ZAGREB – Jarryjevi eklektički i burleskni zapisi pod nazivom »Almanasi« iz kojih izrasta drama »Kralj Ubu« (1896.) jasno bilježe da je kao predložak za ovu prijelomnu dramu autoru poslužio stvarni i nadasve sadistični srednjoškolski profesor fizike, zatim lutkarska tradicija ginjola, glumačka cabaretska i klaunska tradicija (kojoj je pripadala glumica Louise France, u originalnoj podjeli uposlena kao Mama Ubu) te humorna baština velikog francuskog karnevalista Rabelaisa.

Namjerni kolaž stilova u kojima ideja vodilja nije čistunstvo, nego sudaranje izvedbenih registara u grotesknom ključu. Istom logikom kreću i dramaturginja Rona Žulj i redatelj Miran Kurspahić, koji s dva zagrebačka ansambla, Kerempuhovim i Gavellinim, a na Kerempuhovoj pozornici, izvode novog Ubuja. Tematski podnaslov: apsurdi suvremene političke korektnosti. Treba reći i da je Jarry davno prije televizije i kabelskih mreža shvatio svoju dramu kao serijalno pisanje u stalno novim nastavcima, sardonično proširujući opseg Ubujevih ludovanja i okrutnosti. »Kompletni Ubu komadi« objavljeni su u Francuskoj tek 1962. godine. Mogli bismo isto tako posve utemeljeno reći i da je nova, almanah-verzija »Ubuja« koju adaptacijski vješto oblikuju Kurspahić i Žulj, duboko vjerna avangardizmu samog pisca, jer slijedi radikalno kolažiranje kao princip izvedbe.

Neonske reklame trauma

Glumci Gavelle i Kerempuha istinski uživaju u mogućnosti da ismiju logiku licitiranja trauma. Jeste li ugroženiji zato što ste žena u patrijarhalnom sustavu? Ili zato što se LGBTQAI+ osoba u heteronormativnom svijetu? Ili zato što ste transrodna osoba čiju potrebu ispravnog izgovaranja promijenjenih rodnih zamjenica i osobnih imena poneko slučajno smetne s uma? Ili zato što ste umjetnik u gladovanju? Ili zato što ste crne boje kože i žrtva višestoljetnih rasističkih genocida? Ili zato što ste Arapin pa svi u vama prepoznaju potencijalnog terorista? Ili zato što vaše vegetarijanske oči vrijeđa već i samo postojanje delikatesknih narezaka i mesnih proizvoda? Ili možda ipak zato što niste iz radničke obitelji, kako dolikuje svakom pravom marksistu? Ili zato što ste Srbin kojemu osobno pokušavaju preoteti omiljenu igračku, Kosovo? Ili zato što vas mama nije dovoljno voljela? Ili zato što vam je umro kućni ljubimac kad ste bili mali? Ili zato što ljudi od vas očekuju da se negdje pojavite na vrijeme, a vaše je vrijeme izrazito fluidno? Bar trauma imamo (civilizacijski) u izobilju.

Autorski tim predstave ismijava njihovo kuljanje i gomilanje, kao i potrebu da žrtva dosegne status svetinje. Čim je žrtva sanktificirana, njezinih se pravila igre, kao i njezinog službenog jezika, moramo religiozno precizno držati. Moram priznati da potpuno razumijem zašto Kurspahić i Žulj otvaraju ovu tematiku. Danas zbilja češće susrećemo žrtvene careve (sa svim braniteljskim privilegijama i prijestoljima), negoli žrtvene jarce. I koliko god naše političke i osobne traume jesu emocionalno stvarne i razorne (ne sumnjamo u to), njihova komercijalizacija i glorifikacija prerasla je u kafkijansku farsu. U tretiranje rane kao dozvole za nova nasilja i epohalne ogorčenosti, što više nema veze s logikom pravičnosti, nego s inkvizicijskim progonima »nevjernika«. Ovaj socijalni obrazac i mimo Kurspahićeve predstave funkcionira kao groteska, naravno popločana najboljim namjerama.

Dva ansambla

Njoj zahvaljujemo što u stvarnom svijetu susrećemo studente koji se već pozivaju na »traumu učenja« (oni bi studirali, ali bez da bude naporno) ili djecu koja ovisnost o mobitelima nazivaju Prvim amandmanom svojih neotuđivih sloboda. Nešto definitivno nije u redu s idejom da postoji milijarda traumatskih razloga zašto je moguće i »potrebno« tražiti sve jedan povlašteniji status od drugoga. I na kraju u ime nedovoljno priznatih suvremenih autora spaliti Shakespearea – naravno bez da smo ga prethodno pročitali. Samo zato što je netko u linč-gomili viknuo da je pred nama »bijeli pisac« (čak ne znajući koliko isti taj Shakespeare kritizira bijeli rasizam).

Foto Luka Dubroja

Marko Petrić igra konferansjea čitavog scenskog događaja, Alfreda Jarryja, malo previše samodopadno za moj ukus, ali dosljedno arogantno. Stalno vitla nevidljivim bičem podsmijeha, što vrlo brzo postaje naporno i pomalo promašeno: nepotrebno jednolično. Jer Jarry nije bio diva. Bio je eksperimentalni umjetnik. Razlika je drastična. Sama je drama adaptacijski locirana u devetnaestostoljetni školski razred koji priprema izvedbu Jarryjeva komada. Učenici odmah odlučuju da neće koristiti originalna imena glavnih likova, što su Otac Ubu i Majka Ubu, umjesto toga radije izabravši politički korektne termine: »gastacijski roditelj« umjesto majka te »nerađajući roditelj« umjesto otac. No prava, zrela, gorkotužna i time ne manje humorna groteska zbiva se kroz izvedbe Enesa Vejzovića (konstantno nadurena, ali zato ženstvenim naklonima dirljivo ozbiljno obuzeta i k tome transrodna Conchita), Borka Perića (mahnito ubrzan i pedofilski orijentirani Učitelj, kao i empatije lišen Ubu), Ranka Zidarića (Moron i Boleslav koji čas srpski, čas ruski inzistira na tome da sunce sja samo za velikane fašizma i nepatvorene glumačke patetike) te Barbare Nole kao gospođice Fakin i kraljice Rosamunde, uvijek spremne na burnu oluju trogodišnjačkog lupanja ručicama i nožicama kad sve ne ide po njezinu planu. Vrlo je dobra i Iskra Jirsak kao gospođica Vertu, samozadužena da presrdačno i humorno preljubazno skreće pozornost svoje škole (nastavnika i učenika) na to što se smije, a što nikako ne smije govoriti. Tu su i Amar Bukvić (Gluposlav), Nela Kocsis (Mama Ubu), Ozren Opačić (Monsieur Accessoire), Josip Brakus (Mbape Nganou), Sven Šestak (Sycophant i Bordura), Đorđe Kukuljica (Moron, Ladislav i Medvjed) i gospodin Metronome (Igor Jurinić). Dva zagrebačka ansambla dobro surađuju na sceni, nadopunjujući se i čini se međusobno inspirirajući.

Manjak smijeha, višak refleksije

Udaranje po jezičnim politikama pritom nije »ugodno« i ne stvara smijeh u gledalištu. Jednako kao što masni vicevi mnoge ljude ostavljaju prilično ozbiljnima, tako je i gaženje po novim klišejima političke osjetljivosti metoda koja u publici stvara nelagodu, tjeskobu, konflikt oko toga što je u poruzi dopustiva granica ismijavanja nečije traume. No baš to je i najveća vrlina ove izvedbe, u kojoj konfete nisu kičasti ukras romantične komedije, nego lete pozornicom toliko obilno da je scena nakon nekog vremena njima zatrpana, baš kao što je prekrcana i uvredama na račun svih ugroženih i manjinskih skupina. Redateljski i dramaturški, opetovano se postavlja pitanje što je to isforsirana, normativna empatija? Možemo li empatiju »utvrditi« kao socijalni protokol? Ili je ona više od formule? Hoće li psihologica koja trubi u razredu da se svi moramo voljeti i poštovati samom deklaracijom tolerancije postići toleranciju? Kao što znate iz iskustva, sasvim sigurno neće. Tolerancija nije birokratski protokol. Isto tako, možemo li zabraniti smijeh na račun bilo koje rigidnosti? Pa smijeh i nastaje zato što smo pretvrdi. Jedna od Jarryjevih definicija patafizike iz eseja »Biti i živjeti« također je lomljenje onoga što je previše okoštalo ili rigidno: pucanje (od smijeha), kao i pucanje prijašnjih granica doličnosti, »dobrog ukusa«. Rastvara li onda Kerempuhov i Gavellin »Ubu« zbilja granice naše percepcije?

Fašnik protiv jezične policije

Mislim da je to predstava-karneval, u kojem nije toliko bitno koje su sve dramske mogućnosti originalnog teksta propuštene, koliko je važno da su glumci ušli u stanje prevrednovanja aktualnih protokola pristojnosti, na čemu im treba čestitati – i zbog hrabrosti (sigurno će biti poniženih i uvrijeđenih) i zbog drskosti da spale fašničkog kralja političke korektnosti. Kazalište nikada u svojoj povijesti nije bilo na strani šovinizma, bullyinga, progona seksualnih manjina, vjerskih indoktrinacija, rasizma, dobizma itd. I sada se buni protiv jezika »opsesivne pažljivosti« i lažne univerzalnosti propisanih, koliko i veoma površnih, formalnih empatija. Osim toga, nigdje kao na sceni ne vidimo koliko je licemjerno jednog deklarativno »politički korektnog« učitelja-pedofila (ovdje: Ubuja) vratiti u razred gdje u miru nastavlja sa seksualnim uznemiravanjem učenica – ali pritom nitko ne može reći da nije empatičan prema transrodnim osobama. Ma on se upravo topi od političke korektnosti. A mi vidimo da kalkulirana, automatska, propisana empatija lako može postati farsa. Kao što i pristojnost najčešće funkcionira kao najpovršniji sloj ljudskih odnosa. Kurspahićeva predstava bruji od negodovanja jer se iza »uviđavnog jezika« skriva toliko agresivnih ponašanja. I već je zbog toga vrijedna gledanja, diskutiranja, »uznemiravanja« publike. Konačno Kerempuh dorastao svom satiričkom imenu.