RIJEKA – Baletni spektakl »Spartak« svoju će riječku premijeru doživjeti u utorak 28. veljače u 19.30 sati, a reprizne su izvedbe 1., 3., 4. i 5. ožujka. Zagrebačku premijeru jednog od najpoznatijih djela Arama Hačaturjana, u koreografiji i režiji Jirija Bubeničeka te koprodukciji zagrebačkog HNK-a i riječkog HNK Ivana pl. Zajca, publika je zadivljeno ispratila ovacijama i dugotrajnim aplauzom. Uzbudljiva i moćna Hačaturjanova glazba i popularna epska priča u dojmljivoj Bubeničekovoj koreografiji zapravo je prvo cjelovito izvođenje ovog cjelovečernjeg baleta na hrvatskoj sceni. U dramatičnoj plesnoj povijesnoj priči izmjenjuju se masovne scene borbe i intimni ljubavni prizori atraktivne vizualnosti. U riječkim izvedbama nastupit će veliki baletni ansambl zagrebačkog HNK-a uz Riječki simfonijski orkestar pod dirigentskim vodstvom Tomislava Fačinija.

Prema osobnoj viziji Jirija Bubeničeka, Hačaturjanova glazba oslikava novu liniju priče, pobunu gladijatora u prvom stoljeću prije nove ere, i predstavlja likove s njihovim intimnim pričama. Središnja ljubavna priča je ona Spartaka i Valerije, supruge rimskog diktatora Sule. Spartak je rastrgan između ljubavi prema jednoj ženi i posvećenosti borbi za slobodu od ugnjetavanja. Druga ljubavna linija vezana je za ljubomoru rimske bogatašice Eutibide, očarane Spartakom, koju će njegova neuzvraćena naklonost nagnati da pokuša uništiti sve što je stvorio. Treća, neostvarena ljubavna priča ona je Spartakove sestre Mirze i mladog gladijatora Artoriksa.

– Naš balet njeguje novi pristup koji se ne temelji toliko na pokazivačkoj strukturi predstave, koliko na ponovo ispričanoj i kazališno strukturiranoj priči. Novi libreto koji smo napravili potaknuo me da sa svježim pogledom pristupim glazbi Hačaturjana. Zaljubio sam se u tu glazbu i organizirao je tako da slijedi novi tijek radnje, izjavio je koreograf Bubeniček.

Hačaturjan je skladao »Spartaka« 1954. godine, a iste je godine za to djelo nagrađen Lenjinovom nagradom. Praizvedba je bila u Kazalištu Kirov u Lenjingradu (danas Marijinsko kazalište u Sankt Peterburgu) 1956., u nekonvencionalnoj koreografiji Leonida Jakobsona, koja je prekršila sve kanone klasičnoga baleta i ostala na repertoaru niz godina. Zatim je djelo postavljeno dvaput u Baletu moskovskoga Boljšoj teatra; 1958. u koreografiji Igora Moisejeva i 1968. u koreografiji Jurija Grigoroviča, a ova je produkcija donijela baletu najveću popularnost.