Ono što filmske nagrade Oscar čini posebnim, daje im veći legimitet, ali i nepredvidljivost rezultata je članstvo Američke akademije filmskih znanosti i umjetnosti. Ova počasna organizacija broji oko 9500 članova s pravom glasa u 17 branši koje se uglavnom poklapaju s kategorijama nagrada i živi je organizam. Primjerice, svi nominirani dobivaju automatsko članstvo. Drugim riječima, Akademija nije neko vijeće staraca, već se pomlađuje i širi, s tim postaje i otvorena za otvorene i ponekad radikalne ideje.

Tu treba tražiti neki od razloga što je jedan od najneobičnijih filmova u smislu ideje, kompozicije i izvedbe u ovogodišnjoj (i ne samo ovogodišnjoj) konkurenciji, i film kojeg se ili voli ili mrzi (bez obzira radilo se o „nestručnoj“ publici ili „stručnoj“ kritici),  „pomeo“ konkurenciju na noćašnjoj dodjeli Oscara, a nije na nekim drugim važnim i cijenjenim dodjelama filmskih nagrada poput Zlatnih globusa ili BAFTA-e, nagrada britanske filnmske akademije.

Dakako, ima u konačnim rezultatima nešto i u dobrom starom lobiranju, „hypeu“ i u posljednje vrijeme posebno u društvenoj klimi. Oscar postaje jedan od poligona ispravljanja grijeha heteroseksulano muško-bjelačke amerocentrične ekskluzivnosti kroz duga desetljeća dodjele zlatnih kipića. Pa će apsolutni pobjednik noći s čak sedam Oscara, „Sve u isto vrijeme“, američka SF komedija apsurda koja kroz stvarnost (ali i metaverzum), prati dogodovštine jedne u Americi udomaćene kineske obitelji, nastavljati prekidati neke stare uzuse i tradicije, da ne kažemo predrasude. Tako je noćas Michelle Yeoh postala prva Azijatkinja ovjenčana Oscarom za najbolju glavnu žensku ulogu. Koliko je Oscar bio ekskluzivni bjelački klub, sugerira i činjenica da je u 95 godina postojanja prije noćašnje ceremonije, tek jednom prije ne-bijela žena odnijela kipić za glavnu ulogu. Halle Berry već davne 2002. godine.

Već se ranije raspravljalo o tome da je „Sve u isto vrijeme“ ujedinio mlađe glasače Akademije, dok su se stariji rascijepili i glasovanju za ostvarenja u ostalim nominiranim filmovima tradicionalnije forme. Vjerojatno bi po toj logici „Sve u jednom“ odnio pobjedu i u važnoj kategoriji glavnog glumca da je tamo imao kandidata. Nije, a to je otvorilo put Brendanu Fraseru da pomalo neočekivano pored favoriziranog Austina Butlera za nastup u „Elvisu“, odnese pobjedu za ulogu morbidno pretilog profesora u drami „The Whale“. Inače, i ova kategorija je ušla u povijest jer su svi glumci po prvi put nominirani.

Inače, i ova kategorija je ušla u povijest jer su svi glumci zaradili nominaciju za (bilo kojeg) Oscara po prvi put. Šteta što svi nisu otišli kući s kipićem jer su ga na neki način i zaslužili u tijesnoj konkurenciji, od već „opjevanog“ Butlera, preko mlade irske nade Paula Mescala do britanskog veterana Billa Nighyja.

Očiti konsenzus mlađeg Akademijinog članstva i raspršenost glasova starijih iznjedrilo je posljedično gomilu gubitnika koji su neočekivano otišli kući praznih ruku. Filmovi o kojima se mnogo pričalo, raskošni i sjajni glazbeno-biografski spektakl „Elvis“, s čak osam nominacija, pa stereotipno odrađena i pomalo ravnolinijska biografska priča „The Fabelmans“ koju je u krugu nominiranih – nagađamo – ponajprije uguralo ime miljenika Akademije Stevena Spielberga, dojmiljivi i dubokoumni „Tar“ s briljantnom Cate Blanchett u glavnoj ulozi slavne dirigentice u privatno-poslovnom sunovratu, te „Banshees Of Insherin“, još jedan film koji je po pitanju vrijednosti/precijenjenosti podijelio više publiku i manje kritiku, skupili su zajedno čak 30 nominacija. Kući otišli s nijednim!

Tko god slavio sinoć natovaren Oscarima, i tko god tugovao jer je otišao kući bez dragocjenog kipića, čini se da se Oscar sinoć na neki način vratio sebi. Ovaj put pljuska ili neki drugi ekstrem nisu nezasluženo ukrali show. Ceremonija je bila ležerna, Jimmy Kimmel nenametljivo duhovit, raskoši i blještavila nije nedostajalo, sve je podsjećalo da je dobri stari Hollywood prije svega tvornica snova. S filmom u središtu pozornosti.