Molitelji na trgovima redovito se u Zagrebu i Hrvatskoj okupljaju od jeseni prošle godine. Mirno okupljanje građana raznih opredjeljenja spada u slobodu javnoga okupljanja i uobičajena je praksa liberalnih demokracija koja treba biti osigurana svima. Kakva je situacija u drukčije uređenim društvima, jasno nam je kada uzmemo u obzir ugušene prosvjede u Moskvi, Teheranu ili Hong Kongu.

Mislim da je dobar dio molitelja uistinu potaknut molitvenim nakanama i nadahnut pobožnošću. No, oni koji su skup osmislili i organizirali čini mi se da imaju intencije koje uvelike izlaze iz okvira molitvenog okupljanja.

»Krik vjernika«

Ovakve manifestacije molitelja na trgovima otvaraju pitanje prisustva religije u javnom prostoru. Pitanje je to koje se u nas pojavilo nakon propasti komunizma u kojem su vjera i manifestacija vjere bile protjerane u skrovitost sakralnog prostora. Mogu donekle razumjeti da je kler oblikovan u komunizmu pokazao nesnalaženje u novim okolnostima koje su otvorile vrata vjeri u javnosti. No danas se prisustvo vjere u javnom prostoru pretvara u nešto drugo.

Ovakav tip manifestacije neprihvatljiv mi je kao vjerniku jer predstavlja kršćane kao fundamentaliste, a molitvu kao čin nametanja na središnjem gradskom trgu glavnoga grada. Mada organizatori tvrde da je riječ o molitvenom okupljanju, izvana izgleda kao da se radi o činu koji želi utjecati na pitanje društvene moći. To potvrđuju i izjave sudionika o osvajanju Hrvatske.

Marko Medved / Snimio S. DRECHSLER

Protivno moliteljima, Matej piše u evanđelju: »Kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.« (Mt 6, 5-6)

Dublja analiza motiva organiziranja ovakvih »molitvenih skupova« na središnjem gradskom trgu glavnoga grada daje mi više razloga za zabrinutost, zabrinutost kao kršćanina i kao građanina. Na jednom sam teološkom skupu nedavno čuo prosudbu kako se kod molitelja radi o »kriku vjernika«. Nije mi jasno na kakav se krik misli. Možda je riječ o kriku nesnalaženja dijela vjernika i klera u modernitetu. Možda su molitelji s trgova kriknuli jer osjećaju da kršćanstvo uobličeno u njihovu narativu, pobožnosti i maskilizmu postaje sve neprihvatljivije i time nevidljivije u javnosti. Možda je to krik zbog neuspjeha koji osjećaju u odnosu na svijet koji ih okružuje, zbog čega odabiru centralni trg kao mjesto vlastita izričaja.

Inače, Katolička crkva upravo je u ovo vrijeme angažirana u sinodalnom hodu u kojem uznastoji vježbati se u unutarcrkvenom dijalogu, kao i u dijalogu sa sekularnim svijetom. Možda je upravo zato jedna od iznesenih nakana molitve na trgu i ona za »beskompromisne pastire«, one, naime, koji ne bi bili angažirani u dijalogu sa svijetom i u osluškivanju okoline, već u stavu rivalstva, suprotstavljanja i borbe, čime se opet potvrđuje da se radi o pripadnicima tzv. bojovnog, militantnog kršćanstva. Molitelji svojim činom žele svima biti vidljivi, ali nisu svjesni da na taj način ne privlače, već odbijaju. Čini mi se da je ovdje ustvari riječ o dubinskoj averziji spram liberalnog društva stvorenog u 19. stoljeću, o nostalgiji prema predmodernom društvu, točnije konfesionalnom kršćanskom društvu. No, takvo društvo više ne postoji.

Politički katolicizam

U nesnalaženju klera i vjernika u sekularnom društvu vjerski mediji im nisu bili od pomoći. Tjednik Glas Koncila nekritički uzvisuje političare koji se protive modelu liberalnih demokracija poput Viktora Orbána (vidi intervju 17. lipnja 2021.). Hrvatska katolička mreža (HKM) u vlasništvu HBK-a vijestima i fotografijama redovito ih prati ostavljajući dojam da ih i podupire. Primjeri hrvatskih teologa koji su nastojali pomiriti kršćanstvo s modernitetom trajno se ignoriraju, pa čak i stožerne figure poput Josipa Jurja Strossmayera čije se liberalno katoličanstvo uporno prešućuje. Zato ne čudi da su danas nekim katoličkim krugovima u Hrvatskoj veći uzor nepopustljivi borci protiv liberalizma i moderniteta s početka 20. st., negoli koncilski kršćani. Jedan od njih, sociolog religije Željko Mardešić, zastupao je dijaloški stav kršćanstva s modernitetom. On je naime u oporbi spram moderniteta uočavao dva obilježja – integrizam i fundamentalizam. Integrizam je opisao kao idealiziranje prošlosti i protivljenje svakoj promjeni, prepoznavajući ga u današnjim pretkoncilskim kršćanima. Naime, i integrizam u prošlosti i fundamentalizam u današnjem postkoncilskom vremenu žele pobijediti modernitet bilo bježanjem u prošlost, bilo manihejskim dualizmom prema suvremenosti.

U mojim očima ovo otvara i šire pitanje. Imam dojam da dio hrvatskih građana dubinski ne razumije liberalnu demokraciju i odvojenost sakralnog od svjetovnog, ustroj koji ne znači nijekanje Boga. Razlozi za brigu su opravdani ukoliko dio društva pogrešno smatra da liberalna demokracija niječe Boga, pa zbog toga s nostagijom gleda na predliberalne konfesionalne države.

Grupaciju molitelja na trgovima može se smatrati marginalnom unutar društva i Crkve. No, spletom okolnosti, populističkom političkom podrškom, izostankom zdrave sekularnosti, neprihvaćanjem ravnopravnosti žene, skrivenom mizoginijom, ona može postati utjecajnom i kod nas. Slično se dogodilo u Poljskoj gdje udruga Ordo Iuris također vrši određeni utjecaj na političke stranke poput Pravo i Pravda. Uzevši u obzir da je u Hrvatskoj Ordo Iuris povezan s osobama koje se pojavljuju i u ovoj manifestaciji, prethodna su strahovanja opravdana. Zato ovu manifestaciju skriveno podržavaju neki katolički krugovi koji sa simpatijom gledaju prema političkom katolicizmu, iako je, kao što je dobro poznato, Crkvu u prošlosti skupo koštala veza s političkom vlašću.

Nijekanje molitve

Odvraćanje pogleda od suvremenog sekularnog vremena i zagledanost u daleku prošlost očituje se posebice u uzdizanju muškarca nad ženom i u odbijanju rodne ravnopravnosti u izjavama protagonista spomenute manifestacije. Molitelji na trgovima pritom nisu ni svjesni da ni oni, ni njihova djeca već dugo, srećom, ne žive u društvu muškog autoriteta, a prema kojemu doduše gledaju s nostalgijom. Naime, ženama se u Hrvatskoj sve do sredine 20. st. osporavalo pravo na više i visoko obrazovanje, zaposlenje, pravo glasa ili bavljenje politikom. Gdjegod su žene trebale stojeći jesti ili se ustati kad muškarac uđe u prostoriju, a učiteljice su nakon udaje trebale napustiti svoje zanimanje. Ravnopravnost žene i muškarca je i kršćanski zahtjev jer je žena kao i muškarac – čovjek, slika Božja.

Dakle, iz perspektive vjernika kršćanina razlozi za zabrinutost zbog manifestacije molitelja su veliki. Molitva se ovdje koristi kao sredstvo društvenog utjecaja, a po svemu sudeći kao sredstvo za retradicionalizaciju društva u kojem je žena »drugotna« i u kojem fundamentalističke skupine dobivaju društvenu moć, što bi u biti bilo vrijeđanje molitve.

Molitva je uzdizanje duše k Bogu ili traženje od Boga dobara u skladu s njegovom voljom. Tako je Ivan Damaščanski definirao molitvu, a nakon što ga je Toma Akvinski citirao, ta je definicija postala vrlo raširenom. Ukoliko se preko molitve ide za postizanjem drugih ciljeva poput društvene moći, riječ je o instrumentalizaciji, odnosno o nijekanju molitve.