Marina Biti istaknuto je ime riječke kroatistike i sinonim za interdisciplinarna razmatranja. S ovom redovitom profesoricom u trajnome zvanju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci prošle smo godine razgovarali u povodu izdavanja njezine knjige »U svijetu medijskoga teksta« te u povodu novoosnovane Riječke stilističke škole.

Valja podsjetiti, samo u prošloj godini profesorica je objavila dvije knjige, jednu kao samostalna autorica i jednu kao suautorica, koje su njezin monografski opus, između ostalog, zaokružile na zavidnu brojku od jedanaest objavljenih znanstvenih knjiga.

Spomenutu agilnost profesorice Biti potvrđuje i činjenica da se nakon dovršavanja svoje posljednje knjige te poslova oko Riječke stilističke škole »bacila« na pisanje nečega jedinstvenog, libreta za operu »Lennon« skladatelja Ive Josipovića, profesora emeritusa i bivšeg hrvatskog predsjednika, prvu operu koja tematizira život legendarnog Johna Lennona.

Nakon toga profesorica Biti se uputila i u daleku i kulturom bogatu Južnu Koreju gdje je trenutačno na sveučilišnoj razmjeni na Hankuk University of Foreign Studies (Hankuk sveučilištu za strane studije) kao gostujuća profesorica.

Uoči nadolazeće premijere opere »Lennon«, koja će se održati 22. travnja u HNK-u Zagreb, te u povodu studijskog boravka u dalekoj Koreji, na daljinu smo razgovarali s Marinom Biti koja spremno i vrlo živopisno govori za naš list o pisanju libreta za operu jedinstvene tematike te o svojim seulskim iskustvima.

Iskustvo Koreje

Čini se da je ova godina u vašem životu posebno zanimljiva. Provodite je kao gostujuća profesorica na Hankuk University of Foreign Studies u Južnoj Koreji, a u Hrvatsku nam sada stižete u povodu skore premijere opere »Lennon« koju supotpisujete kao libretist, uz kompozitora Ivu Josipovića. Zanima nas više i o jednome i o drugome.

– Počet ću od Koreje. Odluka o odlasku u Koreju je pala nekih godinu dana prije samog putovanja, i kako se trenutak odlaska približavao, pomalo me zahvaćala panika.

Daleka je to destinacija, i isprva se osjetiš doslovno odsječen od svijeta koji voliš i poznaješ. No korak po korak, ustvari vrlo brzo, ne samo da sam se prilagodila Koreji, nego sam je i zavoljela.

Naišla sam na srdačni prijem kolega, kao i studenata. Korejski studenti su mi vrlo brzo prirasli srcu: pristupaju studiju predano i ozbiljno, a svojim profesorima s nekim autentičnim respektom i blagonaklonošću, koji su dio njihove kulture. Okružuje te puno blistavih okica i srdačnih osmijeha; ne možeš da se ne razgališ.

Kada te okruži dobra ljudska energija, sam od sebe poraste i radni elan, i to se vrlo brzo vidi i na učincima. Tako se, primjerice, nekako samo od sebe dogodilo i to da smo profesor Kim Sang Hun i ja nastavnu rutinu već nakon prvih mjeseci mojega boravka nadogradili i zajedničkim radom na jednom zanimljivom znanstvenom projektu.

Profesor Kim je inače pročelnik Odsjeka za južnoslavenske studije, s ovlastima sukladnima ovlastima dekana u Hrvatskoj, što je svakako pomoglo kod osiguravanja uvjeta da projekt u najkraćem mogućem roku krene prema realizaciji.

Dakle, rekli biste da su Korejci pozitivno nastrojeni prema strancima? Kakve su mogućnosti za strance koji žele tamo raditi?

– Mogu govoriti o vlastitome iskustvu; ono je više nego pozitivno. Iz razgovora s drugim ljudima razabirem da je puno teže biti stranac u Koreji kada je riječ o aktivnostima u komercijalnoj sferi.

Saznajem, recimo, da su vrlo zahtjevna pravila vezana za radni status, kako je potrebno produljivati vizu od godine do godine, i kako se mora raspolagati nemalim kapitalom da bi se uopće ušlo na korejsko tržište.

Opstanak u uvjetima kompetitivnog i dinamičnog korejskog tržišta ne može biti lagan. I u akademskome svijetu, naravno, ima konkurencije: sveučilišta su brojna i međusobno se natječu za status, financijsku potporu, studente.

Hankuk University of Foreign Studies specifično je sveučilište po svojoj izrazito internacionalnoj orijentaciji i to mu je velika komparativna prednost.

Ja ustvari živim u internacionalnom ozračju kampusa, uz kolege koji dolaze iz bezbroj različitih zemalja. Korejski kolege, kao i sveučilišne službe, ovdje su senzibilizirani na strance: razumiju teškoće na koje nailazimo i trude se pomoći.

Vjerujem, stoga, da sam u privilegiranoj poziciji koja mi omogućuje da konzumiram Koreju s postupnošću s kojom je puno lakše nositi se nego s neposrednom i potpunom uronjenošću u taj svijet u kojemu se govori jezikom koji nije nimalo nalik nijednom od europskih, u svijet pisma koje tek učiš slovkati, u drukčije norme, običaje, ukuse….

Libreto za »Lennona«

Što u tome toliko drukčijem ambijentu znači vaše autorstvo libreta opere »Lennon«? Iako je ljetni semestar u punome jeku, dolazite li možda na premijeru u Zagreb?

– Na ovome sveučilištu, kao i na drugima, postoji regulativa koja se odnosi na izbivanja s redovite nastave, i njome se predviđaju primjerice odlasci na konferencije, ali ne i kazališni događaji.

Službenik sveučilišta kojemu sam podnijela zahtjev za put u Hrvatsku zbog zakazane premijere bio je poprilično zbunjen; nije znao kako kategorizirati moj zahtjev.

Profesor Kim je, međutim, promptno uskočio: protumačio je da je riječ o prvorazrednom kulturnom događaju koji se odvija u nacionalnoj kazališnoj kući u Zagrebu, i pitanje je mojega izbivanja bilo riješeno toga istoga dana.

Nakon toga, Sveučilište me zamolilo da se u Koreju vratim s brošurom o predstavi i s pokojom fotografijom, kako bi po mojemu povratku njihovi djelatnici sastavili tekst za korejske medije o održanoj premijeri »Lennona« u Zagrebu.

Time Hankuk University of Foreign Studies moju spisateljsku djelatnost uvjetno vezuje i za moju korejsku afilijaciju. Naravno da me razveselilo otkriti da im je do toga stalo! Štoviše, bilo je govora i o prevođenju »Lennona« na korejski jezik. Eto, moguća su i nova ugodna iznenađenja.

Vratit ćemo se na Koreju, no kažite nam najprije nešto više o »Lennonu«. Ivo Josipović je vaš tekst okarakterizirao kao »prekrasan, poetičan, strastan i činjenično izvrsno utemeljen«. Koliku ulogu igraju činjenice u vašem libretu, odnosno: u kojoj biste mjeri svoj libreto okarakterizirali kao biografski?

– Libreto se samo uvjetno vezuje za Lennonovu biografiju. U priči se doduše pojavljuju stvarna lica iz Lennonova života: njegove dvije supruge, Cynthia i Yoko Ono, njegova majka Julia, tetka Mimi, sin Julian, članovi sastava Beatles, Brian Epstein – njihov menadžer, prijatelj iz mladosti Stu, ali i May Pang s kojom je bio u osamnaestomjesečnoj vezi za vrijeme prekida s Yoko te na koncu i njegov ubojica Mark Chapman.

Koncepcija libreta je međutim nadbiografska, moglo bi se reći, i pomalo nadrealistička. Činjenice iz Lennonova života utapaju se u košmaru njegove umiruće svijesti, i to se njegovo unutrašnje zbivanje prelijeva na pozornicu.

Umirući Lennon na sceni sanja vlastiti život. Kao u svakome snu, taj se život preuobličuje u slike koje mogu podsjetiti na stvarnost, ali iz nje isklizavaju.

Poznavatelji Lennonova života zasigurno će razabrati da scena okupljanja Beatlesa u kojoj se nižu ideje u novome žanru, od cabareta do opere, predstavlja aluziju na posljednji koncert te famozne grupe održan na krovu sjedišta Apple Corps u londonskom Savile Rowu 1969. godine, evociran i u Jacksonovu dokumentarcu »Get Back«.

Takvih aluzija ima mnogo, no sve su one fantazmagorično prerađene, baš kao što fantazmagoriji pripada i Lennonov dijalog s osobom čije je lice bilo posljednje koje je vidio prije kobnoga pucnja – s vlastitim ubojicom Markom Chapmanom.

Fantazmagorijski efekt bit će bez sumnje pojačan i zbog sažimanja libreta na zadano vrijeme trajanja opere. Pojedine su scene, pa time i izravnije poveznice, morale ispasti; mnoge su dionice kraćene.

Možda će cjelina drame koju sam napisala iznaći svoj put na neku pozornicu baš u obliku drame jer u operu – kojom, dakako, mora dominirati glazba – sve nije nikako moglo stati.

Josipovićeva glazba

Kažite nam nešto i o poetičnosti, i o strasti…

– Iz moje perspektive gledano, najpoetičniji su momenti vezani za evokaciju Lennonova odnosa prema prerano izgubljenoj majci. Julia Stanley (Lennon) izgubila je život kada je Johnu bilo svega petnaest godina; pregazio ju je automobil dok je prelazila ulicu.

Motiv njezine smrti u ovu operu uvodi upravo Chapman koji poput zloduha navodi Johna na to da se prisjeti najbolnijih događaja. Julia se u jednoj od scena pojavljuje i kao priviđenje koje John, strahujući od ponovnog napuštanja, odbija prigrliti.

A strast… Možda je najviše strasti u sceni tanga koji se pleše u troje. Na ovom mjestu moram dodati da je dodavanje toga tanga bila želja Ive Josipovića i bila sam sretna da sam iznašla način da to uklopim u priču.

Tu se ponajviše jezikom pokreta razotkrivaju odnosi između Johna, Yoko i prve supruge Cynthije. Mislim da se kroz cijeli libreto može osjetiti i Johnova strast za samim životom koju kontrapunktno zaoštrava činjenica da se sva zbivanja odvijaju na rubu njegove nailazeće smrti…

Jeste li imali priliku čuti Josipovićevu glazbu; možete li podijeliti koji dojam o njoj s našim čitateljima?

– Nažalost, malo sam toga čula. Ivo je skladao u kompjutorskom programu Sibelius, a kako ja ne raspolažem tim programom, nije bilo mogućnosti ni da zaprimim fajlove, pa onda ni da ih reproduciram putem svojeg računala.

No pratila sam dinamiku skladanja zahvaljujući našim razgovorima putem Vibera, otkrivala kako razmišlja i kako, kao glazbenik, doživljava tekst.

Ono što sam od glazbe čula, mogla sam čuti samo putem tog istog Vibera: on bi aktivirao Sibelius, približio mobitel kompjutoru, a ja na drugoj strani svijeta napela uho.

Čula sam, primjerice, kako zvuči scena tanga koju sam maločas spomenula. Zvuči moćno, divno! Ivo je majstor ritma, upravlja njime kao svemirskom letjelicom!

Viber ponekad zašteka, ne čuješ sve najbolje, pa moliš da pusti opet… Ne mogu zato dočekati da uronim u pravi kazališni ugođaj, da se ti Ivini ritmovi spletu s mojim riječima i raspu prostorom!

Pisanje na engleskom

Iako engleski nije vaš materinski jezik, očigledno njime vladate izvrsno, jer ste libreto, i to libreto bogat ritmovima i rimama, napisali na engleskom. Koliko je zapravo bilo teško pisati na drugome jeziku?

– Engleski je duboko u meni. Imala sam svega tri godine kada me mama na dulje vrijeme odvela u Singapur kod svojih roditelja, gdje sam taj jezik i progovorila.

Dio se mog školovanja nadalje odvijao i u engleskim školama, a Englesku sam za cijelog svojeg odrastanja, kao i kasnije, redovito posjećivala jer se obitelj moje majke konačno skrasila u Londonu.

Baš kao što sam se u hrvatskim školama isticala na satovima hrvatskog, tako sam se u engleskima isticala na nastavi engleskog. Oduvijek osluškujem jezik, i oduvijek ga čujem u svojoj glavi kao neku vrstu glazbe.

Ponekad i kao vrstu buke, kada mi nečiji glas zazvuči poput motorne pile! Fascinacija samim jezikom sa mnom je stalno. Ovdje u Koreji osluškujem korejski.

Kada ne znaš jezik, dio značenja možeš dešifrirati upravo iz njegove zvučne strane. Čitaš neku emociju, sklonost ili nesklonost, pa i odnos prema svijetu.

I žudiš ući dublje, ovladati riječima; želiš biti u stanju zaodjenuti svoje misli u ruho toga drugog jezika. Naravno, daleko sam od mogućnosti da u tome uspijem kada je riječ o korejskom jeziku.

No tu potrebu osjećam, i sam taj napor je za mene lijep, poticajan. Je li bilo teško pisati stihove na engleskom? Je li ih teško pisati na hrvatskom? Ne znam, vjerojatno jest, no o tome puno ne razmišljam. Razmišljam puno više o ljepoti samoga izazova.

Jeste li se uspjeli posvetiti učenju korejskoga jezika?

– Nisam sustavno, no nadam se da ipak hoću. U hodu, družeći se s ljudima, naučiš koju riječ: kako se zahvaliti, pozdraviti, nazdraviti.

Tečaj korejskog koji nisam stigla pohađati bio je ponuđen u Seoul Campusu, ali u vrijeme koje je kolidiralo s mojim nastavnim obvezama u Global Campusu.

Ta dva kampusa su međusobno udaljena više od sat vremena vožnje, i to nije bilo izvedivo. Pribavila sam si knjigu o korejskom jeziku, no koristim je za neku opću orijentaciju; za pravo učenje potrebna mi je ipak interakcija sa živim učiteljem.

Inače, fascinira me korejsko pismo. Zove se Hangeul; ljupko je, skladno. Jedan od ljepših događaja bio mi je posjet Hangeul muzeju gdje se priča o povijesti korejske pismenosti predočava na živ, interaktivan način.

Ta slova bliješte, hodaju po zidovima, niču iz trave, rose s neba, šušte po krošnjama. Priča o kralju Sejongu, velikome prosvjetitelju kojemu je na srcu bilo opismeniti vlastiti narod, razlama se u nizove epizoda koje prate prezentaciju pojedinih povijesnih dokumenata, i čita se poput nekog povijesnog igrokaza.

Muzej se igra svim ljudskim osjetilima. Izađeš iz njega nekako probuđen, sretan! Ta komponenta sreće i razigranosti kao da izostaje iz naših raznoraznih kulturnih koncepcija; mi kao da se pomalo sramimo biti sretni i igrati se.

U Koreji, rekla bih, igranja ima u izobilju, i to ne samo u muzejima.

Seul

Gdje ste još zapazili igru?

– Pa… posvud. Ponajviše u urbanim jezgrama; periferne su zone više nalik na otvorena skladišta, i to svega, baš svega. Sam Seul se doima kao jedan ogromni, čarobni Legoland.

Visoke zgrade. Maštovite kombinacije geometrijskih oblika, igre odsjaja i prozračnosti, videozidovi, svjetlosne projekcije, animacije.

Gotovo sve zgrade okružene su zelenim površinama koje su ukrašene skulpturama. Stalno pred njima zastaješ i odgonetavaš im značenje.

Nekad su to etnografski motivi, nekad tehnološki, nekad čista apstrakcija, a ima i figurativnih. Zastadoh pred jednom skulpturom sukobljenih životinja – bika i medvjeda.

Najprije se čudim kome je palo na pamet dovesti u vezu, i to baš takvu vezu, te dvije životinje. Gledam malo zgradu ispred koje je skulptura smještena; na njoj nešto piše, no treba znati čitati Hangeul i razumjeti korejski.

Srećom, postoji aplikacija koja može pomoći, pa uslikam taj natpis da mi ga aplikacija prevede – bila je to zgrada seulske burze. Eureka: bull market i bear market! Nasmijah se. I tako stalno razbijam neke šifre. Rješavaš rebuse, igraš se. Novi izazovi stalno izranjaju!

Napisali ste veći broj znanstvenih knjiga, no isto tako i tri romana, a prije ovog libreta još jedan libreto – »Vidove orgulje«. Sve ste to radili dosta samozatajno. Je li možda došlo vrijeme da hrabrije iskoračite pred javnost? Kakvi su planovi za dalje, možda novi roman ili knjiga korejskih dojmova?

– Ne mogu reći da bježim od javnosti, ali doista nisam ni ta koja je sklona baš velikom eksponiranju. Obično se, kada nešto novo napišem i objavim, dogodi i neki javni nastup – intervju ili slično.

U mojem slučaju, međutim, sve nakon toga zatihne – izostaju »follow-up« aktivnosti, ono što bi se moglo nazvati kulturnim marketingom.

Između jedne i druge knjige ljudi na tebe zaborave, pa i ja sama na sebe ponekad zaboravim. Ne znam hoće li se to promijeniti: moja povlačenja u tišinu vjerojatno su bila neka vrsta mojeg nesvjesnog izbora, baš kao što su i povremena istupanja pred javnost po svoj prilici bila način da (i) samoj sebi pokažem da još uvijek postojim.

No možda je došlo vrijeme da se, recimo, učlanim u Hrvatsko društvo pisaca. Nema nekog posebnog razloga zašto to nisam nikad učinila, ali, eto, nisam.

Možda hoću, i možda se nešto stvarno i promijeni kada se moje ime nađe barem na njihovom članskom popisu.

A što ću dalje pisati? Već dugo se nećkam oko objavljivanja knjige poezije. Nakupila se nemala hrpa neobjavljenog materijala, no nikako da se odvažim da s tim žanrom iziđem pred javnost.

Prerano mi je pričati o knjizi korejskih dojmova, no skupljam dojmove o Koreji, i intenzivni su. Samo što još uvijek ne znam u kojem će obliku oni iz mene izići.

Budem li pak pisala roman, ustrojit ću ga kao glazbenu partituru; bit će to nešto intermedijalno. I ta mi se koncepcija vrti po glavi, no za to treba mira i vremena, čega nekako uvijek nedostaje.

No i toga će uskoro biti više nego dosad. Mirovina je na pragu, a izazova ima napretek. Ne znam točno što je sljedeće, no mislim da će to nešto sljedeće vjerojatno odabrati mene i samo se od sebe dogoditi. Kao i sve dosad, uostalom…