Rijeka i Kvarner zbog svog su strateškog položaja oduvijek bili središnje čvorište pomorskog i kopnenog transporta roba, no u zadnjih desetak godina, u prvom redu ulaganjima u izgradnju Terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG), proširenje kapaciteta Jadranskog naftovoda (JANAF), modernizaciju Inine Rafinerije nafte Rijeka koja uključuje izgradnju postrojenja za obradu teških ostataka nafte kao i lučkih kapaciteta za budući izvoz petrol-koksa i naftnih derivata te najavljenim investicijama ACI-ja i Ine u nove tehnologije, poput proizvodnje i korištenja vodika, riječko područje sve više postaje i značajno energetsko čvorište.

Upravo o Kvarneru kao energetskom čvorištu i njegovom budućem razvoju u tom segmentu bit će riječ na konferenciji Novog lista koja će se održati u opatijskom hotelu Milenij, u petak, 24. ožujka. Na konferenciji će sudjelovati potpredsjednik Vlade i ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković, ministar gospodarstva i održivog razvoja Davor Filipović, Hrvoje Krhen, direktor LNG Hrvatska, Pavao Vujnovac, predsjednik uprave ENNA Grupe, Josip Ostrogović, član uprave ACI-ja, Goran Pleše, operativni direktor Rafinerija i marketinga u Ini te Vedran Špehar, pomoćnik predsjednika uprave Plinacroa.

»Zelene« energije

Prirodni plin, nafta i naftni derivati, petrol koks, a u budućnosti i vodik – svim ovim energentima preko Rijeke i okolice se opskrbljuje hrvatsko, ali i susjedna tržišta, a planirana ulaganja, poput udvostručenja kapaciteta LNG terminala i Plinacrovog plinovoda između Zlobina i Bosiljeva, uz izgradnju Jonsko-jadranskog plinovoda i interkonekcija prema susjednim državama, dodatno će pozicionirati Rijeku kao strateško energetsko čvorište ne samo na razini Hrvatske nego i cijele Europske unije.

Vjetar u leđa svim navedenim i brojnim drugim projektima vezanim uz energetiku i s njom povezanom logistikom daju i okolnosti na tržištu, posebno prirodnog plina i naftnih derivata, nastale uslijed ruske agresije na Ukrajinu i težnja Europske unije da smanji ovisnost o uvozu ruskog plina i nafte. Također, Europska unija strateški se odredila ka proizvodnji vodika, uz korištenje »zelene« energije, pri čemu želi postati svjetski lider u tehnologijama proizvodnje i korištenja ovog energenta, a riječko bi područje u narednim godinama trebalo biti jedno od poprišta razvoja tehnologija vezanih uz vodik u Hrvatskoj, primjerice u ACI-jevim marinama u Opatiji i Rijeci, kao i u Ininoj rafineriji, gdje nacionalna naftna kompanija planira razvoj solarne elektrane koja će proizvoditi električnu energiju isključivo namijenjenu proizvodnji vodika.

LNG terminal, iako više puta odgađan u prošlosti i osporavan tijekom projektiranja i gradnje, dvije godine nakon puštanja u rad pokazao se ekonomski i energetski opravdanom investicijom. I prije rata u Ukrajini i poremaćaja na tržištu plina koji su prošlog ljeta doveli do povijesno visokih cijena ovog energenta kapaciteti terminala bili su zakupljeni godinama unaprijed, što pokazuje da su trgovci plinom prepoznali važnost diverzifikacije izvora dobave. U zakup su se uključile brojne tvrtke, u prvom redu one povezane s mađarskim tržištem, ali je potencijal terminala prepoznao i domaći PPD koji posluje u sastavu ENNA grupe, kao jedan od najvećih zakupaca. S izbijanjem rata u Ukrajini, interes je dodatno povećan pa su postojeći kapaciteti terminala, od 2,9 milijardi kubičnih metara plina godišnje, u cijelosti zakupljeni sve do 2030. godine, pri čemu je oko dvije trećine kapaciteta zakupljeno do 2037., a dio ugovora o zakupu seže sve do 2040. godine.

Kapacitet terminala bi, međutim, znatno prije tog roka trebao biti više nego udvostručen, na 6,1 milijardi kubičnih metara godišnje, što više nego dvostruko premašuje potrebe domaćeg tržišta plina, pa bi tim povećanjem, uz prateća ulaganja Plinacroa u transportnu plinsku mrežu i interkonekcije prema Mađarskoj i Sloveniji, krčki LNG terminal trebao postati jedan od glavnih izvora dobave plina za tržišta tih i drugih zemalja u okruženju. Do kraja prošle godine na terminalu je, od početka rada, prekrcano oko četiri milijarde kubičnih metara plina, od čega je najveći dio bio namijenjen domaćem tržištu, a plin s terminala čini preko 60 posto od ukupne godišnje količine prirodnog plina koji prolazi kroz domaću transportnu plinsku mrežu.

Sigurnost opskrbe

Vlada Republike Hrvatske još je u kolovozu prošle godine donijela odluku o proširenju kapaciteta LNG terminala, kao i Plinacrovog plinovoda između Zlobina i Bosiljeva, pri čemu je predviđeno ukupno ulaganje od 180 milijuna eura, od čega je 25 milijuna potrebno uložiti u sam LNG terminal, a 155 milijuna u novi plinovod. Vlada je ovu odluku obrazložila povećanjem sigurnosti opskrbe te smanjenjem ovisnosti o uvozu plina iz Rusije.

Foto S. Drechsler

Povećanje kapaciteta samog terminala u tvrtki LNG Hrvatska planiraju izvesti dodavanjem još jednog postrojenja za uplinjavanje tekućeg prirodnog plina na FSRU (ploveća jedinica za skladištenje i uplinjavanje) brod »LNG Croatia«, čime će se maksimalni kapacitet uplinjavanja povećati na 700 tisuća kubnih metara na sat, odnosno nešto više od šest milijardi kubnih metara godišnje.

Novo postrojenje za uplinjavanje tekućeg prirodnog plina trebalo bi biti isporučeno za nešto više od godinu dana, najvjerojatnije tijekom ljeta iduće godine, kada je najmanja potražnja za plinom. Dodatno postrojenje za uplinjavanje najvjerojatnije će na brod LNG Croatia biti ugrađeno u nekom od mediteranskih brodogradilišta, pri čemu se spominje i mogućnost izvođenja ovih radova čak i u riječkom brodogradilištu »3. maj«, kako bi se skratilo vrijeme potrebno za ugradnju. U LNG Hrvatska računaju da će ploveći terminal zbog ugradnje novog postrojenja biti izvan funkcije otprilike mjesec dana. Kako bi dodatno smanjili zastoj u isporuci plina kupcima radovi će se izvoditi ljeti, a s povećanim kapacitetom, nakon njihova završetka, eventualni zastoji trebali bi biti relativno brzo nadoknađeni.

Da bi proširenje kapaciteta funkcioniralo u praksi, paralelno s ugradnjom novog postrojenja za uplinjavanje na LNG Croatia, Plinacro planira ulaganja u transportne kapacitete koji će moći prihvatiti dvostruko veće količine plina iz terminala. Plinovod od samog terminala do Zlobina ima dovoljan kapacitet za planirano povećanje, no potrebno je izgraditi dodatne kapacitete na 58 kilometara dugoj dionici od Zlobina do Bosiljeva. Plinacro na spomenutoj dionici planira izgradnju dodatnog plinovoda, za koji je već ishođena građevinska dozvola, čime će se u početku omogućiti povećanje transporta plina s LNG terminala do njegova sadašnjeg, tehničkog kapaciteta od oko 3,5 milijardi prostornih metara na godinu, što će značajno povećati sigurnost opskrbe plinom potrošača u Hrvatskoj, ali i stvoriti osnovni preduvjet za daljnji razvoj plinovodnog sustava i povećanje transporta plina prema Mađarskoj i Sloveniji, čime će se smanjiti ovisnost o ruskom plinu. Gradnja novog plinovoda trebala bi biti završena u narednih oko dvije godine, a uz njega u nešto dugoročnijim planovima Plinacroa je i izgradnja dodatnih kapaciteta čime bi se, sukcesivno, prihvat plina povećavao do punog novog kapaciteta terminala od 6,1 milijardi kubičnih metara prirodnog plina godišnje. U narednih nekoliko godina se očekuje i izgradnja prekrcajnih stanica za ukapljeni prirodni plin na Jadranu, u prvom redu u Zadru, Splitu i Pločama, gdje bi se plin u ukapljenom stanju, manjim brodovima, transportirao s Krka te potom prekrcavao na kamione, kao i na brodove koji LNG koriste kao pogonsko gorivo. Slična je prekrcajna stanica planirana i na području Kvarnera, što će omogućiti dodatni plasman plina iz terminala, a riječko područje snažnije pozicionirati kao središte transporta prirodnog plina u tekućem i plinovitom stanju.

Bakarski zaljev

Osim plina, dugogodišnja ulaganja Ine i Janafa u proizvodne, skladišne i transportne kapacitete Kvarner su pretvorila u značajno prometno čvorište za transport nafte i naftnih derivata, a najveća investicija u novijoj povijesti Ine – modernizacija Rafinerije nafte Rijeka, vrijedna više od pola milijarde eura, koja uključuje izgradnju postrojenja za preradu teških ostataka nafte, zajedno s nizom pratećih postrojenja i transportnih kapaciteta tu će poziciju dodatno učvrstiti. Riječka bi rafinerija, prema planovima Ine i MOL-a osim potreba domaćeg i susjednih tržišta, s povećanjem kapaciteta proizvodnje i povećanjem udjela visokovrijednih proizvoda, trebala postati i značajan izvoznik naftnih derivata na mediteranskom tržištu.

Dosad je završeno više od 70 posto projekta, kojim će se riječka rafinerija svrstati u red najkompleksnijih i najmodernijih u okruženju, prvenstveno zahvaljujući novom takozvanom »koking« postrojenju koje će omogućiti da se teški ostatak nafte nakon »klasične« rafinerijske prerade sirove nafte, dodatno preradi najvećim dijelom u dizel i manjim dijelom u petrol koks. Eliminiranjem tržišno gotovo bezvrijednog teškog ostatka i njegovim pretvaranjem u visokovrijedne proizvode, isplativost prerade u Rijeci značajno će se povećati pa u Ini planiraju i veliko povećanje kapaciteta, sa sadašnjih oko dva i pol milijuna tona, na oko četiri i pol milijuna tona sirove nafte godišnje. Osim što će znatno povećati proizvodnju, novo postrojenje će eliminirati i potrebu za uvozom vakuumskog plinskog ulja (VGO) iz Rusije, potrebnog za proizvodnju dizela u Rijeci sa sadašnjim postrojenjima.

Ujedno će i eliminirati potrebu za uvozom dizela koji riječka rafinerija sada ne proizvodi dovoljno za pokrivanje potreba hrvatskog tržišta pa Ina uvozi između 150 tisuća i 400 tisuća tona dizela godišnje. S kapacitetom od četiri i pol milijuna tona prerađene sirove nafte, od 2025. godine, kada bi novo postrojenje za obradu teških ostataka trebalo biti pušteno u pogon, riječka će rafinerija pokrivati u potpunosti potrebe Ininog domaćeg tržišta, kao i opskrbu benzinskih crpki u vlasništvu Ine i MOL-a u Sloveniji, BiH i drugim susjednim zemljama, a predviđene su i značajne količine izvoza morskim putem na tržišta Mediterana. Postrojenje za preradu teških ostataka nafte ujedno će omogućiti i preradu nešto »težih« tipova nafte od onih koji se sada uvoze i prerađuju u Rijeci, što će dodatno, barem prema planovima Ine, povećati isplativost proizvodnje.

Za izvoz na tržište Mediterana Ina planira izgradnju dodatnog pristaništa za prekrcaj naftnih derivata u Bakarskom zaljevu. Iako projekt još nije dobio službenu potvrdu uprave Ine, njegova je realizacija vrlo izvjesna, a omogućit će pristajanje brodova takozvane Panamax klase u Bakarskom zaljevu, nosivosti do 80 tisuća tona. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja ovaj je zahvat, nazvan »Izgradnja nove luke Rijeka« nedavno već ocijenilo prihvatljivim za okoliš, nakon što je Ina početkom godine podnijela zahtjev za ocjenom prihvatljivosti.

Transportna traka

Ina je, u sklopu modernizacije Rafinerije nafte Rijeka, već izgradila novo pristanište za prekrcaj petrol-koksa na brodove, »ispred« rafinerije, izvan Bakarskog zaljeva, a u tijeku je izgradnja velikog silosa za skladištenje petrol-koksa, jednog od proizvoda postrojenja za obradu teških ostataka nafte, zajedno s golemom transportnom trakom koja će koks prebacivati od koking postrojenja do silosa. Silos i pristanište omogućit će prekrcaj više desetaka tisuća tona petrol koksa godišnje na brodove kojima će se izvoziti prema krajnjim kupcima, a iz Ine su u više navrata potvrdili kako je riječ o vrlo traženom proizvodu čiji je plasman siguran. Svi navedeni zahvati riječku će rafineriju transformirati u visokotehnološki pogon s tržištem značajno većim od primarno domaćeg, uz znatno veću isplativost rafinerijske proizvodnje, s gotovo dvostruko većom količinom prerađene nafte, a to bi trebalo dodatno popraviti Inine ukupne poslovne rezultate koji su lani bili na rekordnoj razini, s neto dobiti od gotovo dvije milijarde kuna.

U profiliranju Kvarnera i Hrvatske općenito kao važnog energetskog čvorišta jednu od najznačajnih uloga ima Jadranski naftovod (Janaf), kao tvrtka koja upravlja transportnim sustavom naftovoda, ali i značajnim skladišnim kapacitetima za sirovu naftu i naftne derivate koje uspješno plasira na tržištu, što pokazuju i poslovni rezultati Janafa koji iz godine u godinu bilježi konstantni rast prihoda i ostvarenog profita.

Važnost i uloga Janafa posebno je došla do izražaja u protekle tri godine, obilježene prvo krizom uslijed pandemije COVID-19, a potom i energetskom krizom izazvanom ratom u Ukrajini, kroz koje je Janaf osigurao opskrbu domaćeg tržišta, kao i tržišta drugih zemalja EU-a i okruženja, ali i iskoristio svoje skladišne kapacitete za ostvarivanje visokih prihoda uslijed velikih fluktuacija cijena nafte i derivata. U Janafu pri tom ne skrivaju ambicije da tvrtku iz transportno-skladišne pretvore u održivu energetsku kompaniju, pri čemu računaju na sredstva i alate iz instrumenata Europske unije, poput programa REPowerEU kojim je predviđeno smanjenje ovisnosti Unije o uvozu energenata i povećanje udjela energije iz obnovljivih izvora te korištenje »zelenih« tehnologija. O važnosti Janafa u slaganju energetskog mozaika Hrvatske govore i prošlogodišnji poslovni rezultati – Janaf je u 2022. godini ostvario ukupne prihode od 897 milijuna kuna (119 milijuna eura) koji su 13 posto veći nego prethodne godine, te neto dobit od 307 milijuna kuna (41 milijun eura) što je 15 posto više u odnosu na 2021. godinu.

Uz klasična, fosilna goriva i energente, pritom je važno da se Hrvatska i Kvarner, s tvrtkama koje na ovom području djeluju, priključe europskom »vlaku« razvoja novih tehnologija, posebno kada je riječ o korištenju energije iz obnovljivih izvora i razvoju tehnologija povezanih s vodikom. U tome bi veliku ulogu trebao odigrati projekt Dolina vodika Sjevernog Jadrana koji zajednički provode Hrvatska, Slovenija i talijanska regija Furlanija-Julijska krajina, a kojemu je EU već dodijelio prvi bespovratni iznos od 25 milijuna eura. U ovom projektu sudjeluju brojne tvrtke i sveučilišta iz triju država, među njima i ACI koji tehnologije korištenja vodika namjerava primijeniti u svojim marinama.

Veliki projekt izgradnje solarne elektrane za proizvodnju vodika priprema i Ina, u riječkoj rafineriji, a upravo bi razvoj novih tehnologija, izvora energije i načina njezina korištenja mogli i trebali biti okosnica budućeg razvoja Rijeke i Kvarnera kao značajnog energetskog čvorišta.