ZAGREB – U Kerempuhu je gostovala predstava »Lepa Brena Project« Bitef teatra i Schlachthaus teatra Bern, u režiji Vladimira Aleksića i Olge Dimitrijević. Što je svakome od nas Lepa Brena ili estradna radnica Fahreta Jahić, a što nam je, pak, zemlja po imenu Jugoslavija, sigurno je zona brojnih autobiografskih fikcija, prevelikih za jednu kritiku. Ali to je ujedno i namjerno evocirani, simbolički prostor beogradske predstave iz 2019. godine.

Predstava inzistira na tome da je baš Brena »posljednja Jugoslavenka«, »prava Jugoslavenka« i najveći zajednički nazivnik utopijskog jugoslavenstva. Sudeći po formatu predstave, koja izgleda kao brzinski sklepana ljetna gaža puna štrasa i šljokica, s dugim šankom i nasnimljenom glazbom uz koju cupkaju cure u štiklama, preostaci tog jugoslavenskog Rta dobre nade nisu naročito glamurozni. Ima tu puno »suza Jugoslavenčica« (osobita vrsta i radosnog i tužnog, ali svakako nostalgičnog prisjećanja Yu-ovoga i Yu-onoga), a vrlo malo kazališnih hrabrosti i novih uvida.

Mitska Brena

Evo što o Breni kao izvedbenoj umjetnici navodi meritorni »Leksikon YU mitologije«, iz odlično napisane leksikografske jedinice Đorđa Matića: »Ne znam je li već tada demonstrirala ono notorno jahanje harmonikaša o kojem će uskoro brujati čitava zemlja – takva praksa, naime, živjela je u undergroundu, daleko od javnosti, rezervirana za opskurne restorane na autocestama u koje pristojni ljudi ne zalaze. Brena je taj svijet dovela na televiziju.

Da bi ga uskoro isto tako javno, svom snagom odbacila. Kritičari i malograđani su se užasavali, a narod je potrčao k njoj kao omamljen, kao nikad prije ni prema kome.« Njezine ploče prodaju se u 800.000 primjeraka, navodi »Leksikon«, a Brena već za godinu dana ruši sve rekorde prodavanosti unutar jugoslavenske glazbene industrije. Nema podataka o devedesetima, ali svakako je riječ o periodu kad se jedan veliki dio ljudi na prostoru bivše Jugoslavije budi iz sna o tome da je utopija jednakosti realizirana na ovim prostorima. A Brena se odmah priključuje ekonomskim elitama, u čijem okrilju ostaje do danas, kao vrlo promućurna poduzetnica (u glazbenom smislu, njezina karijera neusporediva je s divama jugoslavenske popularne glazbe kao što su Josipa Lisac, Esma Redžepova, Gabi Novak ili Zdenka Kovačiček).

Estrada kao buvljak

I na kazališnoj pozornici u prvom je planu zarada. Jedna od pet glumačkih Brena (napisali su ih za ovu predstavu Olga Dimitrijević, Vedrana Klepica, Slobodan Obradović, Maja Pelević i Tanja Šljivar, a izvode ih Jovana Gavrilović, Jasna Đuričić, Jelena Ilić, Tamara Krcunović te Ivan Marković u alternaciji s Vladimirom Aleksićem) kaže nam da je od novca zarađenih nakon samo godine dana nastupanja Brena mogla »kupiti deset stanova i deset luksuznih automobila«. Glumica Jasna Đuričić malo zastaje i čeka reakciju publike. Ništa. Onda nam se obraća pitanjima: »Niste impresionirani? Niste začuđeni? Vama je to normalan standard?!«. Iz ovog pitanja vidimo da bismo trebali pljeskati novcu (toliko o socijalističkim idealima), ne samo živahnoj i živopisnoj balkanskoj barbiki. Ali to se poklonstvo statusu u suvremenom gledalištu ne događa. Jer što točno prodaje ova, da opet citiramo »Leksikon«, »pomalo nezgrapna djevojka, bivša košarkašica« dugih nogu i nimalo suzdržanog samoljublja? Ova ikona lezbijske scene, obožavana zbog svog androginog i ponovo samosvjesno erotiziranog izgleda? I ova konzervativna majka koja ni za što na svijetu nije propuštala svakodnevicu svojih sinova, bukvalno pazeći jesu li svakog dana dobili topli ručak?

Prodaje nam ideju brze i ogromne zarade ili svega onoga na čemu je izgrađena ne samo estrada nego i jugoslavenske mafije. Zatim i mogućnost da se ta zarada pretvori u kapitalistički ideal »sretne obitelji«, s majkom koja danju njeguje dječicu i kuha juhicu, a noću »neobuzdano« zavodi svoju narodnjačku publiku. Jasna Đuričić igra Brenu u »belom odelu« (kostimografija: Milica Kolarić i Senka Kljakić) i štiklama, a scenografija joj uručuje i štap s ogromnom Yu-zastavom kojom valja šetati scenom i mahati, iako se svako malo tkanina zapetlja. Evo, to je naš »ženski Tito«. Ne samo da je pobijedio fašizam, rodio dva sina, nego i pjeva i pleše, leti na kranovima, udaje se za najpoznatijeg tenisača. Za dugim šankom u sredini pozornice glumice sjede i deklamiraju, dakle nema govora o vizualno imalo zanimljivoj uspostavi prostora. I krpice na glumicama vrlo su bazične, ali zategnute tako da ističu potrebne seksualne atribute, posebno u izvedbi transvestita (opravdanog miljenka zagrebačke publike).

Glazba je iz moje perspektive jedva podnošljiva, poskočice s tekstualnim pjesmuljcima, ali naglasak u kazalištu nije na Breninoj glazbi, pa čak ni na njezinu izgledu, koliko na njezinoj korporativnoj umješnosti. Pogledajte kako se diže imperij, veli nam svaka pojedina od glumačkih Brena. Pa čak i ona najsličnija drskom originalu, ovdje u izvedbi transvestitskog protagonista, koji ponosno imenuje Brenine prave hedonističke adute, tresući poprsjem i stražnjicom. Svaka glumačka Brena jasno nam daje do znanja da joj je stalo do punih blagajni i punih stadiona. Na velikom buvljaku estrade Brena je, dakle, kombinacija obilja narodnjačkih stilova i američke propagande materijalnog luksuza, premda, veli »Leksikon«, u intervjuima Fahreta Jahić ozbiljno izjavljuje da joj je najdraža pjesma »Sara« Boba Dylana. Ali koga tu zapravo briga za Dylana? Baš nikoga. Nije svaki folk odmah kantautorstvo.

Estrada kao lutkarstvo

Na pozornici gomilanje Brena već je samo po sebi komentar o tome da je riječ o pjevačici koja je mnogostruka i može »sve«. Gradi nebodere (doduše nekvalitetne), njezina »lepota i pamet nemaju rok trajanja« (prema vlastitim joj riječima). Ona je meditirala davno prije yoge, i to heklanjem, letjela je nad stadionima u kranovima, snimala filmove i spotove u fantastičnim tiražama, a u završnom monologu Brena je čak i pjesnikinja radničke klase, odnosno svaki je njezin song čisti poetski rad. Zašto autorskom timu ove predstave treba Brena kao boginja i zašto im treba Jugoslavija kao Brenin Olimp? Vjeruju li zbilja u tu kišu zlatnika koja prati melos narodnjaka? Tome se klanjamo? Dramaturgija Dimitrija Kokanova tek kroz priču o otetom (pa otkupljenom) Breninu sinu poklanja pjevačici ljudsku mjeru, dok je glumica Jasna Đuričić u tim dionicama igra kao slomljenu lutku.

No pozornica neprekidno signalizira da je Brena pažljiva čitateljica svega onoga što se društveno smatra »uspješnim« i »privlačnim«. Za razliku od mnogih drugih glazbenika i glazbenica, koji će istrpjeti kojekakve oskudice i gubitke kako bi izgovorili svoju konfrontacijsku istinu, Brena se ni s kim ne sukobljava. Sve na njoj odaje da se razumije u socijalno lutkarstvo i da je spremna odigrati baš one uloge koje su na cijeni. Zbog toga je gledanje ove predstave slično gledanju dokumentarca o američkim biznismenima. Svi trofeji su na pravim mjestima. Tesle i jaguari u garažama. Djeca u prestižnim profesijama. Ali zbog čega bismo tu vrstu propagande smatrali umjetnošću? Zato što ikona plače kad joj otmu sina? To previše podsjeća na sapunicu »I bogati plaču«. Za predstavu su, stoga, ipak najvažnije one prve suze, takozvane jugoslavenčice, one koje teku jer volimo idealizirati prošlost i trava nam se uvijek čini zelenija u nekom udaljenom dobu, »kad je svijet još bio mlad« (tako glasi formula književnog teoretičara Zorana Kravara kad piše o epskim fantazijama).

Kao osoba koja od kazališta očekuje da raspakira, a ne samo prepakira mitove, ne mogu reći da u ovoj predstavi vidim više od osamdesetominutne propagandne poruke na temu »ženo, budi estrada, majka i supruga«. Maši zastavama, tresi guzovima, ljuljaj se na obaveznim štiklama. U krajnjoj liniji, budi i oportunistički dvolična. Možeš doma voljeti Dylana, ali nemoj se slučajno udaljiti od domaćeg folk i turbofolk melosa. Možda postoji publika koja u gornjem opisu vidi poželjnu formulu uspjeha. Takozvani recept. Ja bih se zadržala na komentaru o predstavi kao zabavljačkoj gaži koja nije iskoristila ni stotninu svog kritičkog potencijala.