U ovim zahtjevnim vremenima još se više vidi ono što su upućeni uvijek znali. Da je energetika moguće i najvažniji dio svjetskog gospodarstava
U cijeloj prošloj godini Ina je povećala proizvodnju plina za 5,9 posto. U zadnjih šest mjeseci ova je tvrtka proizvela osam posto više tog energenta nego što je planirala. Dakle, nakon svih afera i sukoba, iz Ine je konačno stigla jedna dobra vijest. I za tu tvrtku, i za hrvatsku energetiku i gospodarstvo u cjelini. U ovim zahtjevnim vremenima dobro je znati da je tvrtka u kojoj država Hrvatska ima tek nešto manje od 50 posto postiže ovako dobre rezultate. I to posebno kada ionako važan energetski sektor zbog situacije u Ukrajini postaje još važniji.
U ovim zahtjevnim vremenima još se više vidi ono što su upućeni uvijek znali. Da je energetika moguće i najvažniji dio svjetskog gospodarstava. I da svaki korak naprijed koji neka država napravi u tom području vrijedi višestruko više nego u nekim drugim gospodarskim segmentima. Hrvatska se u cijeloj priči prilično dobro snalazi.
Mada treba tu pošteno priznati da je za to puno važniji vanjski faktor nego neka naša domaća hrvatska domišljatost. Da nije bilo tako, pitanje je što bi recimo bilo s LNG terminalom. Odnosno, bi li ga uopće i bilo. Tužno je i to što su tri možda najveće korupcijske afere vezane uz tvrtke povezane s energetskim sektorom. Svi se još dobro sjećaju relativno nedavne afere u sklopu koje je iz ove tvrtke ukradeno čak milijardu kuna. A prije par godina pukla je afera u Janafu gdje su se navodno veliki novci digli na poslovima servisiranja postrojenja i opreme ove tvrtke. Da se ne spominje vjetropark Krš Pađene. Kao i to da je u sklopu energetskog sektora u manje od desetljeća izrasla tvrtka veća od Agrokora. Hrvatska ipak ima još jednu stratešku energetsku tvrtku u svom vlasništvu. To je Hrvatska elektroprivreda (HEP) i tu treba jako dobro paziti da se ne ponovi priča kojoj smo bili svjedoci kada je u pitanju Ina.
Jer priča o Ini u zadnja tri desetljeća je priča o jednoj nacionalnoj tragediji. Od svog osnivanja krava muzara svake političke elite, tijekom devedesetih započinje svoj polagani, ali zato postojani pad. Za vrijeme Domovinskog rata Ina zaista jest imala važnu ulogu u obrani Hrvatske. Ali je u tom razdoblju bezakonja uzrokovanim ratom i gospodarskom tranzicijom bila temelj za stvaranje privatnih bogatstava. Nakon 2000. krenuo je proces privatizacije koji je završio tako da MOL ima potpunu kontrolu nad tom tvrtkom iako u njoj ima, barem formalno gledano, tek nekoliko postotaka od hrvatske države. Sve točne razloge za ovaj nacionalni debakl još uvijek ne znamo. Ni presuda nekadašnjem premijeru Ivi Sanaderu nije dala baš sve odgovore na pitanje kako se to moglo dogoditi. Socijalistička Republika Hrvatska uspjela je u razdoblju prije 1990. odbiti sva posezanja na Inu koja su dolazila iz Beograda koji se nije mogao pomiriti da Zagreb ima energetsku tvrtku puno jaču od Naftne industrije Srbije. Pa su slijedili medijski, politički i obavještajni napadi iz Srbije u kojima se nisu birala sredstva kako bi se SR Hrvatskoj iz ruku izbio taj važan adut u vječnoj borbi Beograda s jedne i ostalih pet republika oko političkih ovlasti i gospodarske moći. Taj je bitka trajala desetljećima. Ali trebalo je tek samo nešto više od desetak godina neovisnosti pa da Hrvatska ostane praktički bez ikakvog utjecaja za poslovanja svog nekadašnjeg gospodarskog dragulja. Ono što je uspjelo Bakarićevoj, eto nije samostalnoj Hrvatskoj.
Ali što je, tu je. Za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati, mada bi naravno bilo bolje da Hrvatska nikada nije besmisleno i glupo prevrnula posudu u kojoj se nalazilo. Sada nam ostaje samo pokušati kroz dogovor s mađarskom stranom ispregovarati što bolje uvjete za buduću suradnju. Ova priča s Ininim povećanjem proizvodnje ovog važnog energenta pokazuje da postoji prostor za tako nešto. Nakon ruskog napada na Ukrajinu svijet više nije isti. Dio karata ponovo se miješa i dijeli. Naravno, povrat Ine u hrvatske ruke definitivno se čini kao nemoguća misija. Ali nekakav prostor da se neke stvari između Hrvatske i MOL-a promijene na bolje valjda ipak postoji. Ništa nije konačno i ništa nije zadano zauvijek. Ova vijest o povećanju Inine proizvodnje plina u Hrvatskoj pokazuje da su pozitivne vijesti ipak moguće.
Uvodnik
Konačno dobra vijest iz Ine
Zlatko Crnčec
22. ožujak 2023 14:24
Snimio Marko GRACIN
U ovim zahtjevnim vremenima još se više vidi ono što su upućeni uvijek znali. Da je energetika moguće i najvažniji dio svjetskog gospodarstava
U cijeloj prošloj godini Ina je povećala proizvodnju plina za 5,9 posto. U zadnjih šest mjeseci ova je tvrtka proizvela osam posto više tog energenta nego što je planirala. Dakle, nakon svih afera i sukoba, iz Ine je konačno stigla jedna dobra vijest. I za tu tvrtku, i za hrvatsku energetiku i gospodarstvo u cjelini. U ovim zahtjevnim vremenima dobro je znati da je tvrtka u kojoj država Hrvatska ima tek nešto manje od 50 posto postiže ovako dobre rezultate. I to posebno kada ionako važan energetski sektor zbog situacije u Ukrajini postaje još važniji.
U ovim zahtjevnim vremenima još se više vidi ono što su upućeni uvijek znali. Da je energetika moguće i najvažniji dio svjetskog gospodarstava. I da svaki korak naprijed koji neka država napravi u tom području vrijedi višestruko više nego u nekim drugim gospodarskim segmentima. Hrvatska se u cijeloj priči prilično dobro snalazi.
Mada treba tu pošteno priznati da je za to puno važniji vanjski faktor nego neka naša domaća hrvatska domišljatost. Da nije bilo tako, pitanje je što bi recimo bilo s LNG terminalom. Odnosno, bi li ga uopće i bilo. Tužno je i to što su tri možda najveće korupcijske afere vezane uz tvrtke povezane s energetskim sektorom. Svi se još dobro sjećaju relativno nedavne afere u sklopu koje je iz ove tvrtke ukradeno čak milijardu kuna. A prije par godina pukla je afera u Janafu gdje su se navodno veliki novci digli na poslovima servisiranja postrojenja i opreme ove tvrtke. Da se ne spominje vjetropark Krš Pađene. Kao i to da je u sklopu energetskog sektora u manje od desetljeća izrasla tvrtka veća od Agrokora. Hrvatska ipak ima još jednu stratešku energetsku tvrtku u svom vlasništvu. To je Hrvatska elektroprivreda (HEP) i tu treba jako dobro paziti da se ne ponovi priča kojoj smo bili svjedoci kada je u pitanju Ina.
Jer priča o Ini u zadnja tri desetljeća je priča o jednoj nacionalnoj tragediji. Od svog osnivanja krava muzara svake političke elite, tijekom devedesetih započinje svoj polagani, ali zato postojani pad. Za vrijeme Domovinskog rata Ina zaista jest imala važnu ulogu u obrani Hrvatske. Ali je u tom razdoblju bezakonja uzrokovanim ratom i gospodarskom tranzicijom bila temelj za stvaranje privatnih bogatstava. Nakon 2000. krenuo je proces privatizacije koji je završio tako da MOL ima potpunu kontrolu nad tom tvrtkom iako u njoj ima, barem formalno gledano, tek nekoliko postotaka od hrvatske države. Sve točne razloge za ovaj nacionalni debakl još uvijek ne znamo. Ni presuda nekadašnjem premijeru Ivi Sanaderu nije dala baš sve odgovore na pitanje kako se to moglo dogoditi. Socijalistička Republika Hrvatska uspjela je u razdoblju prije 1990. odbiti sva posezanja na Inu koja su dolazila iz Beograda koji se nije mogao pomiriti da Zagreb ima energetsku tvrtku puno jaču od Naftne industrije Srbije. Pa su slijedili medijski, politički i obavještajni napadi iz Srbije u kojima se nisu birala sredstva kako bi se SR Hrvatskoj iz ruku izbio taj važan adut u vječnoj borbi Beograda s jedne i ostalih pet republika oko političkih ovlasti i gospodarske moći. Taj je bitka trajala desetljećima. Ali trebalo je tek samo nešto više od desetak godina neovisnosti pa da Hrvatska ostane praktički bez ikakvog utjecaja za poslovanja svog nekadašnjeg gospodarskog dragulja. Ono što je uspjelo Bakarićevoj, eto nije samostalnoj Hrvatskoj.
Ali što je, tu je. Za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati, mada bi naravno bilo bolje da Hrvatska nikada nije besmisleno i glupo prevrnula posudu u kojoj se nalazilo. Sada nam ostaje samo pokušati kroz dogovor s mađarskom stranom ispregovarati što bolje uvjete za buduću suradnju. Ova priča s Ininim povećanjem proizvodnje ovog važnog energenta pokazuje da postoji prostor za tako nešto. Nakon ruskog napada na Ukrajinu svijet više nije isti. Dio karata ponovo se miješa i dijeli. Naravno, povrat Ine u hrvatske ruke definitivno se čini kao nemoguća misija. Ali nekakav prostor da se neke stvari između Hrvatske i MOL-a promijene na bolje valjda ipak postoji. Ništa nije konačno i ništa nije zadano zauvijek. Ova vijest o povećanju Inine proizvodnje plina u Hrvatskoj pokazuje da su pozitivne vijesti ipak moguće.