OGORČENI I ZABRINUTI

Stanovnici Cresa gube bitku s divljim svinjama i jelenima: “Ovakva kataklizma se ne pamti, dosta nam je!”

Edi Prodan

Divlje svinje su se toliko namnožile da više ne biraju: krenule su napadati ovce, dnevno odnesu i požderu na desetke janjaca, kažu nam mještani



DRAGOZETIĆI – Dosta nam je. Izgubili smo i zadnju nadu da će se išta promijeniti nabolje. Došlo je, nažalost, vrijeme u kojem svi mi, koliko god bili malobrojni, stanovnici Dragozetića, ali i općenito čitavog sjevernog dijela Cresa, od križanja za Merag nadalje, gubimo bitku s divljim svinjama, jelenima i srnama. Nas je primjerice u Dragozetićima dvadesetak stalnih stanovnika. Otkad nas je ovdje, stoljećima se živjelo od ovčarstva. Danas, posebno ovog proljeća, sva je prilika da tako više nikad neće biti. Divlje svinje su se toliko namnožile da više ne biraju: krenule su napadati ovce, dnevno odnesu i požderu na desetke janjaca, kataklizma kakva se na ovim prostorima ne pamti.


Iako je dolazak na otok Cres, iz smjera Brestove i Porozine, u sunčano subotnje jutro čista idila, praznik za sva čula, tema koja nas je dovela na taj čarobni otok zapravo je katastrofa. I to na razini onih biblijskih, koje su prema povijesnim pričama tektonski mijenjale svijet.



Oni ili mi




U Dragozetićima, mjestu na samom sjeveru otoka Cresa, dočekala nas je većina stalnih stanovnika. Kako sami kažu, divljanje svinja prije svih, ali u smislu očuvanja biološke raznolikosti i srna te jelena, došlo je do granice koja više ne znači oni ili mi – pobijedila je divljač. Alohtona, ona koja je za potrebe lovnog turizma na Cres dovedena sredinom osamdesetih godina. Iako su tvorci te »genijalne« ideje tvrdili kako će jelene lopatare i divlje svinje držati pod kontrolom, vrlo se brzo pokazalo koliki su naivci bili. Bolje rečeno, koliko su nepromišljeni i lakomi bili. Priča posebno eskalira s depopulacijom otoka. Divljih svinja, srna i jelene ima na tisuće, nepregledno ih je mnoštvo, tako da smo srndaća susreli i u samom trajektnom pristaništu Porozina!


– Otkad je ovčarstva na Cresu, naše ovce pasu na velikom području, pasu na slobodi. Danas više ne. Kao prvo, napadaju ih svinje, kao drugo zbog visoke divljači nemaju više što pasti, pojašnjava nam Ivan Đani Dešković dok nas preko raskošnog polja, posebno u odnosu na terene na koji smo navikli na Cresu, vodi do svojih ovčica u ogradici. Opasane su trnovitim granjem, visokim suhozidima kao i dodatno postavljenom ogradom kako bi se pokušalo onemogućiti napade divljih svinja. Uzalud jer dnevno nestaje velik broj janjaca. Ovce su potpuno zbunjene jer na desetak njih dolaze jančić ili dva. Potpuno dakle nenormalna situacija, slika koja priziva izumiranje ovčarstva. Kao i stanovništva.



Dragozetići su, a pokazuju to ostaci nekad raskošne škole i velike crkve, nekad imali 600 stanovnika. I na tisuće ovaca. Danas je stalnih stanovnika manje od pet posto od nekadašnjeg broja, ovaca tek nešto više.


– U polju smo nekad uzgajali sve poljoprivredne kulture, danas je to skoro nemoguće. U sve provaljuju svinje i jeleni, sve pojedu. Slična je priča i sa smiljem ili šparogama. Nekad ih je bilo uistinu obilje, danas je nemoguće pronaći divlju šparogu. Žalimo se godinama, tražimo od lovaca da shvate kako nije sve samo lovni turizam, kako bi za sve nas bilo bolje da se ovo divljanje divljači stavi pod kontrolu, ali čini mi se, čak i kad bi lovci imali najbolju volju, ništa od toga. Bojim se da je bitka izgubljena, potpuno nam deprimiran pojašnjava Klaudio Grus, zajedno sa suprugom vlasnik OPG-a posebno usmjerenog na ovčarsto.


Nitko ne sluša


Zbunjenosti je u Dragozetićima tim veća jer se u resornim ministarstvima, posebno onima poljoprivrede i turizma svi zaklinju u – održivost. Održivi razvoj je postao svetinja, autohtonost i primjerice gastronomija sazdana od tradicijskih, domaćih namirnica osnova su za podizanje kvalitete turizma i produljenje sezone. Kad ono – nikog nije briga što su pomahnitale svinje na Cresu krenule u proždiranje janjadi, uskoro će, kao što smo nedavno mogli vidjeti, i na ljude. Gladna divljač ne bira. Nisu jeleni i srne krivi. Dovesti ih na raskošni Cres, dvadeseti po veličini otok Mediterana, bila je neviđena ludost. Alohtoni, bez prirodnog neprijatelja, toliko su se namnožili da danas već ugibaju zbog izgladnjelosti.



Pokušavaju, što je istina tek privremena utjeha, ovčari naplatiti naknadu za stradalu janjad, ali uzalud. Iako divljač upada na privatne posjede, lovačka društva zakonski nisu, kako se čini, obavezna nadoknađivati takve štete.


Ono što najavljuju Dragozetićani, potraga je za pomoći od EU-a. Prvi na redu su europarlamentarci koji bi njihov problem morali internacionalizirati. Kako je poznato, nama slične Italija i Francuska do svog stočarstva, posebno ovčarstva, drže kao do najvećeg blaga. Kod njih se sasvim sigurno ne dozvoljava da divljač proždire janjce. Vjeruju da kad već Hrvatsku nije briga, da će im šok koji bi nakon njihovih priča doživjeli talijanski ili francuski kolege možda pomoći, da bi inetnacionalizacija problema možda ipak mogla natjerati Hrvatsku na poštovanje ovčarstva, najvećeg blaga raslinjem oskudnih jadranskih otoka.


– Povukao sam se s funkcije. Nema smisla ostati predsjednikom MO Dragozetići kad te malo tko sluša, i kako mi se čini nikog nije briga za naše probleme. Znam da tako može biti još i gore, ali jednostavno više nisam mogao podnositi odnos koji prema nama imaju najvažnije institucije Grada Cresa, požalio nam se Boris Zlatić, donedavno na funkciji čelne osobe mjesnog odbora do kojeg, kako se čini, osim njegovih stanovnika nije nikom stalo.


Teatar apsurda


Mada, kad na kraju te grozomorne priče stignete na Porozinu, na kraj tog creskog teatra apsurda i kad vas, i ne s neke udaljenosti, milo poput kućnog ljubimca, molećivo, vjerojatno gladan, gleda srndać, dođe vam žao i tog nesretnog blaga.


Čovjek uvijek i samo on. Taj lakomi devastator svega oko sebe. Kako bi zadovoljio apetite stranih lovaca u jedinstvenu ljepotu izvorne flore i faune Cresa unio je jelene i divlje svinje. I rekao kako će ih držati pod kontrolom. Ne da ih nije držao pod kontrolom, učinio je da se razmnože u tisućama, da sami postanu gladni, da doslovno krepavaju od gladi i iznemoglosti, a da su pritom, zbog te bezumne ljudske lakomosti, stradali creski unikati: ovce i janjci, supovi, i u konačnici – ljudi. Život na sjeveru Cresa život je u – životinjskoj farmi. Potpuno izvan kontrole, s krajnje neizvjesnom procjenom što tu šačicu preostalih i zbunjenih, prestrašenih, ali sve više i bijesnih mještana čeka sutra. Krajni je čas: mi ili oni. Divljač ili ljudi. Na potezu su institucije – od lokalnih, Grada i Županije, do Sabora i Vlade.