"Činjenica da imam Downov sindrom za mene, a ni moje roditelje, nikad nije bila kočnica", priča nam
povezane vijesti
U petak je na Rujevici startala nova sezona i za HNK Rijeka Special Power Team. Klub kojem je ovo treća sezona u HNL-ovoj sportskoj ligi za djecu s poteškoćama u razvoju, a vodi ga trenerska ekipa nogometnih škola HNK-a Rijeka, karakteriziraju dobri rezultati. Kapetan je, kao i kod seniorskog sastava Rijeke, vratar – Goran Kovačević.
Jedan od najuspješnijih sportaša Hrvatske s Downovim sindromom. Karijera mu traje desetljećima, startao je plivanjem i atletikom. S obzirom na to da danas obilježavamo Svjetski dan osoba s Downovim sindromom, razgovarali smo o ulozi osoba s poteškoćama u razvoju u sportskom, ali i cjelokupnom hrvatskom društvu.
– Rodio sam se u Banjoj Luci, predivnom gradu s puno parkova i dobrih ljudi. Išao sam u četverogodišnju osnovnu školu u mjestu Motike. Svi su me u razredu voljeli i zvali su me Keke. Rastao sam uz mamu, tatu i svog starijeg brata Zdravka. Godinama sam se kao član AK-a Srce iz Rijeke bavio atletikom, trčanjem i bacanjem kugle, zahvaljujući kraljici sporta sam prvi put 2018. godine letio avionom na putovanju u Grčku, ali moja je prva ljubav bio nogomet.
Počeo sam ga igrati još kao dječačić u rodnim Motikama, pa sve do Borca, koji je bio tada dobar klub, a ja uspješan napadač – prisjeća se sportskih početaka Goran Kovačević.
S obzirom na to da je osoba visoko razvijene socijalne inteligencije, bio je omiljen u društvu. Pomogao je roditeljima i pohađao srednju metalsku školu. Nažalost, idilično odrastanje u Motikama prekida rat. Sreća u toj nesreći bila je u tome da bijeg iz pakla rata s obitelji pronalazi u Rijeci, gdje završava Centar za odgoj i obrazovanje.
– Dolazak u Rijeku je bio jako lijep, svi su nas prihvatili. Moj prvi sport nakon dolaska bilo je plivanje, trenirao sam ga i u Bosni, u Laktašima, a unatoč dobrim rezultatima, morao sam ga napustiti jer je moje srce tako htjelo. Ugradili su mi »pacemaker«, a to je značilo da se s plivanjem mora prekinuti. Prebacio sam se u AK Srce i tu kreću veliki atletski uspjesi.
U klubu sam aktivan od 10. listopada 2006. godine i sretan sam što sam dio uspješne ekipe koja svojim trudom ostvaruje uspjehe na natjecanjima širom Lijepe Naše. Ponosni smo na osvojene medalje u raznim disciplinama. Bio sam državni prvak pojedinačno i ekipno 2014., 2015. i 2016. godine. Nikad neću zaboraviti Varaždin 2014. godine, kad sam osvojio broncu u bacanju koplja, s nama je bila i Milka Milinović, koja nam je dala veliku podršku – dodaje Kovačević.
Isprepliću se njegovim životom kratkotrajni poslovi, i mnogo društvenih obaveza, mnogo participira i u radu Udruge osoba sa sindromom Down Rijeka 21, nikad nema mira. Ipak, strast koja ga prati od najranijih dana je nogomet.
Strastveni je navijač HNK-a Rijeka, ne propušta utakmice i stalno je u njemu tinjala nada o ponovnom aktiviranju na nogometnom travnjaku.
– Obožavam HNK Rijeku, ali obožavam i nogomet. Kad je konačno moja Rijeka osnovala sekciju za nas, igrače s poteškoćama u razvoju, među kojima ima puno nas, oba spola, sa sindromom Down, nitko nije bio sretniji od mene. Nastupamo u okviru Special Power League Health Life Academy, imamo i svoje prvenstvo, treniramo jedanput tjedno, a ima i mnogo turnira i utakmica. Sada su nam suparnici igrači svih klubova prve lige, a našu ekipu prate dobri rezultati. S obzirom na svoje iskustvo, ali polako već i godine, mjesto mi je sada na golu, ali kao i Labrović, nosim kapetansku traku.
Imamo odličnog trenera Amira Hadžibeganovića. Hvala mu jer nas trenira i bodri i postali smo odlična ekipa koja osvaja pehare. Hvala i mojoj momčadi, koja mi je povjerila ulogu kapetana. Kad više ne budem mogao, jer imam problema s kičmom, kapetansku palicu preuzima igračica Stefani Šokec, moja draga prijateljica i simpatija – kaže Kovačević.
Nažalost, a to žalosti njegove roditelje, mamu Ankicu i oca Antu, kao i brojne druge članove Rijeke 21, kad je posao u pitanju, malo tko ima razumijevanja za osobe s poteškoćama u razvoju.
– Činjenica da imam Downov sindrom za mene, a ni moje roditelje, nikad nije bila kočnica. Položio sam za pomoćnog kuhara. Prvo volontersko zaposlenje na šest mjeseci bilo je kad sam pomagao osobama s invaliditetom. Bilo je lijepo, osjećao sam se sretno i vrijedno. Nažalost, iako mi to možemo, ne zapošljava nas se. Nedostaje radnika, ali nas ne žele. U Osijeku i Splitu dosta naših radi, u Rijeci ne. Znam samo dva dječaka koji čiste dvorište u krugu bolnice – zaključio je razgovor s povodom Goran Kovačević.
Uz Brozića već 28 godina
– Nakon izbijanja rata morali smo napustiti naš rodni grad, pa smo doselili u Rijeku, gdje sam nastavio školovanje. Upoznao sam nove prijatelje, a tu je počelo i jedno jako veliko prijateljstvo s mojim razrednikom Zvonkom Brozićem, koji nam je bio kao otac, dobar prijatelj i veliki čovjek. Zahvaljujući njemu uključio sam se u rad sportskih klubova, bio mi je i trener, to je čovjek koji me prati već 28 godina – naglašava Goran Kovačević.