Nisu Depeche Mode prigodnije nazvati svoj petnaesti album u preko 40 godina dugoj glazbenoj karijeri. Podsjećati se da si smrtan, što bi u prijevodu značio latinski izraz Memento Mori, dobiva puninu logike nakon iznenadne smrti originalnog člana benda Andyja Fletchera u svibnju prošle godine, iako – ruku na srce – ovim dugovječnim elektronskim prvacima nikada nije trebao izravan povod da se bave neveselim temama i tamnim bojama bojaju svoju glazbu.

Osim na samim počecima – konkretno na prvom albumu – kad je autorski Vince Clarke trasirao stazu jednog boy-benda lakih sintetskih nota i tome prigodnih tekstova, Depeche Mode su sa svakim novim albumom poprimali sve mračnije glazbene obrise, ali na paradoksalno poseban način. Martin Gore kao glavni autor glazbe i stihova kroz duga desetljeća demonstrirao je poseban talent stvaranja „crnjak“ pjesama koje zvuče neodoljivo i gađaju glazbeni živac neobično širokog sloja glazbene publike. „Memento Mori“, prvi album u cijelosti stvaran bez kontribucije Fletchera, demonstrira da taj poseban talent Gore nije pogubio s godinama po putu.  Ono što te ne ubije, ojača te. Ili dodatno inspirira. Tmuran poput dana pred kišu, glazbeno profinjen, ali i elegantno pitak, 15. uradak velikog benda lako osvaja i „usisava“ slušatelja u zagonetne priče o prolaznosti, samoći, ljudskim slabostima…, koje nisu „terminalno“ turobne i defetističke, već atmosferom i riječju ostavljaju odškrinuta vrata nadi.

Jedna od velikih kvaliteta koja ih je i održala sve te duge godine na vrhu je i sposobnost da ne stoje na mjestu ili se vrte u krug. I kad im je išlo najbolje, tamo negdje iz prijelaza iz 80-ih u 90-e, poslije „mitskog“ „Violatora“ nisu pokušavali ponoviti uspješnu formulu čistog elektronskog zvuka oslonjenog na sekvencioniranje. Radije su se okrenuli oštrijem i analognijem pristupu, s više gitara i organskih zvukova hrabro skrenuli prema rokerskijem zvuku na „Songs of Faith and Devotion“.  U 21. stoljeću i dalje nisu previše kalkulirali i osvrtali se za sobom, ali magija kao da ih je napuštala: tu i tamo upiknuli su pokoju pamtljivu stvar, ali kao cjeline, albumi više nisu odavali dojam nečeg važnog, a ni nadahnutog. To se ponešto promijenilo s prethodnikom ovog albuma „Spirit“ iz 2017., na kojem ne samo da ima nove svježine kojoj je očito pripomogla i produkcija novog producenta Jamesa Forda, već i činjenica da su se po prvi put počeli baviti temama koje bi mogli nazvati političkim. Depeche Mode nikad nisu bili tako društveno angažirani, nikad tako izravni i kritički nastrojeni prema lošem što nas okružuje, od korumpiranih političara do ignoriranja ekoloških problema.

Iako mnogo introspektivniji, Memento Mori je poput logičnog nastavka zadržao dio tog garda, uz jedan važan moment. Ovaj put kao da su Depeche Mode odlučili jače se osloniti na vlastitu, i ne samo vlastitu glazbenu ostavštinu kako bi snimili što pamtljivije pjesme. I nakon dugo vremena to im je i uspjelo, dobre stvari ovdje prate još bolje.

Prvi singl „Ghosts Again“ očiti je favorit, snažna stvar koja bi se po kakvoći dala smjestiti i na bezgrešni „Violator“, i koja vjerno ispunjava dobri stari DM standard znalačkog miješanja čiste (hladne) elektronike i emocija.

Sjajne „Wagging Tongue“ i „My Favourite Stranger“ zvukovima i atmosferom vraćaju nas u prvi dio osamdesetih, tamo negdje u doba „Construction Time Again“ albuma s hitovima „Love, in Itself“ i „Everythings Counts“.

U tvrđim i tmastijim stvarima poput uvodne „My Cosmos Is Mine“, Depeche Mode će zazvučati i kao Massive Attack iz „Mezzanine“ faze, na „Never Let Me Go“ i prilično novovalno, kao New Order iz ranih dana, dok je u „People Arge Good“ teško ne primijetiti izravni utjecaj Kraftwerka, benda koji je na počecima presudno utjecao na Depeche Mode. Kao da su semplirali dio njihove “Computer World”, nikad nisu snimili ovako otvoreni hommage.

Dio svježine ima se zahvaliti i činjenici da je pet pjesama (po prvi put) na albumu supotpisao Richard Butler, frontman u 80-ima popularnog novovalnog benda The Psychedelic Furs i to redom ponajbolje, uključujući tu i neobični elektro pop pun dinamičkih obrata i s klimaksom u sjajnom refrenu pjesme „Caroline’s Monkey“.

Glas Dave Gahana je konstanta, prepoznatljiv iz aviona, ali sve mirniji, sve topliji i dublji. Ne treba mu nikakva pomoć da bi se dobilo na sugestivnosti, ali ju je ipak dobio. Gore sve češće voli zapjevati, sam pjeva baladu „Soul With Me“, ali po prvi put i u skoro svakoj drugoj njegov viši tenor igra važnu ulogu kao prateći vokal Gahanovom baritonu. To dvoglasje sjajan je začin i diže dramatiku Depeche Mode pjesama na novu razinu.

„Memento Mori“ nije najbolji album karijere, bilo bi to prehrabro reći pored „Black Celebration“, „Music For Masses“, „Violatora“…,  koji ne samo da su izdržali test vremena već i profilirali hit evergreene za sva vremena, ali je jak argument u tvrdnji da su Depeche Mode bili i ostali najveći elektronski bend na svijetu.