ZAGREB – Kao u slavnom Olješinom romanu »Zavist« (1927.), u kojem je glavni junak tobože zavidan idealnom sovjetskom batinašu, zapravo ga prezirući i nastojeći na razne načine spasiti predrevolucionarnu kulturu Rusije od debelih i okrutnih prstiju totalitarnog režima, tako i u predstavi »Jackpot« domaćeg autora Ivora Martinića mladi par kojemu kapitalistička lutrija spusti u krilo zgoditak od tri i pol milijuna eura nije tim događajem automatski oslobođen svojih praznina i emocionalnih kriza u kojima su se praćakali i tonuli prije velike financijske injekcije.

I novac i slava, mnogo je puta rečeno, povećavaju sve što smo prije njih imali sa sobom, pa ako je to praznina, onda i prazninu. Treći dio trokuta scenskih supružnika (igraju ih Iva Jerković i Silvio Vovk) čini njihova dugogodišnja prijateljica, po zanimanju glumica (igra je Sanja Milardović), koja ne može živjeti od svog posla, niti dospjeti na naslovnice žutog tiska, što igračima na lutriji uspijeva bez ikakvog truda.

Ključna riječ: nezasluženost

I premda je tekst napisan tako da nam lik Glumice bude nesimpatičan, jer joj je teško slaviti lutriju kao »spas odozgo« za svoje prijatelje, zapravo je u tom liku sadržana olješovska oštrica teksta: ako je novac posve slučajna vrijednost, ako slava također dolazi mimo bilo kakvog rada i truda, onda živimo u svijetu potpune nepravde. Milardović igra svoju junakinju kao ženu koja postaje sve okrutnija prema prijateljima kako drama napreduje, dok oni postaju sve površniji, sve bahatiji i sve potišteniji, ali istovremeno i iznimno tolerantni prema njezinim ispadima bijesa. Drugim riječima, gubitnica je napisana kao »naporna babetina«, a dobitnici su »dragi ljudi«, čak pomalo melankolični zbog toga koliko ih je obilno i raskošno obasjalo svjetlo kapitala. Takvo tumačenje pojednostavljuje dramski predložak, točnije ostavlja ga u okvirima zagovaranja kapitalističkih Potemkinovih sela. Kompletni autorski tim, naime, time staje na stranu konzervativnosti »sretnih dobitnika« (još k tome oženjenih), sažaljevajući Glumicu kao »luzera« (financijskog i bračnog). Pritom sama situacija daje mnogo naznaka da Glumica možda nije samo ljubomorna protuteža slavljenicima, nego i glas socijalne pravičnosti. Zbog čega trpi i razne vrste emocionalnih udaraca.

Zavist kazališta prema filmu

Veliki se naglasak u izvedbi stavlja na činjenicu da je pred nama tekst prvotno pisan kao filmski scenarij, a zatim je postao predstava. O tome nas glumci upozore odmah na početku izvedbe, signalizirajući svoje mjesto između dvaju medija. Dio prizora tako vidimo kroz filmsku projekciju na stražnjem zidu Kunstove pozornice (u snimljenim materijalima sudjeluje glumica Ksenija Marinković kao susjeda mladog para, pogođeno spremna na sve vrste »bageriranja« bližnjih da dođe do svog cilja), a dio se izvodi kao klasična kazališna igra. No film je čitavo vrijeme u predstavi tretiran s neobičnom zavišću kazalištaraca: kao, to je onaj medij koji danas ima više publike, koji je isplativiji, glamurozniji. Ponovo, zavist je oblik kritičnosti, ironije, propitivanja »automatskog« prvenstva filma nad kazalištem. Možemo reći da se kazalište dvaput u predstavi pojavljuje kao neka vrsta žrtve: svakako kroz lik nezaposlene Glumice, ali zatim i kao vrsta izvedbe, kao mali Kunst u zagrebačkom predgrađu ili skromni medij u stalnom odmjeravanju s filmom.

Glumci su kvalitetni u svim varijantama. Silvio Vovk je blagi i zaigrani suprug, iskreno odan svojoj partnerici, čak i ako ga ona uzima zdravo za gotovo. Za takvu izvedbu treba mnogo emocionalne zrelosti, koju Vovk pažljivo uspostavlja, ne propuštajući pokazati i točke unutarnjih povreda. Iva Jerković kao supruga točno igra nezanimljivu, samodopadnu socijalnu oportunisticu; također dopuštajući da osjetimo i njezinu potištenost. A Sanja Milardović donosi na scenu pravu sliku našeg društva: većinu ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem i ne lete na krilima lutrije.Trude se, ali ostaju praznih ruku. Njezina jedina želja je imati prijatelje, a ne sponzore, pa se tako i čitava predstava završava njezinom vizijom bračnog para prijatelja koji sjede uz nju, grleći je i naslanjajući se na njezino rame. U svijetu drame, Glumica je upravo s njima prekinula odnose. No u scenskom snu, novac nestaje, da bi na njegovo mjesto ponovo stupila ravnopravnost odnosa.

Što je to »vrijednost«?

Time dolazimo i do političkih pitanja ove inscenacije: kako to da je potreba ljudske bliskosti u Glumici (kao najkompleksnijem liku predstave) toliko jača od potrebe za luksuzom? Je li Glumica u pravu? Što ako nam kapitalizam sustavno laže, tvrdeći da je najvažnije imati, kupovati, trošiti? Jasno je da dobitnici na lutriji neće prozreti kult novca, ali izvjesno je da bi predstava i režijski i dramaturški narasla da se usudi progovoriti i iz perspektive kritike nepravedne distribucije kapitala u suvremenim društvima. Iz glumičine istine. Glavno pitanje, što je to vrijednost prijateljstva, od početka do kraja predstave ostaje pohvalno otvoreno. Moguće je predstavu tumačiti kao jednu zajedničku večeru u kojoj je iskrenost među prijateljima (po cijenu sukoba) još uvijek moguća, ma koliko bolna. A moguće ju je tumačiti i kao krah odnosa zato što ni prije dobitka na lutriji među prijateljima nije bilo pravog povjerenja, premda postoji žudnja za njime. Redatelj i glumačka ekipa svakako glasaju za prijateljstvo kao fokus izvedbe i istinsku socijalnu valutu, čak i u situaciji u kojoj je ozbiljno ugrožava nezasluženi novac.

No, napomenimo i da predstava upravo lik Glumice, kao i samu instituciju Kazališta, stavlja u poziciju gorke nemoći, premda im upravo teatar omogućava umjetnički rad. Kao da je skrivena ideologija teksta ustvari holivudska kinematografija puna parova koji se sastaju da bi jedni drugima pokazali ulov iz šopinga. Zašto je nismo ozbiljnije prokazali? Predstavi, zaključno, fali mnogo veća svijest o političnosti i neetičnosti »lake love«, uz koju bi sjajna glumačka ekipa vjerojatno još dalje dobacila ovaj Martinićev intrigantan predložak.