Nedavno sam dobila novo izdanje, knjigu Davida Šporera pod naslovom »Konformizam radikalne misli – Kritički historijat metodoloških i političkih pozicija Michela Foucaulta«, objavljenu kod uglednog zagrebačkog nakladnika Disput. Ovoga puta dopustit ću si malo privatnosti – obradovala me nova knjiga nekadašnjeg učenika Prve riječke hrvatske gimnazije (tada je to bio Centar za kadrove u obrazovanju i kulturi) s kojim sam dijelila školske klupe.

David Šporer rođen je u Rijeci 1973. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirao je 2003., a doktorirao 2006. godine. Zaposlen je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Do sad je objavio i knjige »Novi historizam. Poetika kulture i ideologija drame« (AGM, Zagreb, 2005.), »Status autora. Od pojave tiska do nastanka autorskih prava« (AGM, Zagreb, 2010.), »Uvod u povijest knjige. Temelji pristupa« (Leykam International, 2015.) te uredio zbornik »Poetika renesansne kulture: novi historizam« (Disput, Zagreb, 2007.).

Najnovija Šporerova knjiga podsjeća da su u povijesti društveno-humanističkih disciplina u 20. stoljeću važnu ulogu i utjecaj imala zbivanja na intelektualnoj i akademskoj sceni u Francuskoj, odnosno u Parizu 1960-ih i 1970-ih. Jedan od protagonista tih zbivanja bio je i Michel Foucault, istodobno i zvijezda i apostat strukturalizma, poput još nekih svojih suvremenika.

Francuski filozof, društveni teoretičar i aktivist Michel Foucault utjecao je na mnoge suvremene, osobito postmoderne, poststrukturalističke i postmarksističke mislioce, postavši nezaobilazna referentna točka većine suvremenih filozofa, sociologa, politologa i drugih društveno-humanističkih znanstvenika.

Knjiga »Konformizam radikalne misli« ima tri linije izlaganja u bavljenju Foucaultom, strukturalizmom i poststrukturalizmom. Jedna prati putanju i ulogu Foucaulta u intelektualnoj povijesti ili genezi koja od francuskog strukturalizma i poststrukturalizma vodi do tzv. postmoderne teorije ili, u američkoj recepciji, »French Theory«.

Druga nastoji, kombiniranjem biografske i društvenopovijesne kontekstualizacije, pokazati u kojoj su mjeri teme kojima se Foucault bavio, kao i njegove stalne promjene i prilagodbe pristupa, bile uvjetovane metodološkim strujanjima i preokupacijama njegova doba.

Uz kombinaciju prve i druge, treća linija izlaganja nastoji kritički preispitati neke od predodžaba o Foucaultu, a posebno onu prema kojoj se radilo o svojevrsnom intelektualnom pobunjeniku, radikalnom misliocu koji je usamljeno plivao protiv struje. Nasuprot tome, temeljnu nijansu slike koja se ispod nataloženih slojeva uvriježenog mišljenja ukazuje na stranicama Šporerove knjige najbolje opisuje formulacija Györgya Lukácsa o »nonkonformistički maskiranom konformizmu«.

U opsežnu knjigu (oko 350 stranica), podijeljenu u sedam poglavlja, uvodi intrigantno naslovljen tekst »Sveti Foucault i bijeda teorije«, u kojemu David Šporer navodi da su neki pojedinci iznimke od pravila koje sažima proverbijalna mudrost o tome kako »nitko nije prorok u vlastitom selu«.

Upravo Paul-Michel Foucault (1926. – 1984.), ističe Šporer, može poslužiti kao jedna takva iznimka s obzirom na to da je postao globalna intelektualna »zvijezda«, no jednako je tako već za života u domaćoj sredini izgradio reputaciju važnog i utjecajnog intelektualca.

»Foucaultov interdisciplinarni utjecaj, koji se proteže od filozofije, povijesti ili sociologije do teorije književnosti i rodnih studija, neodvojivo je isprepleten s internacionalizacijom francuskog (post)strukturalizma kroz njegovu, prije svega, anglofonu recepciju. Za razliku od Foucaulta, neki drugi koje se povezuje s tom francuskom teorijskom invazijom bili su gurnuti na akademsku i izvanakademsku marginu.

Na mnoga imena iz tog kruga bila bi, tako, primjenjiva parafraza poučka koji je Karl Marx sredinom 19. stoljeća iznio u vezi sa svojim suvremenikom Pierre-Josephom Proudhonom: dok su u Francuskoj smatrani lošim filozofima, u SAD-u i Europi važili su za jedne od najjačih francuskih »teoretičara«.

Stupnjevi nesklada između slike u Francuskoj i izvan nje bili su, očekivano, različiti i premda su neki autori bili samo određeno vrijeme marginalizirani u Francuskoj, poput primjerice Jacquesa Derridaa, nije bila rijetka situacija da bi kontrast međunarodnog renomea i domaćeg statusa ostao trajan, odnosno međunarodni uspjeh nije garantirao probijanje do prvog ešalona francuskog intelektualnog i institucionalno-akademskog establišmenta, kao primjerice u slučaju Jeana Baudrillarda.

Za razliku od takvih primjera Foucault je dospio do samog vrha koji simbolizira Collège de France, premda do danas slovi za pojavu koja se uobičajeno locira na suprotan dio intelektualno-teorijskog i ideološkog spektra u odnosu na dominantnu matricu akademskih institucija.

Brojni detalji ukazuju na razmjere Foucaultove slave i utjecaja, poput primjerice toga da je dan kada je umro bio gotovo pa neformalan dan žalosti u Francuskoj, popraćen osvrtima, uključujući i onaj tadašnjeg francuskog premijera, te in memoriam prilozima u svim vodećim francuskim medijima.

Osim tog posthumnog svjedočanstva o važnosti koja mu se pridavala, i njegovi medijski snažno popraćeni angažmani oko različitih pitanja svjedoče o tome koliko je bio naglašen Foucaultov javni profil za života«, piše David Šporer u uvodu svoje knjige.

Šporer zapaža i to da pored slave i statusa na kojem je vrlo predano radio za života, nastojeći se u imaginariju matične kulture uvrstiti u historijski slijed utjecajnih javnih intelektualaca od Voltairea do Jean-Paula Sartrea, Foucaulta prati i zagrobna »diskurzivna« produkcija koja produljuje njegov utjecaj.

Kontinuirano se pojavljuju nova izdanja njegovih radova, a posthumna produkcija okrunjena je uvrštavanjem Foucaulta u prestižnu ediciju Pléiade 2015. u kojoj se objavljuju sabrana djela klasika. U tom je pogledu jedan od njegovih biografa sasvim promašio prognozom kako neće biti »Sabranih djela Michela Foucaulta«.

Kakvi god razlozi bili, vidljivo je da je Foucaultov poslijesmrtni opus dostigao ili gotovo nadrastao količinu teksta objavljenog za života. U tom smislu Šporer ukazuje na proces kanonizacije »klasika«.

»Foucaultov medijsko-diskurzivni status vrlo je pak vitalan zahvaljujući jednim dijelom aktivnostima pripadnika njegova ‘ateljea’ (životnih partnera i nasljednika, suradnika) koji su, pored rada na izdanjima, svoju djelatnost institucionalizirali osnivanjem Centra »Michel Foucault« 1986. godine. No dio tih procesa čak vjerojatno više nije ni pod čijom kontrolom, nego je uhvaćen u izdavačko-marketinške mehanizme akademske industrije koja počinje nalikovati na pop-industriju.

Osim ‘oficijelnih’ pariških predavanja na Collège de Franceu, čije je objavljivanje trajalo dakle gotovo 20 godina, pojavljuju se posljednjih godina i izdanja nepoznatih i neobjavljenih Foucaultovih gostujućih izlaganja i predavanja, održavanih pretežno tijekom druge polovice 1970-ih po Americi ili Kanadi, na temelju neautoriziranih snimki, sasvim nalik na posthumna izdanja »novootkrivenih« snimki različitih ikona pop-kulture«, osvrnuo se Šporer.

Foucault je dobio i svoje biografe, a pritom je pristojnost, navodi David Šporer, čudan kriterij u vezi s Foucaultom, koji je svojim životnim stilom neprestano provocirao malograđansku »pristojnost«. Jedan od razloga različitog tretmana biografija tiče se načina na koji se one nose s određenim mračnim Foucaultovim licem vezanim za razne kontroverze, od njegovih izjava prilikom zakonskih reformi u području seksualnosti do skandala i afera, od kojih su neke postale predmetom obrade u romanima s »ključem«. Osim kruga njegovih intimnih partnera uz koje su vezane neke od tih afera, posebno je kontroverzno pitanje je li Foucault ranih 1980-ih znao da ima AIDS i kako se ponašao u to doba.

Knjiga Davida Šporera koncipirana je u poglavlja »Struktura, igra i francuska teorija«, »Strukturalistička kontroverza«, »Živo blato strukturalne arheologije«, »Nietzsche, Marx, Foucault«, »Mao, Marx i Coca-Cola«, »Od moći bez kralja do države – pod nadzorom tržišta – unutrašnji pristup« i »Neoliberalizam s ljudskim licem? – izvanjski pristup«.

U Epilogu, naslovljenom »Foucaulta ne treba braniti ili Foucaultu ne treba vjerovati?«, David Šporer, između ostalog, zaključuje: »…Foucault je metodološki i ideološki konformizam prepakirao u teorijsku svojeglavost i ideološki radikalizam koji ne grize. To što nije zaboravljen, nego se prometnuo u klasika – u čemu neospornu ulogu imaju izdavačka sredstva za proizvodnju autoriteta – možda manje govori o Foucaultu, a mnogo o vremenu… Foucaultova intelektualna odvažnost bila je dobro kalibrirana radikalnost, konformizam koji je prekrivala maska provokacije i šik-radikalizma kontradiktorne mješavine anarhičnog i konzervativnog.«

Knjigu »Konformizam radikalne misli« odlikuje znanstvena akribija autora, uz brojne fusnote, izvore, podroban popis literature, donoseći nove poglede na život i djelo Michela Foucaulta, što je čini jedinstvenom u kontekstu objavljivanja teorijske literature na hrvatskom jeziku.