešivici, dovede nas učas do djeda i bake Josipovih, do toga da su živjeli i od proizvodnje vina rađenog od tradicionalnih sorti ovoga kraja, poput kraljevine, ili graševine, frankovke i nešto crnog pinota.

Rodi grožđe, a onda, vjerojatno, sve bijelo na jednu stranu, crno na drugu i eto vina. Zna to nekada uspjeti toliko da evo legendarni Ivo Enjingi svaki put spomene bakino vino kojeg nikako da u svom laboratoriju rekonstruira.

– Sanjate li vi da jedan dan napravite vino poput bakinog? – pitamo Josipa.

Josip, a bome i Mara, kao da su to pitanje jedva čekali. Rukom Josip pokazuje put lijepe boce i njene etikete na kojoj jednostavno piše – 100+.

– To je na tragu ovoga što ste spomenuli – veli Josip.

Dizajner Marin Šubašić, Foto: Davor Kovačević

Nica pa Krašić

U boci je, naime, sve dobro što daje vinograd star više od 100 godina, odnosno u njemu je uradak spravljen od 11 različitih sorti. Reklo bi se, eto pjenušca na tragu bakine recepture.

Ni počeli tako nismo razgovarati, a dva su se pjenušca već spomenula. Vidi tu čovjek odmah da će se svašta morati pretresti dok se dođe do etikete, recimo zanimljivu biografsku istinu da se Josip rodio u Francuskoj, u Nici.

S 11 godina dolazi djedu i baki i ostaje tu, reklo bi se, na svome. Da druge nema nego ispoštovati njegovu želju, majka mu je shvatila kad je u njegovoj sobi u Nici vidjela na zidu kalendar na kojem joj sin križa dane do ljeta i odlaska put Krašića.

Ima tu još nešto o čemu nam priča Mara dok je Josip načas otišao nešto provjeriti u kuhinju, kako zaljubljeniku u kuhanje i priliči. Josipov djed je želio sina, a razočarenje zbog ženskog djeteta bilo je toliko da baka više nije htjela imati djecu. I kad je dječak Josip odlučio stolovati u Krašiću, a ne u Nici, djedovoj sreći nije bilo kraja.

– Mama se složila da ostane tu misleći da će se poslije vratiti u Francusku. Međutim, on se nikada nije vratio – kaže Mara.

Djed je radio vina za vlastite potrebe i nešto lokalnog trgovanja. A onda je u život Josipov došla Mara i zavoljela sve što se u vinogradu radi, i to radeći i učeći uz svekrvu, što za naše podneblje jest ravno malom čudu.

Pa se još na sve nadovezali njegovi roditelji, pogotovo otac, koji bi, kad god dođe doma, od onog što je zaradio sa svojom tvrtkom gradeći ceste i zidine Nice, kupio još jedan vinograd, govoreći da taj ima još ljepši pogled od onog prije.

– I onda smo shvatili da nam je prelomiti hoćemo li u sve to ući kako treba, ili nam je vinograda za jednu obitelj i previše. Išli smo malo okolo, putovali, gledali, učili i krenuli u posao. I nije to ispočetka jednostavno, moraš imati neke temelje, neku viziju, moraš znati što i kako.

A kako je kod nas vinorodan kraj pogodan za proizvodnju pjenušaca, i kako su neki već u to i krenuli, mi smo se između ostalog odlučili i za proizvodnju pjenušaca – priča Josip.

Foto: Davor Kovačević

Crni pinot

Taj prvi pjenušac, od manzonija dakako, berba 2013. donosi im šampionsku titulu kontinentalne Hrvatske. Bio je to, kaže Josip, onaj dodatni vjetar u leđa.

– Ali, kad god misliš da si puno toga naučio, baš tad ti nešto otvori oči i vidiš da je to cjeloživotna nadogradnja – priznaje Josip.

Zato on i voli govoriti da su učili i uče od drugih, a još više na svojim greškama. Dobro je to što je Plešivica za pjenušce bolja od Champagne, nevolja je jedino, bar se nevježi sa strane čini, što traže pjenušci strpljenja.

I po pet godina odležavaju oni na kvascima. Ma, kako kaže Josip, zaboraviš na to i ideš dalje. Recimo do crnog pjenušca, koji također leži pet godina na kvascima.

– I ono što je super i što nas je iznenadilo je da nakon tih pet godina, on još uvijek u sebi ima toliko voćnosti – kaže Josip.

Dalo bi se, bome, komotno reći da je za sva crna vina što se rade u vinariji Barun zaslužna Mara, za crni pinot Marquis možda ponajprije, makar, ovako izložen, oči bode i Cardinal.

Stepinac i Kuharić su kardinali ovdje rođeni, dala je dolina i tri biskupa, a dala je i vino iz vinograda na nekadašnjoj crkvenoj zemlji da se »Kardinalom zove«.

Ravno 215 boca crnog pinota, i to zato što je te godine kada je vino krenulo među ljude, taman toliko kardinala na svijetu bilo. Mara priznaje da je dala suprugu zadatak da napravi crno vino i to da bude il’ sjajno, il’ nikako, pa da ima za nju bačvica.

I nije Josip imao kuda nego napraviti ga. Gledamo Maru kako strastveno priča o vinu, pa gledamo kako s pažnjom dolijeva suprugu čašu i kako se lijepo motre dok o vinu govore, taman da pitamo Maru usudi li se kad je potrebe Josipu štogod i prigovoriti, ukrstiti s njim stručno mišljenje glede vina.

-Uuuuu! Hahaha! Mi se nikada ni oko čega ne svađamo osim oko vina – grohotom se smije Mara.

Vizualni identitet

Evo nas, konačno, i na problematici etikete. Vidiš, nije to ona u nas uobičajena etiketa, nema u prvom planu imena vinara recimo, sve pomalo daje na ekskluzivno i elegantno, otmjeno.

Već i sama činjenica da je izvedenica iz prezimena dala ime Barun, udara put plemstva, a ne bježi se ni od činjenice da se u Francuskoj živjelo. Pitamo koliko je uopće vinaru teško odabrati etiketu, koji proces do nje vodi, tim više što ih uz Marina Šubašića dijeli puno godina suradnje, praktički otkad je vinarije.

»Vino tu priča« kaže Mara. A Marin sjedne pa ga, zajedno s vinarskim bračnim parom, sluša.

– To je jednostavno doživljaj. Marinu je jako bitno što je u boci, i na osnovi toga on kreira etiketu. Kako doživi vino, takva je i etiketa. Sva što napravi ima smisla i objašnjenje zašto je to tako – ističe Mara.

Na nekima od etiketa, među ostalim, i stari rimski novčić nađen na Plešivici, a Mare nam pokazuje i sitnih, a važnih pet crtica na jednoj od etiketa, kao da ste pet puta napisali rimski broj jedan.

– Kad sam Marina pitala što je tih pet crtica, rekao mi je: »Mare, vi ste k’o jedan, k’o jedan živite, radite, i ovih pet crta ste vi, ti, Josip i djeca!« – priča Mare.

Ne znači to da nisu znali oni i oko etiketa polemizirati, ima Mare uvijek snažnih argumenata za sve, ali slažu se svi oko Marinove želje da im etikete budu drukčije. Zato se, jamačno, i lako uoče i dugo pamte. A opet, koliko uopće ta etiketa čini dobra vinu, njegovoj vidljivosti, prodaji!?

– Znate kako je, ja sam kod svoje supruge najprije vidio njen vizualni identitet, a onda se zaljubio. Tako je i s vinima, najvažnije je ono što je u boci, naravno, a etiketa, vizualni identitet je ona dodatna vrijednost – veli Josip, sve uz smiješak.

Kontrola

I bome, telefoni zvone otkada je stigla nagrada iz New Yorka.

Čast nagradama, ali ovdje je najteže natjerati Josipa i Maru da se pohvale svojim vinima. Kažu njih dvoje da je na onima što ih piju da kažu kakva su. Ali, zna zato Josip što je prednost njihove male obiteljske vinarije.

– Nas dvoje i djece smo svakodnevno u podrumu, u vinogradu, imamo kontrolu nad svakom bocom i to je to. Ne težim velikim količinama, ali želim da je svaka boca prošla kroz naše ruke i da se po tome prepozna – kaže Josip.

– Znači, treba ostati mali da bi se bilo velik – velimo.

– Tako nekako – smješka se Josip.

Sin Josip na trećoj je godini agronomije, mrvu mlađi Tomislav na stazi je koja bi ga mogla učiniti respektabilnim chefom, a Anamari je najmlađa i mezimica koja također zna i što je čepilica i što je punilica.

Jer, uz roditelje su oni od malena i to ne zato što ih se tjera, već zato što to vole. Mladost je to u svom najljepšem izdanju. Pa dok obitelj staje pred objektiv, pitamo Josipa može li nam u dvije rečenice reći kakva su onda ta vina Barun!?

– Nije to zahvalno govoriti, ja bih samo rekao da mislim da smo na jako dobrom putu. Meni je najveća nagrada i poticaj za raditi dalje kada ljudi iz Dubrovnika, Splita, Lošinja probaju naša vina, a da nas nikada upoznali nisu i poslije im nije teško proći kilometara i kilometara da dođu k nama da nas upoznaju – kaže Josip.

Sve što je falilo kod Barundića je dizajner Marin. Zato smo ga presreli u Zagrebu. Dugogodišnja suradnja, koja je prerasla u prijateljstvo, između njega i Barundića počela je otprilike kao i naš razgovor s Marom i Josipom.

– Prvo što se dogodilo kad sam došao k njima je to da je Mare odmah počela kuhati – smije se Marin.

Foto: Davor Kovačević

Profinjen stil

Nije on, kaže, od onih dizajnera koji će obećati sve i reći da može napraviti sve. Kazat će zato klijentu da može »to i to«, da treba »to i to« i da ništa ne ide ako svi zajedeno neće u tome sudjelovati.

– I prihvatili su tu filozofiju, mada su već bili dobro pozicionirani – veli Marin.

Ovako sa strane ne čini se lako spojiti štošta što njegove etikete rađene za vina Barun spajaju, recimo Nicu i Krašić, eleganciju i ekskluzivnost s tolikom prirodnošću i gostoprimstvom u Barundića.

– Oni kao pojava reflektiraju profinjeni stil. Na sajmove su dolazili pažljivo odjeveni, Mara je uvijek elegantna, pa malo francuskog štiha, s obzirom na to da je Josip odrastao u Nici.

To je moralo biti elegantno, bogato, ekskluzivno, jer ako se hoćeš izboriti za poziciju na tržištu s proizvodom od 20 i više eura, to mora biti top – priča Marin.

I bome, na prvom sajmu na kojem su se pojavili s Marinovom etiketom ljudi su po pet dolazili do štanda da etiketu vide. Taj i takav trenutak nesvjesno te potiče da ulažeš i u marketing i u nove proizvode, ističe Marin.

Samo, kako domaće tržište prihvaća ekskluzivno, bogato, elegantno!? Reći će Marin da mi jesmo podosta tradicionalni, ali da se sve to samo od sebe mijenja.

– Idemo naprijed, lagano, ali idemo naprijed. Jer, ako nećeš ti, hoće netko drugi, netko kog’ nije briga što će mu reći kritičari – ističe Marin.

Samo, ništa tu nema, pa ni dobro dizajnirane etikete, bez dobrog proizvoda u boci.

-To je broj jedan – kratko i jasno će Marin.

Terenski rad

Pritom priča priču baš o Crnoj perli, priča kako ga je Josip zvao da proba ono što je pjenušac bio nakon godinu i pol dana stajanja na talogu, pa da mu iskreno kaže valja li to za što će raditi etiketu.

– Ja sam to pio i kao da mi nešto tu ne štima, a kako da mu to kažem!? Rekao sam mu stoga da ima potencijala, ali da sigurno mora odležati još. A zapravo sam pomislio, neće valjda ovo biti jedini njihov proizvod koji je lošiji od etikete. Kad, zove mene Josip nakon šest mjeseci opet.

I kad sam tada kušao Crnu perlu, rekao sam mu: »To je ono što sam ja očekivao prije šest mjeseci! To je vino sada top!« – kazuje Marin.

Pričamo s Marinom o dizajnu još, recimo o tome kako je svaka međunarodna nagrada vrijedna, ako ništa, ono zato jer je zaslužena u suludo velikoj konkurenciji.

Pričamo o dizajnu pakovanja, napose vina, gdje su Portugalci, Španjolci, Talijani možda i najjači jer imaju klijente koji si mogu priuštiti skupu ambalažu. Pričamo o tome kako se s dizajnom pakovanja pašteta i masti našao među 500 najboljih na svijetu za godinu 2019./2020. Pričamo o hrvatskim maslinarima za koje radi.

Pričamo kako je u ovih deset godina svoga rada dosta klijenata spojio pa sada međusobno surađuju i pomažu jedan drugom.

– Spojio sam mali krug velikih ljudi, spojio klijente koji su danas i prijatelji – kaže Marin.

– Znači li to da dobar dizajn traži i terenskoga rada? – pitamo.

– Ja bih rekao više od 50 posto. Što se tiče samog proizvoda, oni su već sada na najvišem nivou. Vina su tehnički napravljena savršeno, a ono što mogu raditi su različite varijante proizvoda.

Mogu raditi proizvode posve drukčije od nekog standarda za koje ćemo i opet morati napraviti posebnu priču. S takvim proizvodima koji su drukčiji Josip i Mara mogu ići unedogled – smatra Marin.

Zvuči dobro, daje i opet na neko priznanje, što za vino, što za etiketu. Jer, očima se, čini se, najprije vino proba. A štogod da bilo, ona vrata kapije garant će ostati otvorena. Tako to u Mare i Josipa jedino i može. Oni drukčije ne znaju.