Uz vinarstvo, Ivica Dobrinčić posvećen je proizvodnji loznih cjepova. Iz nje su revitalizirani nasadi žlahtine u Vrbničkom polju, ali i sansigot i nestala trojišćina
Iako Ivica Dobrinčić, osnivač i vlasnik male vrbničke vinarije »Šipun« u kvantitavnom smislu sam ne nosi značajniji dio vinske produkcije otoka Krka, taj agronomski i vinski znalac nedvojbeno je jedna od ključnih karika današnjeg krčkog vinogradarstva i vinarstva.
Nakon što je na zagrebačkom Agronomskom fakultetu davno završio studij voćarstva, vinarstva i vinogradarstva, Dobrinčić je uzletu i svekolikom napretku vinogradarstva i vinarstva svog otoka i cijelog sjevernog Jadrana, osim kroz kvalitetna i nagrađivana vina iz vlastitog podruma, posebice pridonio kroz svoju, uz vinarstvo ujedno i najvažniju djelatnost – rasadničarstvo.
Bolje bi bilo reći cjepljarstvo, odnosno proizvodnju loznih cjepova iz koje je, ponosno će nam reći na početku našeg razgovora, u posljednjih nekoliko desteljeća kvalitetnim loznim sadnicama obnovljena i revitalizirana sad već polovina ukupnih nasada vrbničke žlahtine u njenoj »domovini« – Vrbničkom polju.
Ivica Dobrinčić, vinar, vino, Snimio Mladen TRINAJSTIĆ
Iako je već i taj njegov doprinos razvoju vinogradarstva našeg kraja zanimljiv i vrijedan sam po sebi, ono što nas je nagnalo da ga proteklih dana potražimo u njegovom podrumu, saznanje je da je iz njegovog vinarskog »pogona« na svjetlo dana počela izlaziti prva, za sad istini za volju količinski prilično skromna, premijerna »tura« vina dobivenog od gotovo u potpunosti nestale autohtone sorte Primorja – trojišćine!
Osim te sorte koju je Dobrinčić sad, kao zapravo jedini proizvođač tog vina u svijetu, doslovce »vratio iz mrtvih«, isti je otočan zaslužan i za povratak na vinsku scenu drugog takvog, donedavno također gotovo nepostojećeg vina – sansigota iliti sušćana kojeg je, nakon petnaestak godina intenzivnog rada na pronalasku kvalitetnih loza pogodnih za razmnožavanje cijepljenjem, s priličnim uspjehom uspio vratiti u vinograde ovog dijela naše zemlje, a s vremenom i u čaše istinskih zaljubljenika u kvalitetna vina.
Sansigot iz Dobrinčićeve vinarije »Šipun«, lijepo je i posebno vino, voćnih aroma, srednjeg tijela, nježnih alkohola i ugodne trajnosti, zanimljivo za gastronomske izazove. Na tržištu je berba 2015., ali i 2016. već se sprema na svoj put u bocu. Crna vina, naime, moraju dozrijevati i stasati u vinskom podrumu što donekle otežava i komplicira život malim vinarijama poput moje jer mi zbog toga, kod svake nove berbe, uvijek nedostaje prostora u podrumu, odnosno tankovima u kojima takvo vino »odrasta«. Osim sansigota, u bačvama male Dobrinčićeve vinarije već se neko vrijeme »zokružuje« još jedan njegov »crni adut« koji će još barem dvije godine čekati da dođe u čaše vinoljubaca – bordoški cuvée krčkoga tla. To je vino kupaža cabernet sauvignona, merlota i petit verdota koje odležava u slavonskim i francuskim barrique bačvicama. Trojišćina Šipun pak nema potrebe odležavati i dozrijevati već se pije svježa, kaže naš sugovornik, dodajući da je vino koje će u prvoj godini njegova predstavljanja, zbog ograničenih količina, prigodu kušati imati tek malobrojni, nježno i svježe ružičasto. Karakteriziraju ga voćne arome lubenice, breskve i maline te lijepa trajnost. Idealno je za aperitiv, ali i više no dobro prati i krčki pršut, salate s morskim plodovima te pržene inćune.
– I sansigot koji, s razlogom više nije nepoznanica, a sad i trojišćina kojoj se nadam namijeniti istu sudbinu, autohtone su sjevernojadranske sorte koje porijeklo vuku s otoka Suska – objašnjava nam naš sugovornik ističući da je njegova netom proizvedena trojišćina, osim na pješčanom otoku, u prošlim stoljećima bila poprilično raširena i u vinogradima susjednih kvarnerskih otoka, poglavito Lošinja i Cresa. Prvi »kontakt« s tim, donedavno zaboravljenim sortama, ostvario sam radeći na jačanju svog rasadničarskog posla. Interesirajući se i istražujući sve ono što ovaj kraj čini, ili bolje rečeno što je u prošlosti činilo posebnim i prepoznatljivim u enološkom smislu, nabasao sam na neke zapostavljene i dijelom već zaboravljene sorte u nastojanju čijeg očuvanja sam, u suradnji sa stručnjacima sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta i Županije, pomogao uređenje i ustrojavanje »Kolekcijskog nasada autohtonih sorti vinove loze PGŽ-a« koji je u međuvremenu podignut u Risiki – kazuje nam Dobrinčić.
Ivica Dobrinčić, vinar, vino, Snimio Mladen TRINAJSTIĆ
Pomoć iskusnih
– Najveći dio sorti koje su ondje kolekcionirane i pohranjene, valja reći, komercijalno ne egzistiraju, ali su ipak ondje kroz cjepove sačuvane za budućnost, odnosno sve one koji se, baš poput mene, nađu u prilici i želji njihova razmožavanja s ciljem proizvodnje vina. Shvaćajući vrijednost i značaj očuvanja sorti među kojima su neke u početku mog rada na tom projektu bile prisutne na svega dva-tri trsa, ali i prateći suvremene trendove u vinarstvu, odlučio sam se posvetiti traženju i revitaliziranju upravo takvih sorti. Za hod u tom smjeru, osim vlastite znatiželje, potakla me činjenica da se, nakon sveopćeg zasićenja vinima koja se diljem zemljske kugle proizvode od svega desetak sveprisutnih sorti, među istinskim ljubiteljima vina sad sve više pažnje poklanja upravo onim manje poznatim, autohtonim vinskim sortama. Pronaći ono što sam tražio u startu tog mog, pomalo pionirskog, a usudio bih se reći čak i »životnog projekta,« nije bilo nimalo lako niti jednostavno, a u tome su mi uvelike pomogli neki meni izimno dragi, a za ovo što radim i bitni, stariji ljudi – iskusni vinogradari poput pokojnog gospodina Žica iz Punta koji mi je, što nikad neću zaboraviti, tada već teško hodajući po vlastitom, već pomalo i zapuštenom vinogradu na puntarskoj Maloj krasi, nepogrešivo »detektirao« loze sansigota koje sam poslije razmnožio. Isto vrijedi i za mog vodiča po otoku Susku, Antona Tarabokiju, koji mi je isto to omogućio s trojišćinom, vinoljupcima danas potpuno nepoznatom sortom koja se na sreću, iako skrivena u kupažama tamošnjih vinara, ipak uspjela očuvati u obliku loza koje sam cijepljenjem sad uspio razmnožiti u vlastitim nasadima – priča Dobrinčić.
Ivica Dobrinčić, vinar, vino, Snimio Mladen TRINAJSTIĆ
Moderna tehnologija
Za razliku od crnog sansigota, čiji uzgoj i proizvodnju su s vremenom preuzeli i neki drugi vrbnički vinari, Dobrinčićeva trojišćina ružičasta je iliti opolo sorta iz koje se dobiva, ocjenjuje naš sugovornik, ali i svi kušači kojima je proteklih dana stigao predstaviti svoj novi vinski adut – izuzetno zanimljivo i kvalitetno rose vino. Na naš upit o razlozima zbog kojih su neke autohtone, a nekoć i raširene sorte vinove loze pale u zaborav i gotovo u potpunosti iščezle, Dobrinčić kaže da nema siguran i jednoznačan odgovor.
Nažalost, moram primijetiti da se sansigot nekako najmanje traži i cijeni u njegovoj domovini, na području naše županije. Više boca tog vrlo kvalitetnog vina iz mog podruma danas otputuje put SAD-a ili sjevera i zapada Europe, no što se popije na području s kojeg ono potječe, konstatira Dobrinčić ne uspijevajući niti sebi, niti nama objasniti razlog takve zakočenosti domaćih vinoljubaca prema novim-starim vinima. Možda je to znak da sve nas ovdje karakterizira nekakvo nepovjerenje prema novome, zaključuje Dobrinčić, uvjeren da će s vremenom lokalna enološka scena ipak »reagirati«.
– Možda je kod nekih sorti odlučujuća bila njihova osjetljivost na neke bolesti, kod drugih možda i činjenica da se od njih u konačnici i nije dobivalo bogzna kako kvalitetno vino, možda nešto treće… U svakom slučaju, kod njihova vraćanja u život bitno je u obzir uzeti spoznaju da moderna vinarska tehnologija vinarima danas omogućava značajno veće mogućnosti »oblikovanja« finalnog produkta. Sad se i od sorti vina koja možda u prošlosti nisu oduševljavala vinoljupce, danas mogu dobiti vina sa značajno kvalitetnijim karakteristima u odnosu na ona koje su u svojim bačvama znali i mogli dobiti oni davno nestali vinari. S današnjom tehnologijom prešanja i hlađenja, s korištenjem dostupnih nam tehničkih sredstava i provedbom ampelotehničkih zavata u vinogradima, i od grožđa koje je nakad davalo tek prosječne rezultate mogu se dobiti vina koja su, da tako kažem – itekako OK, pa čak i neka iznimnih karakteristika. Tako, primjerice, i moj sansigot, donedavno gotovo nepostojeće vino, sad redom dobiva izuzetne kritike, odnosno pohvale, ali i prestižne nagrade na vinarskim sajmovima i natjecanjima. Stoga ne čudi ni to da danas već gotovo 70 posto te vrste vina koje proizvedem – izvozim. Upravo to vino iznimno je tražena roba koju bez problema uspijevam plasirati na tržište SAD-a i cijele Europe, istina u manjim količinama, koje mahom otkupljuju specijalizarne trgovine vina i distributeri.
Ivica Dobrinčić, vinar, vino, Snimio Mladen TRINAJSTIĆ
Na meti »skauta«
Već spomenuto zasićenje globalnog tržišta sveprisutnim i posvuda raširenim vinima danas je rezultiralo osjetnim rastom potražnje za nekim novim, drugačijim, pravim poznavatljima i ljubiteljima vina ponešto egzotičnijim vinima. A u red takvih idu upravo ova naša autohtona, u pravilu nepoznatija vina poput ovih koje sam »oživio«, a time i uključio u red onih za kakvima, danas, diljem svijeta doslovce tragaju »skauti« ditribucijskih kuća, posebice onih koje nastoje odgovoriti takvim tržišnim trendovima. Promjena trenda koji se iz uniformnosti vinske ponude okreće k njenoj raznovrsnosti i pronalaženju onog posebnog, novog, drugačijeg i malo poznatog, na svjetlo dana tako izvlači brojna zapostavljena i zaboravljena vina, a s njima i mnoge dosad zapostavljene vinarske zemlje poput Moldavije, Gruzije, Srbije… U red takvih zemalja zasigurno bi se mogla ubrojiti i Hrvatska, posebice u smislu potencijala koji bi u tom smislu mogla i trebala imati naša »zaboravljena vina«, pa tako i trojišćina koju sam ove godine javnosti uspio predstaviti kroz svojih netom »napunjenih« šestotinjak botelja.
Zbog ljubavi prema svome kraju i želje da žlahtini, koja neupitno jest naša najvrednija i najprepoznatljivija vinarska identifikacija, pridodam i jedno crno vino koje bi, morfološki, imalo slične karakteristike, odnosno koje bi u smislu njegove autentičnosti i atohtonosti imalo sličnu priču, krenuo sam tražiti koja bi sorta mogla ponijeti takvu ulogu. Izbor je lako pao upravo na sansigot iliti sušćan. Od spomenute obitelji Žic, a za koju sam slučajno doznao da u svom vinogradu pored Punta još uvijek ima manji broj trsova te sorte, još 2003. godine sam otkupio 70-ak kg tog grožđa od kojeg sam minivinifikacijom proizveo prvu, probnu količinu tog vina. Slično sam, ciljajući dodatnom obogaćenju takve palete domaćih, autohtonih vinskih proizvoda i jednim rose vinom, učinio i na Susku sa spomenutim g. Tarabokijom, lokalnim stolarom uz pomoć kojeg sam ondje detektirao trsove te sorte i dobavio pupove iz kojih sam uzgojio sadnice. Ali prije svega toga, pročitao sam jednu knjigu, monografiju otoka Suska akademika Mije Mirkovića, u kojoj je on taj otok i život njegovih stanovnika opisao od prapovijesti pa do modernih vremena. Obzirom da je vinogradarstvo i vinarstvo bilo važan dio njihova života, i taj je segment u toj knjizi dobro obrađen pa mi je taj rad, odnosno ono što sam ondje iščitao, bilo motivacija da se zainteresiram za taj otok i njegova vina, odnosno zapostavljena vina ovog dijela naše zemlje – priča nam Dobrinčić, ističući da sansigot nije bio prisutan samo na Susku već da se, prema poznatim i dokumentiranim znanstvenim navodima, ta sorta pojavljivala sve do zadarskog otočnog područja. U vrijeme kad sam krenuo tražiti i razmnažati tu sortu, na samom Susku proizvodilo se vino koje su ondje nazivali Sansego, ali koje nije bilo sortno vino već kupaža, ili da laički kažem – mješavina više ondje prisutnih, a najvećim dijelom ipak introduciranih sorti. Pravog sansigota tad zapravo nije bilo, kaže Dobrinčić koji je, pred 15-ak ljeta, prvi i tada jedini uspio proizvesti »pravi« i stvarni sansigot. Proces razmožavanja loze cijepljenjem, zbog ograničene dostupnosti »repromaterijala« nije mogao biti brz pa je, naglašava vrbnički vinar i rasadničar, trebalo proći dosta godina da se u njegovom nasadu u okolici Risike uzgoji dostatna količina trsja, a s njima stvori i potencijal proizvodnje značajnijih količina tog vina. S druge strane, sorti koju ne poznaješ i koju i u vinarskom, odnosno smislu pravila proizvodnje vina tek moraš shvatiti, također moraš dati vremena. Tako sam i ja, u traženju, balansiranju i »peglanju« tog vina trebao nekoliko godina da iz njega izvučem maksimum, kaže Dobrinčić ističući da je prvih godina svoj sansigot stoga prodavao kao »stolno vino«. Sansigot sam tek 2013. uspio »dotjerati« do onog što sam htio dobiti i danas je on moj ponos, iako njegova produkcija u mom podrumu dohvaća brojku tek od kojih 3,5 tisuća boteljki. Sličnu priču sad prolazi i trojišćina – vino Suska, Cresa i Lošinja – koje sam na sličan način sad po prvi put, u svega 600 botelji uspio predstaviti zainteresiranoj javnosti, zaključuje vrbnički vinar.
Dio identiteta
Njena premijera zasad prolazi iznimno dobro i primjećujem da joj se događa isto ono kroz što je svojevremno prolazio i sansigot. A to je da ljubitelji vina na nju reagiraju s neskrivenim i iskrenim oduševljenjem. Svima kojima sam to vino ponudio i predstavio, kako u mom podrumu, tako i na vinskim prezentacijama, oduševljeni su i zaintrigirani njime, kao i pričom o tome što to vino jest i kako je nastalo. Širenje palete proizvoda koji izlaze iz mog podruma u kojem i danas, naravno, još uvijek apsolutno dominira žlahtina, i na neke druge autohtone sorte, pokazalo se i više no dobrom odlukom. Osim zbog tržišnog odjeka i redom pozitivne reakcije ljubitelja dobrih vina na smjer kojim sam odabrao ići, tu ocjenu donosim i u svjetlu mog nastojanja da kroz takve iskorake pridonesem očuvanju ne samo naših izvornih, domaćih autohtonih sorti vinove loze i vina, već i našeg identiteta, pa i kulturno-povijesne baštine, što ta vina, s obzirom na njihovu prošlost i značaj koji su imala u životima generacija naših predaka – nedvojbeno jesu – zaključuje Ivica Dobrinčić.
