Reuters
U deset godina na čelu Katoličke crkve započeo je reformski pokret, čiji će se dosezi tek u budućnosti otkrivati i procjenjivati. A sve je počelo u njegovoj južnoameričkoj domovini i s njegovom teologijom nade i naroda, kaže don Anton Šuljić
povezane vijesti
O desetoj godini pontifikata pape Franje donosimo poglede na njegovo papinstvo katoličkog intelektualca don Antona Šuljića te sveučilišnog profesora Bože Skoke. Profesor Šuljić, svećenik, književnik, publicist, progovara o papi Franji više »iz Crkve« i kao čovjek kulture, a Skoko naglašeno iz vizure svoje struke – komunikologije. Papa Franjo je izgradio velik pontifikat – to je najsažetije što možemo iščitati i iz njihovih analiza. Anton Šuljić obuhvatio je mnoge aspekte Crkve pape Franje. Prije svega podsjeća da je, kada je 13. ožujka 2013. – nakon iznenadnog odreknuća od službe pape Benedikta XVI. – za njegova nasljednika izabran kardinal Jorge Mario Bergoglio iz Buenos Airesa, malo bilo onih koji su bolje poznavali zbivanja u Katoličkoj crkvi, a da su tim izborom bili iznenađeni.
– On je, naime, i na prijašnjoj konklavi bio ne ozbiljan, nego vrlo ozbiljan kandidat, a tada, među ostalim, nije bio izabran jer se sam isključio iz daljnjeg izbora. Prije deset godina tome se izboru, kao i svemu što je sa sobom kao svoju južnoameričku prtljagu nosio, više nije mogao oteti. S njime je – vidjelo se to već u nastupnome obraćanju Gradu i svijetu – u Katoličkoj crkvi nastupilo vrijeme stanovitoga crkveno-građanskog ophođenja naznačenog u njegovim redovitim pozdravima. Osim toga, nastupilo je i vrijeme skromnijeg i pristupačnijeg načina života rimskoga biskupa – kako sebe voli titulirati – u Domu sv. Marte, neposredne komunikacije, inicijative u korist rubnih skupina u društvima, otvorenoga govora u unutarcrkvenoj komunikaciji, hrabrog zasijecanja u stoljetnu kurijalnu začahurenost, u reformiranje struktura i otvorenost za sva pitanja koja su mu već stizala na radni stol ili pak u neposrednome kontaktu sa svijetom medija i ljudi uopće. K tome, ovaj je Papa široko otvorio put ekumenskog i posebice međureligijskog dijaloga i zajedničkog zalaganja za mir.
Trajni poziv na mirU svojim homilijama, katehezama i nagovorima Papa Franjo snažno i razumljivo, zauzeto i čovjeku blisko, na suvremeni je način progovarao ljudskome srcu i približavao mu Evanđelje. U svojim nastupima u svjetskim središtima snažno je kritizirao gomilanje otpada kao posljedicu globalizirane ravnodušnosti ne libeći se ulaziti u pitanja tehnološkog napretka i gospodarskog rasta s moralnog i etičkog zrenika. Bezbroj puta založio se za nenasilno rješavanje sukoba, trajno pozivajući na mir (Ukrajina, Irak, Sirija, Palestina, afričke i južnoameričke zemlje u kojima vlada nasilje), a posredovao je i u približavanju SAD-a i Kube, analizira don Anton Šuljić
|
Otvorenost za druge
U deset godina na čelu Katoličke crkve započeo je reformski pokret čiji će se dosezi tek u budućnosti otkrivati i procjenjivati. A sve je počelo u njegovoj južnoameričkoj domovini i s njegovom teologijom nade i naroda, uvodno kaže Šuljić.
– Budući da je početak Franjina pontifikata obilježen Godinom vjere – na temelju apostolskog pisma Porta fidei i koristeći sliku zatvorenih i zaključanih vrata – Papa je pokušao slikovito prikazati egzistencijalnu stvarnost same Crkve, odnosno upozoriti na problem nedostatka misijske duhovnosti čiji je uzrok u nedostatku vjere same Crkve. Temelj misijskog i evangelizacijskog poslanja jest obnova susreta s Isusom Kristom koji preobražava i pomaže izaći iz vlastite nesigurnosti, straha i individualizma. Stvarnost misionarskog navještanja i služenja pastoralnih djelatnika Papa vidi u teološkoj sintagmi »misionari učenici« na što su pozvani svi krštenici kojima je središte Isus Krist, od kojeg dolazi poziv i poslanje prema egzistencijalnim periferijama. To je za papu Franju Crkva izlaska: »Iziđimo, dakle, iziđimo i pružimo svima život Isusa Krista. Ponovit ću i ovdje za čitavu Crkvu (…) draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti. Ne želim Crkvu koja je zabrinuta za to da bude središte, a naposljetku biva zatvorena u klupko opsesija i procedura«, piše on u Evangelii gaudium, analizira Šuljić.
Kritizirao je crkvenu samodostatnost i samozadovoljstvo Rimske kurije, nabrajajući petnaest njezinih bolesti, te se trajno zalagao za apostolski žar i otvoren govor u Crkvi – Anton Šuljić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Briga za marginalizirane
Kaže da papa Franjo, polazeći od koncilskog nauka, da »radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika«, svoju papinsku službu razumije kao bliskost odnosa Crkve i svijeta.
– Tim je lakše razumjeti njegovo neprestano pozivanje na dijalog, zajedništvo, kulturu susreta, gradnju mostova, odgovornost jednih za druge, izlaženje Crkve iz same sebe prema Kristu i prema bližnjemu, osobito prema onima koji su na periferiji. Ukazivanjem na krizu koja današnjeg čovjeka baca u očaj, strah, zatvorenost, isključenost od Crkve i svijeta, Papa otvara obzorje nade koju nitko ne može ukrasti, poručuje naš sugovornik, podsjećajući da papa Franjo od početka u središte svoga pontifikata stavlja brigu za siromašne. Citirajući Papu: »Crkva je pozvana da uvijek bude Očev otvoren dom«, naglašava: – Franjino zalaganje za siromašne, posebice za izbjeglice, nije povezano s ideologijom, nego je vraćeno evanđeoskom temelju. Za kršćane opredjeljenje i briga za siromašne, rubne, napuštene, izbjeglice i obespravljene nije tek stvar izbora, nego isključivo vjere u Krista koji je sam postao siromašan i koji je uvijek bio blizak siromašnima i isključenima. Ističući Papin dokument posvećen evangelizaciji – Evangelii gaudium – Šuljić izdvaja da je ona glavno polazište u kojem Papa iznosi izazove suvremenog svijeta, s namjerom da se bolje razumije stvarnost u kojoj Crkva evangelizira.
Zajednički dom i ljudsko bratstvoDvije enciklike pape Franje odjeknule su diljem svijeta: Fratelli tutti, kao i Laudato si. – Zauzetost za sveopće bratstvo papu Franju je vodila i u pisanju socijalne enciklike Fratelli tutti (Svi smo braća), objavljene 2020. godine u jeku pandemije COVID-19, što joj daje dodatnu aktualnost. U njoj Franjo poziva sve ljude na prijateljstvo i sveopće bratstvo, želeći da ljubav među ljudima nadiđe svekolike zemljopisne i prostorne prepreke te progovara o univerzalnoj dimenziji bratske ljubavi i njezinoj otvorenosti svima. Godine 2015. potpisao je encikliku Laudato si, koja u središte stavlja pitanje: kakav svijet želimo predati onima koji će doći poslije nas? Enciklika podsjeća na činjenicu da je zemlja naš zajednički dom i da je poput sestre s kojom dijelimo postojanje i poput majke koja nas prima u svoje naručje. Papa poziva sve da osluhnemo zlostavljanje i pljačkanje zemlje te na ekološko obraćenje. Svima šalje jasnu poruku da je čovječanstvo još uvijek sposobno za suradnju pri izgradnji našega zajedničkog doma, jer još nije sve izgubljeno, izdvaja don Anton Šuljić.
|
– Ono što Papa govori o ekonomiji privuklo je veliku pozornost, ali i kritike svijeta, pa i same Crkve. »Kao što zapovijed ‘Ne ubij!’ postavlja jasnu granicu kako bi se očuvala vrijednost ljudskog života, danas moramo također reći ‘ne’ ekonomiji isključivanja i nejednakosti. Ta ekonomija ubija«, piše Papa koji ekonomiju isključivanja uspoređuje s ubojstvom, jer ide protiv dostojanstva ljudske osobe, ide za tim da obezvrijedi, odbaci čovjekov život, da ga podredi novcu i materijalizmu, da mu oduzme njegovu izvornu vrijednost. Mnoštvo ljudi je isključeno iz društvenog i kulturalnog života, potisnuto na rub društva, bez rada, budućnosti, osnovnih egzistencijalnih uvjeta, uskraćenog školovanja, te ih se još smatra kao teret i pogibelj za životni stil nekolicine bogatih! S druge pak strane rađa se egoizam i globalizacija ravnodušnosti. K tome, postoji i idolopoklonstvo novca, nastalo kao posljedica novčanog imperijalizma. Današnji je čovjek žrtvovan idolima zarade i potrošnje, čime se stvorila kultura odbacivanja. Papa ne staje samo na govoru o ekonomiji isključivanja i idolopoklonstvu novca, nego obuhvaća i socijalnu nejednakost koja je korijen nepravde u gospodarskom sustavu. I nije jedini problem socijalne nejednakosti to što potiče na nasilje onih koji su isključeni iz sustava, već to što se zlo ukorijenilo u strukture društva jer je društveni i gospodarski sustav u samom korijenu nepravedan, korumpiran. Zadatak je, stoga, svih kršćanskih vjernika pomagati siromašnima i isključenima da budu potpuno uključeni u društvo. Nužno je ukloniti strukturne uzroke siromaštva, promicati cjeloviti razvoj siromašnih i odbačenih, te činiti svakodnevne geste solidarnosti, tumači Papin program Šuljić.
»Papi Franji nije važna forma, već sadržaj. Ne podsjeća li nas to na ponašanje samog Isusa, čiji je namjesnik na Zemlji!? – Božo Skoko / Snimio Saša Četković
Božo Skoko: Svijet želi “zaraziti” ljubavlju, nježnošću i solidarnošćuU svome osvrtu na pontifikat pape Franje Božo Skoko, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, polazi od neposrednih prethodnika pape Franje i govori o kontinuitetu. Iz svoje stručne vizure analizira stil pape Franje i sadržaje koje komunicira i živi. – Papa Franjo je od svoga prvog pojavljivanja na balkonu bazilike sv. Petra postao osvježenje na svjetskoj medijskoj pozornici. Vještinom komunikacije podsjećao je na papu Ivana Pavla II., britkošću je pokazivao inteligenciju pape Benedikta, a skromnošću nalikovao na dobrog papu Ivana XXIII. Uspio je jednostavnošću šarmirati svijet, i to ne samo vjernike već i nevjernike. Tisućama razočaranih ponovo je otkrio i približio Isusa Krista u njegovoj revolucionarnoj jednostavnosti. Vratio je nadu i širom otvorio vrata grešnicima, zagovarajući Božje milosrđe i otvoreno priznajući da ni Crkva nije savršena. Pokazao je svima što znači kršćanska solidarnost prema najpotrebitijima i najobespravljenijima, posebno migrantima. Promicao je otvorenost prema drugima i drukčijima te optimizam koji bi trebao krasiti svakog vjernika (blaženi kardinal Stepinac je govorio: »Protuslovlje je vjerovati u Boga i biti pesimist«, a papa Franjo: »Crkvu se ne može zamisliti bez radosti«). Otvoreno je progovorio i o suvremenim progonima kršćana, ukazao na nepravde u svijetu, ali i pružio obje ruke drugim vjerskim zajednicama i religijama. Putovao je svijetom, ali uglavnom u rubna i problematična područja, posebno gdje su kršćani manjina, kako bi ih ohrabrio i gradio mostove prema drugim religijama, analizira Skoko.
Okrenut ljudima
Naglasak pontifikata pape Franje on vidi u pastoralnom radu, u Papinoj okrenutosti običnom čovjeku, njegovim potrebama, problemima i pronalaženju rješenja. – U liku pape Franje dobili smo skromnog, duhovitog i otvorenog papu, koji nasuprot utrci za moći, slavom i bogatstvom (koji su zahvatili ne samo političke strukture već i dio crkvene hijerarhije) nudi služenje. Vidjeli smo da ovaj papa želi »siromašnu« Crkvu, da suvremeni svijet želi »zaraziti« ljubavlju, nježnošću i solidarnošću. Predstavio se kao papa koji nas vraća izvornoj Božjoj riječi bez suvišne filozofije, dociranja i mudrovanja. Imamo papu jednostavnosti! Tako izgledaju i njegove knjige. One su lišene dubokih teoloških promišljanja. Kao da su pisane iz srca. Njegova obraćanja su također jednostavna. Netko bi rekao premalo diplomatična. Zbog toga ponekad izgovori i koju riječ viška, pa ih mora pojašnjavati. Nekada se zaleti u prosudbama, pa se kasnije korigira. Uostalom i sam je priznao da je ponekad nagao i brzoplet. Upravo to ljudsko priznanje pokazuje da je i on samo čovjek te rađa simpatijama. Međutim, zbog toga je dobio oporbu unutar same Crkve. Naime, mnogi koji misle da su pravovjerniji od njega, love ga za nelogičnosti ili stavljaju njegova promišljanja u kontekst crkvenih učenja dokazujući da nije na pravom putu. Neki mu predbacuju da je populist pa govori ono što ljudi žele čuti. No, Isus nam je poručio da ćemo sve po djelima prepoznati, a ovaj papa ne ostaje samo na riječima, već vuče konkretne poteze, unosi novine u djelovanju Crkve i svjedoči osobnim primjerom, živeći evanđelje. S druge strane, kritičari zaboravljaju da su populističke poruke, kakve nam primjerice nude političari, kratkog daha ako ih ne slijede djela i stil života komunikatora, analizira Skoko. Podsjeća nas da se iskrenost i neposrednost pape Franje osjećala od njegovog prvog istupa kao nasljednika sv. Petra. – Te večeri 13. ožujka 2013. po simboličnim gestama novog pape moglo se zaključiti da počinje neko novo vrijeme papinstva. Pojavio se pred milijunima televizijskih gledatelja te stotinjak tisuća hodočasnika i turista okupljenih u Vatikanu, u bijeloj papinskoj haljini, bez ikakvih uobičajenih odjevnih dodataka kakve su nosili njegovi prethodnici. Tek je za blagoslov stavio urešenu štolu oko vrata. Svoj željezni križ, koji je nosio kao nadbiskup Buenos Airesa, nije želio zamijeniti zlatnim, što je uobičajeno u papinskoj službi. Okupljene je pozdravio – ne vjerskim pozdravom Hvaljen Isus i Marija – već s Dobra večer! To je učinio zbog poštovanja prema svim turistima koji nisu bili vjernici, već su se ondje zatekli iz znatiželje. Slično je postupio i na audijenciji za novinare koji su izvještavali s konklava kad je u sebi izgovorio molitvu blagoslova, kako ne bi povrijedio vjerske osjećaje onih koji nisu kršćani. Prvu večer s novim papom pamtit ćemo i po posebno neuobičajenoj gesti, kad je od okupljenih vjernika zatražio blagoslov i molitvu za svoj pontifikat. Poručio je time da je on tek prvi među jednakima, da je u službi svakog čovjeka i da će mu biti teško ostvariti svoje poslanje bez molitava, potpore i promjene ponašanja milijuna vjernika diljem svijeta. Time je pokazao da je svjestan da je samo čovjek i da bez Božje pomoći malo toga može učiniti. Ali isto tako to može tražiti samo čovjek koji neizmjerno vjeruje u Božju milost. Da je samo čovjek, pokazao je toliko puta, od priznanja straha od patnje pa do iskrenosti u iznošenju pojedinih stajališta, bez puno pakiranja i diplomatičnosti. Ovaj papa pokazuje da nije nepogrešiv u svojim procjenama, ali i da zna slušati druge, pa ako treba, i korigirati svoje izjave ili stajališta. Uostalom svi se sjećamo kako su mu mediji izvlačili iz poruka tobožnje osude Međugorja. Međutim, upravo je on nakon duboke analize svega što se događalo u Međugorju, kao i plodova tog svetišta, napravio golem iskorak kako bi postalo međunarodno Marijansko svetište. Vjerovao je u pravovjerje i ekumenizam moskovskog patrijarha, sve dok on nije otvoreno stao na stranu agresije… O njegovoj otvorenosti govori i činjenica da je SPC-u dao priliku da iznese sve svoje argumentirane prigovore na račun blaženog kardinala Stepinca. S obzirom na to da od njih nismo čuli ništa novo, niti potkrijepljeno relevantnim dokazima, ostali su bez argumenata u potencijalnoj daljnjoj hajci, tumači naš sugovornik.
Primjer služenja
Isto tako, prof. Skoko izdvaja da je ovaj papa odlučan u namjeri mijenjanja ustaljene prakse i tradicije papinstva – od mjesta stanovanja i izbjegavanja luksuznih limuzina do odlaska u krajeve, koje su drugi godinama izbjegavali. – On želi pokazati svima, a ponajprije braći biskupima i svećenicima, da imati titulu u crkvenoj hijerarhiji znači svjedočiti osobnim primjerom i služiti drugima, a ne uživati u časti i moći. Mnogi su počeli slijediti taj primjer – neki iz uvjerenja, a neki iz trenda. To bi pak moglo dodatno ojačati Crkvu, čijim se pojedinim službenicima često zamjeralo skrivanje iza pravila, licemjerje, neosjetljivost, zatvorenost, uživanje u moći, pa i bahatost. Poruka je i sam izbor imena Franjo u čast sv. Franje Asiškog, koji je odbacio plemićke titule i bogatstvo kako bi mogao pomagati sirotinji i obnavljati Crkvu, koja se u srednjem vijeku bila udaljila od učenja Isusa Krista i počela uživati u raskoši. Ljubav prema čovjeku i služenje najsiromašnijima i najpotrebitijima, te očuvanje prirode i svega stvorenog što je dano čovjeku na upravljanje – bile su misije sv. Franje. A i papa Franjo je pokazao da je to njegov smjer. Kao što se sv. Franjo nije bojao poljubiti gubavca, sadašnji papa dok je bio nadbiskup ljubio je noge oboljelima od AIDS-a, a zaustavljao je i papamobil kako bi osobno mogao blagosloviti i poljubiti invalida među hodočasnicima ili odlazi među tisuće zaboravljenih izbjeglica na talijanskom otoku kako bi im pružio nadu za život. Međutim, to nije njegov profil od izbora za papu, već jednostavno stil života. I dok je bio kardinal, vozio se busom, živio u skromnom stanu, sam kuhao, bio istinski prijatelj…, analizira Skoko. Uz to otkriva da papa Franjo, iako je dobar komunikator, ne voli pripremati govore, već govoriti iz srca, s puno emocija. – Time postiže neposrednost i uklanja barijere prema slušateljima, ali se dovodi u nepriliku da izgovori i ono što možda nije namjeravao. Međutim, vidjeli smo da mu se to ne zamjera, pa čak i pod cijenu da će mu netko poneku rečenicu istrgnuti iz konteksta ili protumačiti sebi u prilog. Njegova obraćanja su prijateljska, primjeri koje spominje životni, a Bog kojeg nam želi približiti je milosrdni otac i prijatelj, a nipošto strogi sudac. Uostalom, proglasio je Godinu milosrđa. Njemu nije važna forma, već sadržaj. Ne podsjeća li nas to na ponašanje samog Isusa, čiji je namjesnik na Zemlji!? |
Milosrđe i nježnost
Papa Franjo je 2015. godine proglasio Godinu milosrđa, koja je imala i religiozni i socijalni aspekt, no on nas – kao ljude i kao vjernike – na milosrđe podsjeća redovito, i riječima i djelima. Šuljić kaže da je otajstvo Božjeg milosrđa uvijek bila središnja tema u njegovu propovijedanju i djelovanju, a osobito za vrijeme njegova pontifikata.
– On svijetu nastoji pokazati lice Crkve koja ljudima ne spočitava njihove slabosti, nego ih liječi lijekom milosrđa. Moglo bi se reći da ranjenom čovječanstvu želi pokazati majčinsko i nježno lice Crkve, one koja ne čeka da ranjeni pokucaju na njezina vrata, nego im sama ide ususret tražeći ih na ulici i skrbeći se za njih. Da bi Crkvu još više potaknuo na autentičan život koji ispovijeda i naviješta milosrđe, proglasio je Izvanredni jubilej milosrđa riječima: »Lice milosrđa nebeskoga Oca je Isus Krist… Milosrđe je postalo živo, vidljivo i dosegnulo je svoj vrhunac u Isusu iz Nazareta«. U slici Krista i njegovu odnosu prema grješnicima sadržan je temeljni poziv upućen svećenicima i ispovjednicima: da iziđu prema svima i da im pristupaju s milosrđem, poručuje naš sugovornik. Već odabirom svoga imena papa Franjo je pokazao put kojim želi voditi Crkvu – put skromnosti, milosrdnog Samaritanca, služenja…
– U Asizu 2013. godine papa Franjo je pozvao Crkvu na put siromaštva trajno tematizirajući siromaštvo i socijalnu pravdu, te je ustanovio i Svjetski dan siromaha koji se slavi pretposljednje nedjelje u liturgijskoj godini. Posjećivao je zatvore i prao zatvorenicima noge na Veliki četvrtak, pozivao je siromašne za svoj stol u Vatikanu i s njima jeo, primao rastavljene i ponovno vjenčane te im krstio djecu i s njima razgovarao, saslušao mnoge žrtve pedofilije, a svoja apostolska putovanja uglavnom je usmjerio prema dalekim i malenim zemljama, s uglavnom katoličkom manjinom. Osobito se snažno zauzimao za izbjeglice i migrante, a trajno će biti zapamćen njegov posjet Lampedusi na početku pontifikata, 8. srpnja 2013. godine.
Reuters
Suočavanje s problemima
– Papa Franjo od samog se početka susreo s brojnim problemima u Crkvi, od financijskih malverzacija do Rimske kurije, od pretjeranih zahtjeva koji su dolazili iz pokrajinskih Crkava do seksualnog zlostavljanja maloljetnika. Ipak, ovo posljednje zadalo mu je najviše brige i glavobolje. U tom je pogledu rezolutno zahtijevao nultu toleranciju prema zlostavljačima, bilo da su biskupi, svećenici, redovnici ili redovnice. Godine 2018. i 2019. osobito su bile posvećene rješavanju te sablazni. U kolovozu 2018., za posjeta Irskoj i u pokorničkom duhu Papa moli za oproštenje, a sljedeće godine poziva sve predsjednike biskupskih konferencija na susret protiv zlostavljanja u Crkvi te izdaje dekret Vos estis lux mundi, kojim obvezuje sve klerike i redovništvo da prijavljuju seksualna zlostavljanja te ih oslobađa zavjeta šutnje kad su takvi zločini u pitanju, naglašava Šuljić.
Papinstvo vraća korijenimaPapa Franjo je tijekom svog dosadašnjeg pontifikata zadao jako puno glavobolje svojim čuvarima i protokolu. Njemu su važniji ljudi od njegove sigurnosti, a neposrednost i skromnost od uštogljene tradicije i strogih pravila. Kao što je Isus nazivao stvari pravim imenom i nije se bojao, tako se ni papa Franjo ne boji u lice reći čak ni talijanskoj mafiji ono što ju ide. Neki su tradicionalni vjernici ostali šokirani kad su vidjeli kako Papa ljubi u obraz svoje gošće u Vatikanu. On je papa pred kojim se ne treba klanjati i kojeg ne treba ljubiti u ruku. On je prijateljski papa kojeg se može poljubiti u lice. Tko je to mogao i zamisliti prije nekoliko desetljeća? Nameće se pitanje – čini li Papa išta neobično? Naprotiv, samo papinstvo vraća korijenima, odnosno stilu Isusa Krista. Nije li se on družio s grešnicima i carinicima, obranio prostitutku od licemjernih susjeda, veselio na svadbi u Kani Galilejskoj, propovijedao u zgodama, zauzimao se za obespravljene, ali i prevrtao stolove trgovcima u hramu? Zar treba drugi uzor papi? Isusove poruke su bile revolucionarne za to doba, ali su više nego primjenjive i danas. Papa je svojim prvim istupima zato i pokazao da on ne želi biti u središtu pozornosti već tu pozornost zaslužuje sam Isus, zbog kojeg Crkva i postoji, a on je tek skromni posrednik. Nažalost, previše je veličina u Crkvi koje svojom važnošću zaklanjaju Isusovu jednostavnost. Papa je svjestan da to treba promijeniti, poručuje Skoko.
|
– Kritizirao je crkvenu samodostatnost i samozadovoljstvo Rimske kurije, nabrajajući petnaest njezinih bolesti, te se trajno zalagao za apostolski žar i otvoren govor u Crkvi. Započeo je reformu Rimske kurije te objavio apostolsku konstituciju Predicate evangelium, kojom je ta reforma dovršena. U dvije sinode o obitelji pokušao je, barem na primjeru Amazonije, riješiti problem nedostatka svećenika time da se rede »viri probati« – oženjeni muškarci, a od 2014. godine htio je pomaknuti s mrtve točke i pitanje primanja sakramenata rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih bračnih parova. U pogledu homoseksualnih odnosa davao je izjave koje ih ne osuđuju, ali je snažno osudio pobačaj te nastavio tradicionalni nauk Crkve o kontracepciji te o neprihvatljivosti ređenja žena. Crkvi je odredio put sinodalnosti koja još uvijek traje, većem uključivanju laika u njezina tijela, a posebice žena. Prvi je Papa koji je jednu ženu imenovao podtajnicom Biskupske sinode te još dvije u dikasterij za imenovanje biskupa. U Lundu je sudjelovao na obilježavanju 500. obljetnice reformacije Martina Luthera, posjećivao je džamije i sinagoge te njegovao prijateljske odnose s predstavnicima drugih religija. Posjećivao je UN i Europski parlament, ali nije zaboravio ni svoju pijemontsku rodbinu. Papa Franjo je papa na putu prema čovjeku i svijetu! – poručuje Anton Šuljić.
Pontifikat ekumenizma
Jedno od važnih mjesta pontifikata pape Franje jest ekumenski i međureligijski dijalog.
– Temeljeći svoj nauk i praksu na učenju Drugog vatikanskog koncila i svojih prethodnika, Franjo se snažno zauzima za ekumenizam. On želi pokrenuti raspravu i o ulozi rimskog biskupa te potaknuti sinodalnost onako kako je to bilo u prvim stoljećima Crkve. Snažno naglašava i tzv. ekumenizam mučenika, posebice misleći na mučenike 21. stoljeća: »Ekumenizam patnje, ekumenizam i mučeništvo, ekumenizam krvi moćan je poziv na dugi hod stazom pomirenja između crkava, s odlukom i predanjem s povjerenjem u djelovanje Duha…« Papa ovime želi naglasiti kako je nužno uzdignuti se iznad podjela i razlika te svoj pogled usmjeriti prema kršćanima koji pate, jer za progonitelje mi nismo podijeljeni (nismo katolici, pravoslavni, luterani) nego smo učenici Kristovi, kršćani, i to je ekumenizam krvi koji danas živimo. Pozivajući se na koncilski postulat dijaloga, papa Franjo kaže kako »stav otvorenosti u ljubavi i istini mora karakterizirati dijalog s vjernicima nekršćanskih vjeroispovijesti, usprkos raznim preprekama i teškoćama, osobito oblicima fundamentalizma s obiju strana. Taj je međureligijski dijalog nužan uvjet za mir u svijetu i zato je to obveza za kršćane, kao i za ostale vjerske zajednice.« Stoga u Evangelii gaudium dublje objašnjava smisao dijaloga: »Dijalog nastaje iz poštovanja prema drugome, iz uvjerenja da nam drugi ima što reći; on pretpostavlja prostor koji ćemo u svojim srcima osloboditi za drukčija stajališta, mišljenja i prijedloge. Pravi dijalog podrazumijeva iskreno prihvaćanje, a ne apriorno osuđivanje. Potrebno je znati srušiti ograde, otvoriti vrata doma i ponuditi ljudsku toplinu.« U obraćanju pape Franje pripadnicima različitih religijskih tradicija osobito je važno njegovo shvaćanje i odnos prema dvjema monoteističkim religijama: židovstvu i islamu. Papa uči da Crkva sa židovskim narodom ima poseban odnos, smatrajući ga narodom Saveza i držeći »njegovu vjeru svetim korijenom vlastitoga kršćanskog identiteta«. Osim sa židovstvom, veliku važnost pronalazimo i u dijalogu s islamskim vjernicima, osobito s onima koji žive u zemljama kršćanske tradicije. Islamski vjernici, priznajući Abrahamovu vjeru, s nama se »klanjaju Bogu jedinome i milosrdnome, koji će suditi ljude na sudnji dan«. Ne treba zaboraviti da je papa Franjo, unatoč svim nastojanjima, svjestan težine ostvarenja međureligijskog dijaloga za koji je, u odnosu na ekumenizam, potrebno puno više hrabrosti. Vrhunac Papinog zauzimanja je i Dokument o ljudskome bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot, koji je 4. veljače 2019. zajedno s velikim imamom Al-Azhara Ahmad Al-Tayyibom potpisao u Abu Dhabiju.
