Diskografska kuća Croatia Records objavila je dva izdanja na kojima je dokumentiran dio stvaralaštva pjevačice Gabi Novak. Radi se o dva šesterostruka CD box seta pod nazivom »Diskobiografija«.

Uz njih, u suizdanju Croatia Recordsa i naklade Ljevak, objavljena je knjiga pod naslovom »Knjiga o Gabi – Soundtrack naših života«.

Oba izdanja autorski potpisuje Siniša Škarica, dugogodišnji urednik Jugotona i Croatia Recordsa. Na dvanaest CD-ova nalazi se gotovo 260 originalnih snimaka od kojih su 23 objavljena prvi put.

Gabi Novak je predstavljena kao svestrana pjevačica koja je ostavila trag u mnogim žanrovima – jazzu, zabavnoj i filmskoj glazbi, kajkavskim popevkama i drugima. Odabrane izvedbe za CD-ove podijeljene su u nekoliko cjelina podnaslovljenih

»Film i jazz«, »Festivali« u četiri cjeline: (1959. – 1962.), (1962. – 1966.), (1966. – 1976.) i (1978. – 2007.), »Coveri – od Mjesec kao igračka do Butterfly (1960. – 2021.)«, »Singl i LP ploče (izbor) – Samo žena (1960. – 2019.)«, »Dueti i suradnje – Ti u mom životu (1959. – 2021.)« te »Popevke – Fališ mi (1969. – 1997.)«

Knjiga, koja u većem dijelu prati koncepciju albuma, donosi ista poglavlja, ali uz puno više zanimljivih podataka, dok je zaključno »Stil zvan Gabi«.

Gabi Novak je počela raditi na crtanom filmu gdje je dala svoj glas crtanim likovima. Neke od tih izvedbi, ali i one koje je snimila za igrane filmove, objavljene su na samom početku ovih izdanja.

»Moj prvi filmić je bio ‘Benko kamenko’, o maloj djevojčici«, sjeća se.

»Bila je to moja prva snimka nastala 1956. Snimku i glazbu je radio Aleksandar Bubanović. Dala sam glas još nekim likovima.

Jednom sam s Boškom Petrovićem radila nešto na živu sliku. Mnogi su skladatelji surađivali na stvaranju crtanih filmova. Jedan od prvih bio je Tomica Simović.«

Jednom su u Zagrebu ugostili uglednog slovenskog skladatelja filmske glazbe i dirigenta Bojana Adamiča koji je 1956. došao u studio slušati te radove. Čuo je Gabi kako pjeva i poželio je upoznati.

»Nisam mogla vjerovati da traži baš mene«, rekla je.

»Rekao je da mu se sviđa moja muzikalnost i način fraziranja. Pozvao me da nastupim u Ljubljani na koncertu njegovog big banda na kojem su pjevali i Marijana Deržaj te Ivica Robić.

Robić je tada bio zvijezda. Na upit što posebno volim, rekla sam da slušam jazz, da volim Doris Day, da obožavam Franka Sinatru. Sve sam te pjesme već snimala za potrebe radija.

Naime tada nije bilo ploča. Najjednostavnije je bilo uključiti radio: ORF 3, BBC i jednu njemačku postaju, preko kojih sam, znajući kad idu emisije, skidala tekstove, primjerice od Doris Day koja je u to doba bila pojam.

Film »Mladić s trubom« gledala sam devet puta ispisujući kiticu po kiticu kako bih naučila pjesmu. Za taj sam nastup u Ljubljani odabrala pjesme »Tea For Two« i »Moonlight in Vermont«. Bio je to moj prvi zvanični nastup 1957.«

Taj se koncert ponovio u Zagrebu, u dvorani Doma armije gdje su održavani veliki koncerti, kao i u dvorani Istra. U toj je dvorani nastupala sa sastavom Tomice Simovića.

Bilo je to prije nastupa na festivalima i pjesme »Ljubav ili šala« iz filma »Ljubav i moda«, uz koju je uvijek vežu. Prije je snimila i pjesme »Sretan put«, »H 8« itd.

Tada su je čuli glazbenici iz Plesnog orkestra Radio Zagreba, Tomica Simović i Miljenko Prohaska te je dobila nove ponude.

Hvala ti, Boško!

Rano razdoblje njezine karijere, kraj pedesetih i početak šezdesetih, bilo je pod snažnim utjecajem jazz glazbe. Na svojim prvim javnim nastupima Gabi je pjevala Gershwinove skladbe i druge jazz standarde.

Između ostalih na ovo su izdanje uvrštene njezine izvedbe jazz standarda kao što su »Caravan«, »Someone To Watch Over Me«, »Foggy Day«, »My Funny Valentine« i drugi.

Bilo je to vrijeme širih i viših standarda. Cijela ta generacija glazbenika odgajala se u početku slušajući takvu glazbu, uglavnom putem radiostanica.

»Slušali smo Franka Sinatru, Doris Day, sjajne bandove, big bandove«, sjeća se Gabi.

»Kad se sjetim Johna Lewisa, a da ne govorim o Elli Fitzgerald, o Sarah Vaughan. Naručivali smo njihove singlice i LP-je. To smo slušali i tako bili odgajani.

Konzumirajući takvu glazbu dobivali smo odgoj slušanja dobre i vrijedne glazbe, bez obzira na to što je Doris Day tada imala i hitove iz filmova i ne možemo je nazvati istom jazz pjevačicom, ali bila je to viša razina standarda koji je više išao na kvalitetu manira bližih jazzu nego zabavnoj glazbi.«

Za stjecanje takvog ukusa i iskustva važni su bili i susreti i suradnje s našim, ali i američkim jazz glazbenicima, najprije na bledskom jazz festivalu.

Naime početkom šezdesetih Gabi je nastupala na prvim jazz festivalima na Bledu na kojima se okupljala elita, od Helen Merrill preko Phila Woodsa, Herba Gellera, Alberta Mangelsdorffa do Modern Jazz Quarteta.

»Bio je užitak nastupati na tim sessionima s najboljim glazbenicima«, govori u posebnom zanosu.

»Bio je užitak družiti se s Philom Woodsom, Herbom Gellerom, Helen Merrill, pjevati sa svima njima na sessionima do jutra. Nastupala sam dvije godine na tom festivalu s radiotelevizijskim big bandom pod dirigentskim vodstvom Miljenka Prohaske.

Nezaboravno! To je bilo savršeno, fantastično. Veliko iskustvo i lijepo sjećanje. Tamo je nastupao Zagrebački jazz kvartet. Ondje se pojavljivalo toliko izvrsnih glazbenika.

Sjajni sessioni koji su se održavali poslije obaveznih koncerata bili su nešto najljepše što mi je ostalo u sjećanju iz tog vremena. Poslije sam putovala sa Zagrebačkim jazz kvartetom izvan zemlje, s našim Plesnim orkestrom sam 1964. bila u Frankfurtu na jazz festivalu, pa u Berlinu…

Puno smo se družili na raznim jazz festivalima. Albert Mangelsdorff je bio simpatičan, kao i Herb Geller. Bilo ih je gušt slušati na koncertu i poslije na sessionu.

Uživala sam u lijepim razgovorima. Bila sam sretna što sam se našla u tom društvu glazbenika koji su u ono doba vladali svijetom.

Bio je sjajan i Phil Woods sa svojim kvintetom. Došao je sa suprugom. Zajedno smo sjedili ovdje u hotelu Esplanade na jednoj večeri, prije ali i poslije ga vodili dalje prema Bledu.

Oni su svi tako skromni. To me je fasciniralo. Ne smiješ mu reći kako je bilo divno, on samo odmahne rukom. Družili su se s našim glazbenicima, pokazivali im zahvate na glazbalima.

Imali su dobru volju, dobru namjeru, a bili su tako skromni. To su neponovljive stvari. Hvala Bogu da je naš pokojni Boško Petrović, koga zaista duboko volim i cijenim kao glazbenika i sjajnu, nepredvidivu osobu, poslije ulagao silan trud da dovodi slavne glazbenike. Hvala ti, Boško!«

Božanstven aranžman

Gabi Novak je zapjevala i s drugim poznatim džezistima među kojima je najpoznatiji Louis Armstrong. Naime u Zagrebu je nakon Armstrongova koncerta održan jam session koji je potrajao do jutarnjih sati. Bilo je to u Ritzu.

»Bio je jako raspoložen«, sjeća se Gabi.

»Tijekom svirke sam samo poletjela i rekla: ‘Ja bih pjevala ‘Tea For Two’. Samo me pogledao, pitao koji tonalitet, rekla sam koji tonalitet želim i on me otpratio, a potom je uz mene najnormalnije i on pjevao.

Zamisli – ‘Tea For Two’ s Louisom Armstrongom! To je bilo predivno. Čudo jedno.«

Takav entuzijastičan, ali i profesionalni stav prema glazbi Gabi je zadržala do danas. Zapravo mnogi glazbenici iz njezinog naraštaja još uvijek se drže tih načela.

»Mnogi glazbenici čuvaju se od najezde te strašne narodnjačke glazbe«, govori.

»Pa ona će nas pokositi. Sada me to još više izazvalo. Treba pružati otpor nečemu takvom. Možda ćemo biti gubitnici, ali ćemo barem biti pokazatelji da ipak još postoji glazba i da ipak još postoji velik broj publike koja zaista želi čuti nešto drugo, a ne samo ono što im se svakodnevno nudi.

To je strašno. Nisam se prodala jeftino i kao i mnogi drugi u svijetu. Slušaš li jednu Celine Dion – ona misli, zna što će odabrati. Njezino trajanje će trajati jer je sjajna pjevačica i tako dobro zna kako se ponašati na sceni.

Ona zna tko će joj napraviti dobru pjesmu koja će joj produžiti vijek i kvalitetu. Ostala je mala grupa glazbenika koja se bori i drago mi je da se pojavilo masu mladih, čak i među pjevačima, čak i ako ne pjevaju jazz, koji traže svoje puteve na visokoj razini.

To je veliki pokazatelj da ne možemo više ići onim putem u koji smo se uvalili i što smo dopustili da nas tako poplavi. Festivali su se trebali brinuti za dignitet.

Svoju prvu ploču nisam mogla snimiti četiri godine. Dolazila sam na probna snimanja. Jednom mi je Nikica Kalogjera otvoreno rekao: »Vi najprije morate izliječiti svoje grlo.«

Mi smo svi prošli kroz nekakav filter. Imali smo lektoricu, gospođu Markulin, koja je sjedila na svakom snimanju i mi smo zajedno s ljudima koji su imali veliko iskustvo ponavljali riječi, učili kako je treba izgovarati.

Nije se to tada moglo raditi kako tko hoće. Ti možeš nešto otpjevati vokalno korektno, ali na tekstu se studiozno radilo, da ga pravilno izgovaraš, da ne kažeš krivu rečenicu ili riječ.

Moj odgoj je bio vrlo strog. I dalje, kroz vrijeme, kad sam surađivala s nekolicinom autora i tekstopisaca, i oni su zahtijevali puno. Imala sam težak put dok sam došla do ovoga. Gradila sam ga dugo, dugo, dok sam 1962. snimila prvi LP.«

Jedna od njezinih poznatijih izvedbi ostvarenih u tom kontekstu ona je skladbe »Intima« Miljenka Prohaske za koju je izvorni tekst na engleskom napisao ugledni američki jazz kritičar, publicist i enciklopedist Leonard Feather.

Naravno da je ta izvedba uvrštena u ovaj CD box. Veliku čast iskazao joj je veliki pijanist i skladatelj John Lewis, vođa legendarnog Modern Jazz Quarteta, koji je napisao aranžman za tu skladbu upravo za Gabi.

»Tada je za vokal pisao isključivo Miljenko Prohaska«, tvrdi.

»Njegova ‘Intima’ je sjajna skladba. Užitak je pjevati takvu pjesmu. To je tako odgovorna i teška pjesma. Početkom osamdesetih John Lewis napisao mi je aranžman za manji sastav. Kakav mi je napravio uvod za ‘Intimu’! To je nešto božanstveno! I Miljenkov aranžman je sjajan«.

Prava afirmacija

Iako se dugo držala za jazz, odjednom se sve promijenilo i počela je nastupati na festivalima, snimati ploče koje su tada bile jako popularne.

Gabi se tada povezala sa sjajnim autorima čije je pjesme pjevala na festivalima.

»Poput mnogih drugih i ja sam bila teška osoba«, tvrdi.

»Sa mnom nije bilo lako jer sam uvijek dugo istraživala pjesmu koja bi bila po mojoj mjeri u tekstu i oblikovanju. Čak je jedan ‘Gazi, gazi’ imao šlagersku formu.

U ono vrijeme tražili su se takvi šlageri i takva zabavna glazba, ali ona nikad nije bila prostituirana. Prodala sam, ne znam koliko singlica ‘Gazi, gazi’ i dobila mnoge nagrade.

I dandanas je pjevam na svojim koncertima. Ali bilo je i drugih kompozicija, onih drugog tipa. Tekstovi su bitni, jer ako nemaš pametan tekst, nemaš kome nešto reći i tada je to katastrofa.

Na tome ne možeš zasnivati glazbu. Logično je da je teško skladati ako nema dobrog teksta jer te ništa ne može voditi.«

Velika prekretnica u njezinoj karijeri dogodila se 1958. kad je dobila prvi poziv za Zagrebački festival. U Hrvatskoj se tada osjećala potreba da se više ne konzumira toliko strana glazba.

Tražio se vlastiti izraz i pokazala se potreba da se koriste nove generacije, a Gabi je briljirala i u tom pristupu. Na ovo je diskografsko izdanje uvršteno najviše festivalskih izvedbi.

To su neke od njezinih najpoznatijih, primjerice »Ljubav ili šala«, »Vino i gitare«, »Sve što znaš o meni«, »Pamtim samo sretne dane«, »On me voli na svoj način«, »Hrabri ljudi« i mnoge druge, ukupno devedesetak njih.

»Počeli smo dobivati svoje prve festivale: Opatijski, Zagrebački koji je najstariji, potom su se otvorila vrata Splitskom festivalu koji je bio snažan festival«, objašnjava.

»Dolaskom te glazbe mnogi su odustali od bavljenja jazzom, ali su nastavljali održavati visoku razinu u skladanju, aranžiranju. Na tim su se festivalima pojavljivali najbolji autori, najbolji aranžeri.

To su bili aranžmani za big band, za revijski orkestar. To je bilo užitak raditi. Svi su ti festivali imali taj karakter. Svim pjevačima, pa i meni to se na neki način omililo, počele su dolaziti nagrade i krenuli smo drukčijim putem.

Iako sam počela pjevati 1959. na Zagrebačkom festivalu gdje sam pjevala »Ljubav i šalu«, prvu sam ploču snimila tek 1961. Još je bilo upitno hoću li pjevati na Opatijskom festivalu.

Postojala je cenzura, ljudi koji su vodili brigu o izražavanju, o kvaliteti glazbe. Nisi se mogao odjednom pojaviti i pjevati na festivalu.

To se sto puta mijenjalo, preispitivalo. Zato je tijekom šezdesetih i sedamdesetih bila visoka razina zabavne glazbe. Masu je ljudi odustalo, a samo oni pravi glazbenici su ostali.

Miljenko Prohaska je pisao najljepše aranžmane za te Opatijske festivale, ali nije odustajao od jazza. Pjevači pomalo jesu, jer to je bila prava afirmacija.

S jazzom ovdje nisi mogao napraviti ništa. Imala sam nemili događaj 1961. na koncertu u Rijeci gdje sam otpjevala četiri jazz skladbe, a ljudi su počeli negodovati.

Od mene su očekivali nešto posve drugo. Pomalo smo krenuli stazama zabavne glazbe, ja i neki drugi kolege koji su imali svoj afinitet. Mislili smo da ćemo i mi tako naći svoj pravi put i odgajati se vlastitim izrazom, formirati se, naći sebe, svoju osobnost.«

Gdje je razlog?

Pokazalo se da je bila na dobrom putu jer je uvijek ostavljala trag. Nikad nije mijenjala svoj svjetonazor, držala se uvijek dobrih pjesama, nikad nije pristala pjevati nešto što joj se ne sviđa.

Uvijek je to bila rafinirana glazba puna sjaja, senzibiliteta, nečeg profinjenog.

»Nisam pjevala niti Arsenove pjesme ako se u njima nisam našla«, rekla je.

»On je tada bio duboko uvrijeđen, rekao bi mi: ‘Ti bi samo nešto što naučiš za pet minuta’.« Nije istina. Pjesma »Pusti me da spavam« ima četrnaest kitica, a pjevam je s oduševljenjem.

To je moja pjesma. Slučajno sam spomenula baš nju. Moram se identificirati, moram ući u to. Jednostavno ne mogu pjevati nešto ako se ne osjećam dobro pjevajući.

Tome sam uvijek težila i takva sam ostala. Imala sam desetak autora s kojima sam dobro surađivala. Između ostalih to su Arsen, Stipica Kalogjera, nešto malo Nikica Kalogjera, Kemal Monteno…

Jasno da su tu i hitovi kojih se ne stidim jer to održava vijek trajanja. Ja sam estradna pjevačica, ali estradna pjevačica s jednim potpuno drugim okusom, ukusom i mirisom jer nisam odustala.

Veselko Tenžera je uvijek govorio da sam autorica svih pjesama koje izvodim. Svaki vokalist ujedno je i autor ako uspješno ostvari pjesmu koja mu je bliska.

Ne govorim o bofl robi. Govorim o pjesmama koje možeš pjevati nakon trideset godina, poput »Ono sve što znaš o meni«. Sretna sam da sam ostavila trag.

Na najfiniji način, makar bila često i gubitnik, ali uvijek sam iz toga isplivala i krenula dalje. Ne zanima me ništa veliko na ovome svijetu, niti pune dvorane niti ništa transparentno.

Zanima me nekih dvjesto, tristo istomišljenika u jednom prostoru, koji će se zajedno sa mnom dobro osjećati, da će između nas biti ta vibra. Ništa drugo.«

Karijera Gabi Novak neraskidivo je vezana za onu njezinog supruga Arsena Dedića. Bio je autor skladbi koje Gabi pjeva. Na ovo izdanje uvrštene su njezine izvedbe mnogobrojnih Arsenovih skladbi, nekih od najpoznatijih.

Osim toga, uz suradnje s uglednim glazbenicima kao što su Marko Novosel, Vice Vukov, Radojka Šverko, Relja Bašić, Kemal Monteno, Rade Šerbedžija, Cubismo, Swingersi i drugi, na ovom su albumu dokumentirane i one izvedbe u kojima joj je Arsen vokalni partner, kao što su »Duge, duge sate«, »Večeras«, »Ti u mom životu«, »Svijet je bolji«, »Slavit ćemo sami«, »Čistim svoj život«.

No on je bio i mudar mentor, nestor čiji savjeti ukazuju na dugoročne univerzalne vrijednosti.

»Važna je motivacija«, tvrdi Gabi.

»Arsen je rekao da dolaziš u neke godine u kojima gubiš razlog. Motiv još uvijek imaš, ali razlog, gdje je razlog? Ako to nemaš, ako te to ne potiče da se uhvatiš za nešto novo, da nešto novo napraviš, a još ima u tebi želje, volje i sposobnosti, to je najstrašnije.

Imala sam najveći »rešpekt« kad je Arsen bio prisutan na snimanju, tada sam bila pomalo nervozna. Tako smo odrastali, tako smo odgajani i vrlo sam sretna zbog toga.

Nisam htjela pjevati sve što mi se nudilo. Arsen mi je jednom napisao pjesmu koju sam trebala pjevati na Večeri šansone. Rekla sam mu da je to krasna pjesma, ali da jednostavno nije za mene, da se u njoj ne nalazim.

On je to shvatio i to je na kraju pjevala druga osoba. U glazbenom odrastanju shvatila sam da zaista moraš paziti što izgovoriti, što pjevati, na koji se način pripremiti.

Ne mogu zamisliti da samo dođem i otpjevam nešto što nije »moje«. Moram se poistovijetiti s pjesmom, moram je osjetiti, moram imati dobre glazbenike, dobar aranžman. Sve mora dobro zvučati.

Za pjevača je poticajno ako surađuje s odličnim glazbenicima. Oni te stimuliraju i uz njih želiš biti još bolji. Suradnja s dobrim glazbenicima obavezuje te.

Velika je sreća dobra suradnja i dugoročno razmišljanje, a ne razmišljati na način – samo da prođe. To je bitno. Imaš li tu potrebu i ako surađuješ s istomišljenicima nešto ostaje.

Ostaju pjesme. Što sve nisam pjevala? Što je ostalo i što će još ostati. Moja najveća sreća je bila podrška najboljih glazbenika i velika Arsenova podrška, a da ne govorim o Matiji.

On je pogodio taj razlog. To je najljepše što čovjek može imati u svojoj dugoj karijeri. Zato sam sretna što je Arsen uvijek bio uz mene.«