ZAGREB – Sadašnji poslovni model hrvatskog turizma neodrživ je, potrebno ga je mijenjati. Glavni su problemi nekontrolirani rast privatnog smještaja, stagnacija hotelskog smještaja, naslijeđeni i nekonkurentni modeli hotelskih kompanija.

Blokiran je novi razvoj, nema ozbiljnih greenfield investicija u turizmu. Problem su porezi jer autori studije »Ključna pitanja održivosti hrvatskog turizma«, koja je izrađena za tvrtku Polazišta i perspektive Franje Lukovića i Željka Ivankovića, smatraju da je paušalno oporezivanje privatnog smještaja prenisko u odnosu na ostale poreze u Hr vatskoj, porezi na nekretnine su daleko ispod prosjeka EU-a, a stope PDV-a u turizmu su više od onih koje imaju konkurentne zemlje.

Studiju su izradili Siniša Topalović, Emanuel Tutek, Neven Ivandić i Hrvoje Šimović.

Postoji manjak radne snage u turizmu zbog starenja i umiranja stanovništva i iseljavanja. Sezonalnost je i dalje dominantna, jer se čak 86 posto turističkog prometa u Hrvatskoj odvija u razdoblju od lipnja do rujna.

Postavlja se pitanje održivosti jer, kako iznose autori studije, Hrvatska po stanovniku ima čak i dvostruko više noćenja nego što ga imaju Francuska, Grčka, Italija ili Austrija. Tako Istra ima 5 do 10 puta veći turistički intenzitet i gustoću od Toskane i Štajerske, a u kolovozu je on još dvostruko veći. Ipak, imamo 67 posto manje primitke od turizma po jednom noćenju od glavne konkurencije.

Nedostaje bogatija ponuda

U 2017. godini bilo je 16 milijuna dolazaka inozemnih gostiju u Hrvatsku, a procjena je da bi uz ovakav sadašnji razvoj djelatnosti 2030. godine moglo biti oko 24 milijuna dolazaka.

Zbog sadašnjeg poslovnog modela, gube se mnogo veći mogući prihodi od turizma. Jer, turizmom se mora upravljati na svim razinama, a ne pustiti da se spontano »događa«.

Dakle, hrvatski turizam čini 19 posto ukupnog hrvatskog BDP-a. Udio privatnog smještaja je 61 posto, a 21 posto turističkih djelatnosti je u kampovima. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, na primjer, u privatnom smještaju odmaralo se samo 30 posto gostiju, tako da je jasan smjer kamo ide naš turizam. Samo oko 15 posto turističkog kapaciteta je u hotelima, a to je, tvrde autori studije, 3 do 4 puta manje od dobre prakse, a to bi značilo 45 do 65 posto hotelskih kapaciteta. Sa sadašnjim hotelskim kapacitetom, Hrvatska je najnekonkurentnija država u odnosu na najjače europske i mediteranske rivale.

Autori studije govore o tome da posljednjih godina evidentno pada zarada po stranom dolasku, to znači da u Hrvatsku dolaze prosječno sve više gosti s manjom platežnom moći. A to se događa jer nedostaje bogatija ponuda.

Prihodi hrvatskih hotela zaostaju 46 posto za konkurencijom. Nedostaje oko 20 tisuća radnika u turizmu. Plaće su povećane, ali nedovoljno.

U razdoblju nakon 2000. godine privatni smještaj postaje glavni nositelj rasta turističkih kapaciteta i aktivnosti. Izostaje rast malog i obiteljskog hotelijerstva. Došlo je do konsolidacije i jačanja hotelskih poduzeća na »low-cost« strategiji.

Masovni turizam

Porezi na nekretnine su u Hrvatskoj značajno ispod prosjeka EU-a i mogli bi biti moguća zamjena za smanjenja drugih poreza, ne primjer, za rasterećenje rada. Autori iznose da je porez na nekretnine u Hrvatskoj 2016. godine, prema postotku udjela u BDP-u, tek na 27. mjestu od svih zemalja EU-a, on u Hrvatskoj iznosi 0,03 posto BDP-a i manji porez na nekretnine ima samo Malta.

Iako je pružanje smještaja u povlaštenom položaju u odnosu na druge industrije u RH, ono je oporezovano više od prosjeka EU-a. Jer, PDV u Hrvatskoj na smještaj iznosi 13 posto, i to je osmi porez po veličini unutar EU-a.

Autori uspoređuju godišnji paušalni porez privatnih iznajmljivača, koji je bio 300 kuna po postelji. Ako iznajmljivač ima 20 postelja, plati godišnje 6.000 kuna poreza a davanja državi na prosječnu neto plaću od 6.264 kune su mjesečno 4.338 kuna. Oko 90 tisuća ljudi su privatni iznajmljivači, a stranci kupuju u Hrvatskoj godišnje oko 5000 nekretnina.

Zbog prekomjerne zasićenosti u samom jeku turističke sezone veliki su problemi u infrastrukturi, mladi se nauče orijentirati na rentnu poziciju, nema inovativnosti za napredak i više su ugroženi prirodni resursi. Hrvatska ide u masovni turizam na bazi niskih cijena. Manji su porezni prihodi, domaće stanovništvo se iseljava, generalno su investicije manje.

Autori predlažu pomicanje prema novom poslovnom modelu koji bi bio baziran na znanju i inovativnosti – to bi bio održivi, cjelogodišnji turizam s visokom dodanom vrijednosti. Strategijom zaokreta moglo bi se i s manjim fizičkim prometom od očekivanoga proizvoditi veće ekonomske učinke. Zato su naravno potrebne veće investicije, otvaranje stranom kapitalu i liberalizacija kretanja radne snage.

Turizam je daleko najuspješnija, a možda i jedina uspješna hrvatska ekonomska djelatnost, ali se od njega ipak zarađuje puno manje nego što bi se moglo. Preopterećenošću u punoj sezoni, ovakav kakav jest, turizam je na granici održivosti jer ga ne prati infrastruktura, a prostor od kojeg turizam živi je ugrožen.