Jasna Đuričić u posljednje je vrijeme sve prisutnija u našoj zemlji. Razlog tomu upravo je kazalište, njena najveća ljubav. Ta, jedna od najpoznatijih srpskih glumica, lani je gostovala u zagrebačkom HNK-u s izvanrednim dramskim uprizorenjem »Putujućeg pozorišta Šopalović«, rađenim po jednom od najboljih tekstova tamošnje dramaturgije.

Također, prošle smo je godine imali prilike gledati i u filmu »Heroji radničke klase« na 15. Subversive festivalu. Nećemo otkrivati radnju, ali lik Lidije, koji tumači, publici je podario jednu zadovoljštinu i osjećaj pravde u korumpiranom svijetu koji je naša svakodnevica.

Međutim, ni »Šopalovići« ni »Heroji radničke klase« nisu izazvali ni stotinku medijske pažnje kakvu je izazvala produkcija »Lepa Brena Project« u kojoj Đuričić igra jednu od pet Brena – Brenu Biznismenku.

Nakon rasprodane četiri izvedbe u Zagrebu, »Lepa Brena Project« prije dva dana održan je i u riječkom HKD-u, a Đuričić smo pitali što o nama govori to da smo puno više zainteresirani za Lepu Brenu, nego za kultni Simovićev komad, odnosno Pušićev film.

– Velik broj ljudi na ovim prostorima, bez obzira na to što su životi koje vodimo sada više-manje okej, osjeća nostalgiju prema onoj državi i Lepoj Breni koja je zaštitni znak te države.

Veoma je živ taj pogled u prošlost koji se čini bolji i ugodniji nego pogled na sadašnjost, odnosno budućnost. Čini mi se da se sada, nakon svih ovih strašnih stvari koje su se dogodile – mislim na pandemiju i rat u Ukrajini, stvari zaoštravaju, postaju radikalnije i da strah polako opet ovladava planetom. Kada pogledate 20. stoljeće, odnosno drugu polovicu dvadesetog stoljeća, sve do devedesetih, to je, za nas, vrijeme koje se nikad više neće vratiti. Jedan moment u svjetskoj povijesti.

Foto: Josip Mišković

Neprovjerene ideologije

Jedna od Brena u predstavi kaže: »Nacije su glupe«. Mislite li vi da jesu?

– Teško mi je govoriti o tome što je spisateljica htjela time reći. Ne slažem se s time da su nacije glupe, ali svjedočimo tome da se velik broj ljudi, na čitavom planetu, veoma lako okreće nekakvim neprovjerenim ideologijama.

Dojma sam da su ljudi od svega izmučeni, da često hodaju kao zombiji s mišlju: »Daj da obavim još ovo i da legnem«. Kratkoročno gledanje na stvari kasnije se obije o glavu. Možda ti nešto, u nekom trenutku, odgovara zato što je brzo i najbezbolnije ili samo zato što ti se ne da ići konkretnijim i zahtjevnijim putem, ali svakako bismo o mnogim stvarima trebali ozbiljnije razmišljati, kako se kasnije ne bismo pokajali.

Što vama predstavlja Jugoslavija?

– To je država u kojoj sam se rodila, školovala, formirala kao čovjek, završila fakultet i jedne su večeri rekli da te države više nema. To je nešto što je bilo, što odavno ne postoji, ali postoji taj neki unutarnji prostor koji se ne može nikada izbrisati.

Ljudi se ponašaju kao da ta država nije postojala i mene to vrijeđa. Znači li to da ja ne postojim? Kada govorim o Jugoslaviji, govorim o neizbrisivom unutarnjem prostoru i značajnom dijelu mog odrastanja. Da ne govorim o svim onim stvarima na koje se pomisli kada se spomene Jugoslavija – do mira i stabilnosti, pa nadalje, ali radije ne bih o tome.

U intervjuima za naše medije kazali ste da je Lepa Brena simbol Jugoslavije, a opet, vi niste odrastali uz njenu glazbu.

– Osamdesete su bile period procvata svih vrsta žanrova. Rock i pop scena kod nas je eskalirala, da spomenem samo EKV i Azru. Bilo je to razdoblje obilježeno sjajnom glazbom. Često govorim o veličini tog prostora u kojem, u umjetničkom smislu, nitko nije bio ugnjetavan. Postojala je sloboda izbora.

Brena Biznismenka, koju igrate, kaže da je, od novca zarađenog nakon samo godinu dana nastupanja, mogla kupiti deset stanova i deset automobila. Vi onda zastanete i čekate reakciju publike pa se obraćate pitanjem: »Niste impresionirani? Vama je to normalan standard?« i onda publika krene aplaudirati. Nisam siguran je li zamisao spisateljice, ili vaš glumački cinizam, aplaudiranje novcu koje se prožima kroz svih pet ‘Brena’. Lani, s druge strane, za naš ste list jasno kritizirali trijumf profita i rekli da je, u vrijeme vašeg odrastanja, bilo sramotno letjeti za novcem.

– I dalje stojim iza toga. Nije mi namjera da se plješće novcu. To je priča o tome koliko se moglo zaraditi. Sada samo neki ljudi dobro žive. Moj otac i majka nisu mogli kupiti deset automobila i stanova. U svakom slučaju, dobro ste rekli, to je jedna vrsta poigravanja, ali više od tog je priča o tome koliko su stvari danas drukčije.

Mislite da današnji popularni pjevači ne mogu kupiti deset stanova i deset automobila?

– Mislim da ne.

Pa i u to vrijeme, na koncu konca, to je mogla samo Lepa Brena jer je obarala rekorde kako prodanim pločama, tako i koncertima.

– Apsolutno. Ona je prva, vjerojatno i jedina osoba koja je to mogla.

Supružnici Boris Isaković i Jasna Đuričić, Foto: Sarajevo Film Festival

Dno dna

Brena Graditeljka, kada prepričava sudbinu tragične žene koja je skočila sa zgrade koju se popularno nazivalo ‘Lepa Brena’, nabraja i razloge zbog kojih je žena počinila samoubojstvo. Pa tako spominje da joj se sin nije javljao, spominje i neimaštinu, ali i tzv. reality programe. I sama je Lepa Brena gostovala u jednom bugarskom reality programu. Kako vi gledate na tu vrstu sadržaja?

– To je pošast i grozna stvar. Prije svega za djecu i mlade ljude. Nema više kontrole, imate kanale koji 24 sata dnevno emitiraju te stvari i to više nitko ne može iskontrolirati. Na kraju krajeva, to možete pronaći bilo gdje na internetu, u bilo koje doba. O tome mislim sve najgore. Postoje pokušaji da se to ukine, ali to ide jako teško. Užasna, užasna stvar. Nije na meni govoriti o tome što takvi sadržaji izazivaju u čovjeku, ali to je, što se mene tiče, dno dna.

Mnogi su komentirali kako je susret Jasne Đuričić s Lepom Brenom susret visoke s niskom kulturom.

– Ne slažem se. Ona je vrhunska u svom poslu. Ne mora čovjek slušati niti voljeti tu vrstu glazbe, ali ne može je ne poštovati. To je šoubiznis. Lady Gaga ili Madonna su potpuno okej, a Lepa Brena nije, iako je između njih vrlo tanka linija. Ne volim isključivosti. Što god radio, važno je do to radiš dobro. Ne može se osporiti Lepu Brenu. Ona je, prije svega, izvrsna pjevačica. Vi danas imate pjevačica koje su na sceni, a koje ne znaju pjevati. Brenini koncerti su na svjetskoj razini, i to, ponavljam, nitko ne može osporiti.

Često se, pak, dade čuti kako turbofolk muzika korespondira s, primjerice, reality programima i jeftinim sadržajima općenito.

– Što se tiče Lepe Brene, na nju se, kod nas, ne gleda kao na turbofolk. Ona se nije pojavila devedesetih kada su krenuli ratovi i čitav užas iz kojeg je izniknuo i turbofolk. Ona je pjevala folk muziku i tako je ostalo do dana današnjeg. Zna se tko pjeva turbofolk i cajke.

Opet ste se, i u ovoj predstavi, dokazali kao majstorica imitacije. Iz moje perspektive, jedini ste i ostvarili puninu lika. Jeste li još kao dijete počeli imitirati?

– Naravno. To je potreba da se izraziš, to je dio glumačkog bića – pjevanje, ples, gluma, imitacija. Taj se nagon za kreacijom pokazuje još u najranijim godinama, a ako hoćete, postoji tu i neka potreba za promocijom.

To je dar koji izlazi na sve strane, ne možete ga zaustaviti ili suspregnuti. Što se Brene tiče, ne volim razmišljati o tome da sam čitavu ulogu postavila kao imitaciju. Hodam po rubu i bilo mi je zanimljivo poigravati se takvim sredstvima. Rijetko se dobije prilika igrati takvu ulogu.

Jasna Đuričić u odličnoj drami »Quo Vadis, Aida?«

Drama ili komedija

Navikli smo vas gledati u dramskim ulogama, ali i u komedijama, spomenut ću samo seriju »Advokado«. Što vam je draže? Ljudi, ipak, više vole komedije, pa je i komičar nekako ljudskom srcu miliji.

– Ljudi definitivno više vole komedije. Volim različite uloge, one su moja potreba. Uostalom, od naših smo profesora još dobili upute da nikada ne dopustimo da nas se stavlja u ladice. Nažalost, postoji puno ‘obilježenih’ glumaca za koje se kaže da su, primjerice, komičari i da osim toga ne mogu ništa drugo.

Nikada nisam pristajala na to i, Bogu hvala, kada mi se ponudi nešto različito, tu priliku i iskoristim. Užasno je važno razvijati sebe i svoj aparat na sve strane. Volim se smijati, volim komediju, volim promatrati stvari. Komedija je uvijek ubojitija. Ona lakše dolazi do gledatelja, jednostavno se služi takvim sredstvima.

Komedijom je lakše govoriti o važnim stvarima jer publika to prima pitko. Čim su u pitanju neke dramske stvari, puno ljudi to uopće ne želi gledati jer ne želi konzumirati nešto što će ih zaboljeti.

Kada ste rekli da su vam profesori govorili da glumac ne smije dozvoliti da ga se stavlja u ladice, odmah mi je palo na pamet kako ne propuštate priliku govoriti o svojim studentima. Čini se da je riječ o posebnoj vrsti ljubavi.

– Velika je to ljubav. Ljubav koju sam otkrila. Nikada nisam o tome mislila, maštala, niti sam to željela. Jednostavno, stjecajem okolnosti došlo je do svega toga. Prvo sam bila strašno prestrašena, onda sam počela osjećati sve benefite tog odnosa. Riječ je o posebnoj kategoriji u mom životu.

Postavši profesorica, dobila sam priliku svakodnevno biti u kontaktu s mladim čovjekom, što je velika stvar. Mladi nas ljudi tjeraju na budnost i na promišljanje sadašnjosti.

Nedopustivo je ostati u prošlosti, a to se nerijetko događa. Taj doživljaj sadašnjeg trenutka najbolje dolazi preko studenata i to je nešto fantastično. Imam prilike stalno se korigirati, u svakom smislu.

Osim toga, mlad čovjek ima velika očekivanja od tebe kao profesora, što znači da za mene nema odustajanja. Čini mi se da je danas sve u odustajanju, a mladom čovjeku je potrebno sve, samo ne to. Generalno, dojma sam da mlad čovjek danas, od silne ponude, ne zna kamo bi krenuo.

Mislite li da je generacija današnjih mladih ljudi na neki način izgubljena?

– Ne mislim. Nikako! Nikada to nisam rekla, niti ću ikada reći. Svi smo izgubljeni, i nismo. Sve je relativno. Ne volim generalizacije. Ljudi često žele čuti kako su danas mladi grozni, a ja vraćam odgovornost na nas starije.

Što smo mi uradili za boljitak društva? Što radim sada? Je li moja, srednja generacija, napravila sve što se može napraviti? Tek kad sve napraviš, što je nemoguće, onda možeš donositi sudove.

Grozim se etiketiranja bilo koje vrste. Tu smo gdje jesmo i hajmo vidjeti što možemo napraviti. Puno sa studentima radim na vraćanju onog baznog samopouzdanja i vjere u sebe. Sve što se danas čini potpuno utopijski, a to je priča o starim vrijednostima i strpljivosti, je apsolutno moguće. Iako, sada bi 99 posto ljudi reklo za mene da sam budala, i neka bi, i neka sam budala, ali to je tako.

U »Višnjiku«, Foto: JNP

Okovani strahovima

Kažete da ste, kada ste počeli predavati, bili uplašeni. Sjećam se jedne emisije u kojoj ste izjavili: »Ljudi misle da sam hrabra, a ja uopće nisam hrabra«. Lani ste, za naš list, rekli da, iako uvijek vidite lakše puteve, oni vas ne zadovoljavaju, pa birate teže. Kakva je to vrsta dihotomije?

– Hahaha, to je nekakva kontradikcija u meni. Plašim se stvari, ali baš i idem prema strahovima.

Kriju li se tamo i najljepše stvari?

– Samo ako idemo u naše strahove, samo tako možemo ići dalje. To je misao koja mene tjera da prebrodim svoj strah i da se stisnem i benefiti toga su nevjerojatni. Kada prođete kroz vlastiti strah, odrastate i napredujete. Okovani smo strahovima i to je jezivo.

Jedna vaša klasa je, prije pet godina, za diplomsku predstavu igrala »Tri zime« Tene Štivičić te i dandanas izvodi taj komad. Što toliko volite u tom tekstu?

– Sve. Apsolutno sve. Vi apostrofirate Šopaloviće kao najbolji tekst srpske dramaturgije, a »Tri zime« su nešto najbolje iz hrvatske dramaturgije. To je djelo toliko sveobuhvatno, kompleksno, prelijepo, ozbiljno, smiješno. Tena je, u tom komadu, apsolutno objedinila sve što ona zna i to je tako zanatski i spretno napisano.

Sjetila sam se njenog oca Ive Štivičića koji je napisao izvanredne stvari i u »Tri zime« Tena od njega kao da preuzima učenja. Napisala je veličanstvenu stvar, priču o svima nama, o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti na tako jedan pitak i divan način.

Samo, zanimljivo je, nisam se ja prva zaljubila u »Tri zime«, već moji studenti. Oni biraju dramski komad za diplomsku predstavu putem anonimnog glasanja i taj komad, u posljednje vrijeme, uvijek pobjeđuje.

Bila sam iskreno zapanjena da se mladi ljudi žele baviti našom prošlošću. Oni su shvatili da je to jedinstvena prilika da shvate što se sve događalo na ovim prostorima našim precima, nama, ali i njima koji žive recidive prošle Jugoslavije, ili one prve Jugoslavije.

U »Dok nas smrt ne razdvoji«, Foto: JNP

Barunica Castelli

Kada ste već spomenuli prvu Jugoslaviju, u njoj su napisani i Glembajevi. Vi ste, prije više od dvadeset godina, igrali barunicu Castelli – prva u Srbiji nakon rata. Režiju je potpisao, čini mi se, Egon Savin. Tko su naši Glembajevi danas? Kao da ih imamo kao nikada ranije.

– Uh, potpuno ste u pravu. Imamo ih i previše, na sve strane. Povijest se ponavlja. Kod nas jednom tjedno, kada otvorite novine, možete vidjeti da je sin nekog tajkuna zgazio nekog čovjeka na pješačkom prijelazu i za to nije niti će odgovarati. To se kod nas događa doslovno konstantno, a vjerojatno i kod vas. Znamo priču o barunici Castelli čija je kočija, isto tako, usmrtila svekrvu Fanike Canjeg.

Osim barunice Castelli, gotovo da je teško prisjetiti se nekog važnijeg ženskog lika svjetske književnosti kojeg niste utjelovili – od Maggie u komadu »Mačka na vrućem limenom krovu«, do Irine iz »Galeba«, Irine iz »Tri sestre«, Gertrude iz »Hamleta«, a Ljubov Andrejevnu igrali ste sprva 2003., a potom i 2011. Nameću se dva pitanja – kako je igrati isti lik s vremenskim odmakom te što biste htjeli odigrati, a još uvijek niste?

– Sve je isto, samo ništa nije isto. Razmak od desetak godina čini veliku stvar. Nisam ista danas kao što sam bila 2011. Da ne spominjem i uvijek drugog redatelja koji ima drugi pogled na djelo. Ako bih sada igrala Ljubov Andrejevnu, opet bih je drukčije doživljavala. To su toliko fantastični kazališni komadi, dio svjetske literature i baštine, koji se mogu igrati čitavog života.

Univerzalno i perfektno napisani, da možete učitavati u njih stalno nove i nove stvari, živeći život i kupeći događanja iz svakodnevice. Kada sam bila na fakultetu, čitala sam »Višnjik« i prvo što sam samu sebe pitala bilo je – koji su ovo kreteni, zašto ne prodaju to imanje?!. Čovjek im nudi silne pare, a ova hoće ostati bez ičega.

Zvučalo mi je sve besmisleno, nisam razumjela o čemu se tu radi. Onda rasteš i profesionalno, privatno i životno, i vidiš da stvari nisu toliko lake, nisu crno-bijele. Kako odrastaš, tako usvajaš i nove slojeve.

To su veliki pisci čiji su likovi užasno kompleksni. Imam li želju nešto odigrati, hm, uvijek kažem da sam imala sreće. Stvari su me pronalazile, a da nisam morala mrdnuti prstom. A možda je to varka?

Uvijek sam vjerovala da na sceni moram dati sve od sebe jer jedino tako to ima smisla. Ako tako postavimo stvari, onda su te uloge dolazile jer je moj ulog bio velik. Da nije bio velik, onda ne bih odigrala sve što sam odigrala, niti bi redatelji vjerovali da ja to mogu.

O tome pričam studentima – da biste dobili dobre uloge, ne morate biti dobri s ovim i onim, sjediti i družiti se s ovim i onim. Najvažnije je što radiš u kadru i na sceni. To je jedino važno. Uza sve užase mita, korupcije i blata, postoji kozmička pravda. U nju je teško vjerovati, ali ona postoji.

Nagrada poput sahrane

Dobitnica ste mnoštva nagrada, ali ona na koju nailazim kao najduhovitiju je za životno djelo i to dok ste još bili u četrdesetima. Kako se glumica osjeća kada dobije takvu nagradu u toj dobi? Naravno, čestitam na tome, ali nekako, morate priznati da u tome ima neke komike.

– I meni je bilo duhovito. Ne znaš naprosto što da misliš. Malo su te vrste nagrada poput sahrana.

Da, tako ih doživljavamo. Ali možda nagrade za životno djelo i treba davati ljudima kada su na vrhuncu svog rada, a ne života.

– Da je bio neki drugi žiri, ja ne bih dobila Dobričin prsten. Uvijek je do ljudi. Žiri čine ljudi i to je nekakav trenutak, konstelacija zvijezda, terena i osoba koje su se našle i donijele tu odluku. U svakom slučaju, divno je da sam je dobila.

Kako je dijeliti glumačke i kazališne daske s čovjekom s kojim dijelite i život? Prenose li se sukobi koji se tiču, primjerice, poimanja posla i glume u dnevni boravak ili ste nacrtali granicu?

– Borisa i mene upravo je spojio podjednak pogled na glumu i na posao. Mi smo se, prije svega, oko toga složili i isto mislimo o stvarima u poslu. Nađu se možda nekakve nijanse koje su pitanje škole ili mentalnog, odnosno psihološkog sklopa, ali to su male razlike. Jednako mislimo i to je velika stvar.

Koji je najluđi trač koji ste čuli o sebi i koji vas je od srca nasmijao?

– Hm. Te stvari stavljam na ‘delete’. Stao mi je mozak. Bivalo je toga, ali, u mom slučaju, ne previše. Nisam ja netko tko je popularan.

Kako niste, pa jedna ste od najznačajnijih srpskih glumica.

– Ali nisam netko tko sudjeluje u televizijskim projektima ili ranije spomenutim realityjima. Za mene ljudi znaju, ali me ne prate na dnevnoj razini, nema me po tabloidima, hvala Bogu.

Što Jasna Đuričić želi biti kad odraste?

– Hahaha! Dobro pitanje! Hm, hm, hm. Ne znam. Znam što ne želim biti – ne želim biti nitko značajan. Želim da ne budem. Želim cvijeće, mir, tišinu, meditaciju i more. Želim biti izvan svega, izvan sistema. To želi Jasna kad odraste.

Nikica Gabrić i Jasna Đuričić