Cjevasti šljanak (Solen marginatus, Pulteney, 1799) je školjka iz obitelji šljanaka (Solenidae). Može narasti do 160 milimetara dužine i težiti 0,04 kilograma. Prosječna lovna težina iznosi 0,02 kilograma.

Ljušture su krhke strukture, bilateralno simetrične, u profilu vrlo izduljenog četvrtastog oblika, s manje-više ravnim i paralelnim leđnim i trbušnim rubovima. Prednji kraj ljušture je koso odrezan s jasnim leđno-trbušnim utorom. Zbog karakterističnog cilindričnog oblika, prednji i stražnji krajevi ljuštura se ne mogu do kraja sklopiti.

Ljuštura je izvana glatka, s tim da je periostracum, vanjski rubni dio ljušture mekan i listasto iskrzan, zbog čega izgleda kao da se rubni dio školjke ljušti. Prirasne linije se rasprostiru u dva smjera, pa se čini kao da su razdijeljene dijagonalom koja se proteže od brave prema suprotnom kraju.

Boja ljušture varira od sive, preko sivkasto-maslinastosmeđe do jantarne, s tim da su rubni dijelovi ljušture uvijek tamnije obojani. S unutarnje strane, ljušture su glatke i bijele ili žućkaste, često s ljubičasto smeđim pojasevima.

Brava je vrlo mala smještena kod prednjeg kraja ljuštura, a sastoji se od jednog kardinalnog zuba i lateralnog utora u svakoj ljušturi. Lateralni zubići nedostaju.

Ožiljak prednjeg mišića zatvarača je gotovo jednako dug kao i ligament, dok je stražnji mišić zatvarač malen, okruglog presjeka, smješten neposredno uz leđni rub plaštenog sinusa. Sifoni su kratki.

Šljanak živi okomito ukopan u supstrat, gdje buši tunele i do pola metra duboke kroz koje se kreće potiskom mora. U principu, za oseke se zadržava na granici određenom donjim nivoom mora i dužinom vlastitih sinusa, dok se za plime djelomično izvlači iznad površine dna.

U slučaju kad želi promijeniti stanište, šljanak može i zaplivati. Kontrakcijom plaštenih mišića usisava i izbacuje more krećući se po sistemu akcije i reakcije, pri čemu se jednom kontrakcijom može odbaciti i preko pola metra.

Na silu izvađen iz rupe i položen na pješčano dno, šljanak će se gotovo istovremeno, istežući svoje vrlo pokretno stopalo do maksimuma, početi iznenađujuće brzo ponovo ukopavati.

Glavna hrana su mu plankton i organski detritus.

Odvojenog je spola i mrijesti se krajem proljeća. U svom razvojnom putu prolazi larvalnu planktonsku fazu nakon koje slijedi metamorfoza i spuštanje na dno.

Nalazimo ga na svim pješčanim i pješčano-muljevitim dnima od pola do tri metra dubine, osobito na riječnim ušćima. Najbogatija nalazišta su na ušću Neretve, Cetine i Žrnovnice, ali i uz Rab, Vrgadu te zapadnu obalu Istre. Ne podnosi zagađeno more.

Mada se neke europske zemlje već duže vrijeme uspješno bave komercijalnim iskorištavanjem ove vrste, na našoj se obali šljanak još uvijek lovi samo individualno.

Iako se može loviti tijekom cijele godine, najviše ga se lovi u proljeće kada je najpuniji i najkvalitetniji. Glavni alat za lov šljanka je tanka metalna šipka dužine oko jednog metra koja na vrhu ima istaknuti zazubac.

Lovi se u plitkom moru, najbolje za oseke kada su sifonski otvori u obliku ključanice ili broja osam, što oblikom odgovara obliku združenih sifona školjke, jasno vidljivi.

Šipku treba ubosti u širi dio otvora, vrhom prodrijeti između ljuštura, pa je zazupcem zakačiti, najčešće za stražnji mišić zatvarač, nakon čega se pažljivim povlačenjem prema površini izvlači iz njenog kanala. Za takav je lov potrebna stanovita doza vještine, pogotovo ako se školjka želi izvući neoštećena i živa.

Može se loviti i dodavanjem soli u sifonski kanal, nakon čega šljanak izviruje iz rupe da bi se isprao. Pritom lovac treba biti vrlo brz jer se šljanak i na najmanji nagovještaj opasnosti zavlači u svoj kanal, potpuno ignorirajući iritaciju i bol nastalu soljenjem.

Osim na ta dva načina, šljanak se lovi i raznim alatima kojima se iz mora vadi građevinski pijesak.

Kao ješka je posebno tražen za lov oborite ribe, u prvom redu podlanice, ovčice i arbuna koji im ne mogu odoljeti.

Šljanak je vrlo ukusna, uvijek tražena i cijenjena školjka. Može se pripravljati na sve poznate načine, pri čemu je najukusniji u buzari ili pohan. Na ribarnicama se nađe vrlo rijetko, no zato je u većim tržnim centrima u stalnoj ponudi.

Ostali narodni nazivi za ovu školjku su baginja, britva, frangul, kapalunga, katalena, krastavica, pizdoć, prstavac, svirala i španjulet.