Među misaonim eksperimentima i svojevrsnim metodama samotestiranja koji su na Zapadu posebno popularni bili u nekim prošlim, manje zanimljivim vremenima, uvijek se isticao onaj s pitanjem: što bi ti kao pojedinac/ka učinio/la da se zatekneš u nacističkoj Njemačkoj 1933. godine i svjedočiš početku institucionalnog progona Židova, Roma, Slavena, homoseksualaca, sindikalista, komunista, socijalista i anarhista? Podrazumijevajući da testni subjekt neće odabrati pridruživanje smeđokošuljašima, na listi malobrojnih i simplificiranih odgovora nameću se dva – šutljivi, kukavički, sebični pokušaj preživljavanja te odvažno, plemenito, nesebično stupanje u borbu s pošasti. Moralna nabijenost izbora i svojevrsna ucjena koja je pred nas stavljena često će rezultirati odgovorom za kojeg ni sami nismo sigurni da bi, stvarno suočeni s punim terorom nacizma i fašizma, odabrali i dosljedno slijedili.

»Reductio ad Hitlerum«

Premda se realnost ratnih strahota drastično razlikuje od fikcionalnih, pop-kulturom i superherojima zasićenih scenarija, upravo je ovakva binarizacija postavljena u centar dominantne ideologije koju nazivamo liberalnom. Žestoko odbijajući problematizaciju vlastite pozicije, ovaj obrazac razmišljanja kompleksne političke sisteme, pojave i ličnosti s posebnim zadovoljstvom svrstava u arhetipske kategorije, s jedne strane dobra, s druge strane zla kojeg treba istrijebiti jer nas ugrožava. U takvom ograničenom političkom imaginariju, čija retorika uspješno skriva nečije, često materijalne interese, usporedbe raznih suvremenih vođa s Adolfom Hitlerom, utjelovljenjem svega zla što je ikad zadesilo ovaj svijet, učestale su i sveprisutne iako su redovito potpuno promašene. Tzv. »reductio ad Hitlerum« redovita je taktika kojoj se ne libe pribjeći niti najuzvišeniji i najprosvjećeniji umovi na čelima naših političkih zajednica, pri čemu su izjave s vrha njihovih dvora, poput onih s prošlotjedne Münchenske sigurnosne konferencije, samo posljednji primjer u univerzumu prekriženih paralela.

«Ono o čemu Putin govori, on je stvarno ozbiljan. 1925. godine nitko nije vjerovao Hitleru, ali on je bio otvoren po pitanju svojih ciljeva. Putin je 2007. ovdje na ovoj konferenciji bio jasan u svojim ciljevima, problem je da mu nitko nije vjerovao, ali ajmo mu sada vjerovati«, isprsila se premijerka Estonije Kaja Kallas, evocirajući onu moralnu ucjenu koja kaže da se zlu treba suprotstaviti, a oni koji to ne čine su i sami zli, ili barem korisni idioti u službi vraga. Dok se zgražala nad agresivnosti, nesmotrenosti, neodgovornosti, sirovosti, brutalnosti, nespremnosti na dijalog, pregovore, i kompromise, osobinama koje su preplavile rusku politiku prema Zapadu od početka vojne invazije na Ukrajinu, estonska pravovjernica zajedno s ostatkom europskih, američkih i ukrajinskih elita ispod stola šutala je ironiju koja kaže kako i anti-ruska alijansa može staviti kvačice ispred optužbi koje pripisuju svom omiljenom neprijatelju. Rezultat drukčiji nije mogao biti. Manjak težnje za mirovnim razrješenjem problema zvanog Ukrajina tužna je konstanta u hodnicima zaraćenih palača.

Reuters

Milijarde na krvavo crveno

U općoj atmosferi straha koja se prelijeva preko spomenutih političkih demarkacija, opozicijom vlastitom političkom vrhu, njihovim ratnim ambicijama i zagovaranjem mira potencijalno se riskira mnogo. Pomirljive izjave političara koji, iz plemenitijih ili pretežito osobnih pobuda, odbijaju sudjelovati u ratnom huškanju broje se na prstima jedne ruke, a njihova je marginalizacija upozorenje za sve koji skrenu s puta zadanog katekizma. Europska se politika dovela u situaciju da se samo njeni tobože anti-establišmentski, u Bruxellesu već odavno alijenirani elementi poput neukusno desnog mađarskog predsjednika Viktora Orbana usude pred kamerama i mikrofonima zatražiti prekid vatre i početak mirovnih pregovora. Čak i nedavna izjava francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u kojoj je kazao kako »želi da Rusija bude poražena u Ukrajini«, ali je »uvjeren da se stvar neće razriješiti vojnim putem«, ovog je tjedna izazvala verbalnu packu ukrajinske TV zvijezde Volodimira Zelenskog koji je svom sponzoru rekao da »gubi vrijeme« pokušavajući razgovarati s Rusijom te da je »dijalog beskoristan«. S generalnim inzistiranjem na nužnosti ukrajinske vojne pobjede, samit u Münchenu nije donio ništa konstruktivnog, nije odgovorio na niti jedno goruće pitanje, a indirektno je istaknuo samo jedno, ono kojeg si uvijek iznova postavljamo – kome je rat i njegovo produljenje u interesu?

Prvi pravi uvid u ovu problematiku dobili smo u ožujku i travnju prošle godine naprasnim prekidom mirovnih pregovora između ruskih i ukrajinskih diplomata, od kojih su najznačajniji vođeni u Istanbulu. Premda su, prema informacijama koje je tada dobila javnost, ti pregovori izgledali obećavajuće, a prvi nacrti već bili dogovoreni, ukrajinska se strana pod snažnim pritiskom svojih sjevernoatlantskih gazdi povukla, potpadajući pod NATO-ov imperativ sažet već isklišeiziranoj frazi »borba do posljednjeg Ukrajinca«. »Nakon razgovora u Istanbulu, nismo mislili da će se rat ovoliko protegnuti. Postoje oni koji žele da se rat nastavi«, rekao je onda turski medijator, ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu, a konkretniju potvrdu njegovih naslućivanja dao je kijevski medij Ukrajinska pravda, koji je u svibnju prvi objavio da je posjet tada britanskog premijera Borisa Johnsona Zelenskom bio ključan u stopiranju pregovora. U intervjuu početkom ove veljače isto je potvrdio Naftali Bennett, koji je u vrijeme pregovora bio na funkciji izraelskog premijera, kazavši kako su Johnson, Macron, njemački kancelar Olaf Scholz i američki predsjednik Joe Biden odlučili kako je Putina potrebno poraziti, a ne s njime pregovarati.

Od tog su momenta diplomatska situacija, komunikacija pozadinskim kanalima i potencijal za dogovor bivali samo neizgledniji, kulminirajući u rujnu kada je Rusija bez imalo međunarodne potpore proglasila aneksiju Luganske, Donjecke, Zaporoške i Hersonske oblasti. Također, na ukrajinskom ratnom ruletu vojne korporacije glavnih NATO članica od prošlog su proljeća doživjele nezapamćenu profitnu bonanzu. Prodaja oružja ukrajinskoj vojsci, svih tih Javelina, Himarsa, Patriota, Stingera, Caesara, Panzer haubica, Geparda, Leoparda i Baryaktara itekako se isplatila onima koji su prepoznali poslovnu priliku te daleko od bojišnice ustrajno i vrijedno ulagali u eskalaciju – američkom Lockheed Martinu, Raytheonu, Boeingu i Northrop Grummanu, francuskom Thalesu i Airbusu, britanskom BAE Systemsu i Rolls Royceu, njemačkom Rheinmetallu, KMW-u, ThyssenKruppu te brojnim drugim tržišnim lešinarima. Biznis ide toliko dobro da ukrajinska potražnja za smrtonosnim zapadnim proizvodima nadilazi proizvodne kapacitete ovih korporacija, no niti ovakav oblik podrške nije izrodio uspjeh sve nervoznijeg i čangrizavijeg Kijeva na bojnom polju. Nerazmrsivi i korumpirani, obostrano korisni pakt između političkih elita i frakcije kapitala koji se akumulira uništenjem i smrću kratkoročni je razlog koji sprječava da tračci trezvene i odgovorne politike stignu do zelenih stolova gdje se priprema svjetska budućnost. Onaj dugoročni, naravno, podrazumijeva refleksno uništavanje svih sila koji napuknu imperijalnu dominaciju zapadnog kapitala na svjetskim tržištima, s pogledom ispod oka na pljačku trilijuna vrijednih ruskih prirodnih resursa u slučaju potpunog kraha Putinovog režima.

Nažalost, ni iz perspektive ruskog moćnika trenutno se ne vidi razlog zbog kojeg bi Rusija mogla odustati od sile, cijelu »specijalnu vojnu operaciju« poslati kvragu i time prikazati svoje političko glavinjanje. Premda je direktnim preuzimanjem inicijative u donedavno građanskom ratu postigla vrlo malo ili čak ništa, Rusija, zavikalo se nebrojeno puta na svim razinama njene vlasti, rat ne vodi prvenstveno protiv sve nevažnije Ukrajine, već protiv »kolektivnog Zapada« od kojeg do sada nije dobila niti jedan traženi ustupak, prvenstveno garanciju vlastite nacionalne sigurnosti. U cijeloj priči ne treba niti zaboraviti da Rusija ipak svoju ruku drži na donbaskom El Doradu prepunom resursa, ugljena, nafte, prirodnog plina, metalnih rudača i ostalih vrijednih minerala, a iako trenutno bolno i problematično, odlučno okretanje ruskog vanjskopolitičkog kursa prema Aziji, izazvano povijesnim debaklom europskih i američkih sankcija, ovu zemlju može prometnuti u svjetsku velesilu i na ekonomskom i na političkom planu, što motivaciju i imperativ za mirovnim dogovorom čini još manjima.

Otkazan trajekt do nove Jalte

Kao i toliko puta u povijesti čovječanstva, riječi i djela zaraćenih političkih elita dokazuju da su prestanak oružanih borbi, povratak raseljenog stanovništva i sveobuhvatna obnova uništenih područja u interesu samo onih kojih se o svemu vrlo malo pita, prvenstveno etnički, kulturno i jezično heterogenih naroda Ukrajine, ali i stanovništva Rusije i Europe. No sa stajališta vlastitog interesa nevjerojatno je da najmoćniji europski političari, predvođeni ličnostima iz trećerazrednog političkog ešalona, kao što su nesposobna aristokratkinja Ursula von der Leyen, Josep »Europa je vrt, ostalo je džungla« Borrell, pogubljeni Olaf Scholz, diletantica Annalena Baerbock i ratoborni lutak na čelu NATO-a Jens Stoltenberg, ne prepoznaju priliku da se u povijest mogu upisati kao lideri koji će Europi donijeti mir, a Europsku uniju i njene članice otrgnuti iz zagušujućeg američkog zagrljaja, geopolitičke irelevantnosti, temeljite deindustrijalizacije i budućnosti ekonomskog mrtvila. Europski javni diskurs, kojeg vrlo stidljivo pokušava osvježiti tek Macron, prožet je kišom huškačkih izjava poput onih »mira neće biti dok Rusija ne izgubi«, »ako Rusija dobije svijet gubi« i »ukrajinska pobjeda je pobjeda Europe i demokracije«. Namjernim ignoriranjem vrlo recentne povijesti, falsificiranjem tijeka događaja i odbacivanjem vlastite odgovornosti za dovođenje ovdje gdje jesmo, fokus rasprave neprestano se odmiče s kobnih politika koje su dovele do desetaka tisuća mrtvih, tri put više ozlijeđenih, milijuna izbjeglica i upropaštenih života.

U ovoj se lavini nepromišljenosti sve češće ističu izjave njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock, kojoj sramoćenje vlastitog ministarstva demantijem na njenu izjavu »mi ratujemo protiv Rusije« nije bilo dovoljno, već je po novu dozu bruke otišla na završeni Februarfest govoreći kako mira za Ukrajinu neće biti dok Putin »ne napravi zaokret od 360 stupnjeva«. Takvim nixonovskim »nema pregovora s teroristima« stavom, Europska unija a priori odbija ikakvu legitimnost i relevantnost ruskih zahtjeva čije je uvažavanje potrebno kao minimum za bilo kakav mirovni proces. Umjesto konkretnih rezultata, iz europskih nas institucija škrope svetom vodicom nove religije, dosadnim statistikama i hvalisanjem o tri milijarde eura europske vojne pomoći Kijevu. Međutim, »vjera u ukrajinsku pobjedu« ne temelji se na realnim efektima i uspjesima europske politike, bilo na diplomatskom, bilo na bojnom planu, već isključivo na odavanju dojma kako Europski parlament, komisija i vijeće rade nešto korisno za svoje i ukrajinske građane. Samo je u tom scenariju od realnosti odlijepljenim briselskim, strazburškim i frankfurtskim elitama na pamet mogla doći ideja zvana »smrzavanje za Ukrajinu« kojom su žrtvovani životni standard i elementarno zdravlje Europljana, prikazana sva snaga dubokog europskog cinizma i ukorijenjenost još dubljeg prezira prema ljudima koji muku muče s plaćanjem računa za grijanje i hranu, ma na koliko radnih mjesta crnčili. Ipak, sva bijeda, trulost i zagađeni kal europskog projekta na vidjelo su izbili tek općeprihvaćenim masovnim povijesnim revizionizmom kojim su počinitelji Holokausta postali rani nacionalni heroji, urlici ukrajinskih nacističkih kolaboracionista pretvoreni u sveprisutni poklik za slobodu, a svatko s ikakvom ruskom vezom, živ ili mrtav, potencijalna žrtva nacionalističke, maltene rasističke mržnje koje se niti sljedbenici austrijskog soboslikara prepolovljene potentnosti ne bi posramili.

Pacificirani pacifisti

Možda i najviše poražavajuća činjenica trenutnog političkog stanja u Europi, onog kojim će se s nevjericom baviti neki budući kulturolozi, politolozi i povjesničari, nedostatak je ikakvog masovnijeg mirovnog pokreta. Sporadični protesti protiv NATO-a i Europske unije poput onih u Njemačkoj, Češkoj i Francuskoj pokušavaju premostiti i u drugi plan staviti brojne razlike između ljevice i desnice, no ove nezrele akcije bez smislenijih zahtjeva nisu uspješno artikulirale anti-ratno stajalište i razvile dosljednu kritiku ratne uloge ovih institucija, zbog čega ih medijsko-propagandna bujica lako ocrnjuje kao ruske plaćenike ili ljubitelje Putinovog lika i djela. Nažalost, osjećaj nemoći, nedemokratičnost i gubitak iluzija o funkcioniranju cjelokupnog sistema ostavile su posljedice na cijeli politički spektar, pa gotovo univerzalno suosjećanje s nedužnim žrtvama rata polako erodira u neprihvatljivi i deplasirani cinizam. Taj se odnos, primjerice, ogleda u ignoriranju ili minimiziranju patnji rusofonog stanovništva u Donbasu koje već devet godina trpi napade na civilnu infrastrukturu od strane »svoje« države ili procjenama vrijednosti automobila s ukrajinskim registracijama na schengenskim prometnicama, što rastuće nepovjerenje i strah usmjerava na potpuno krive adrese.

Razinu političke pacifikacije europskog stanovništva ilustrira i zapanjujuća reakcija na jedini oružani napad EU teritorija u posljednjih godinu dana. Otkriće legendarnog američkog novinara Seymoura Hersha o američko-norveškom uništenju plinovoda Nordstream 1 i 2 u Baltičkom moru za vodeće zapadne medije, institucije i političare predstavlja tabu, temu o kojoj najradije ne bi govorili, a još se manje bavili istragom ovog terorističkog napada na zajedničku rusko-europsku infrastrukturu. U nadi da će europska i svjetska javnost zaboraviti na ovu industrijsku sabotažu i jednu od najvećih ekoloških katastrofa u povijesti zbog koje su u atmosferu iscurile stotine tisuće tona metana, europski lordovi svoje smrznute kmetove žučno uvjeravaju kako Rusija nakon osvajanja Ukrajine neće stati, već krenuti upravo na njih.

S druge strane bojišnice situacija nije nimalo bolja, dapače. Brzom i već uigranom represijom te uhićenjima nad prosvjednicima koji su se usudili progovoriti protiv invazije i kršenja teritorijalnog integriteta Ukrajine, Moskva je pokazala da licemjerje nije osobina koja je strana »ruskom civilizacijskom krugu«. Dok je trabunjao o »kulturi otkazivanja« koja tobože vlada na izopačenim »kolektivnim Zapadom«, Putin je tjerao i utjerao strah u kosti anti-ratno raspoloženom stanovništvu, pobrinuvši se da na sve načine onemogući stvaranje imalo većeg mirovnog pokreta. Rezignacija, pasivnost i nemoć, više nego uvjerenje u ispravnost prekogranične smrtonosne misije, prožimaju ekonomski šokirano rusko stanovništvo koje ne mogu utješiti predsjednikovi panegirici samome sebi i pad nacionalnog BDP-a od 2, umjesto prognoziranih 20 posto. Nemogućnost da se utječe na Kremlj primarni je izvor depresije u ruskoj političkoj areni čije gubitnike ne može veseliti niti alternativa. Još uvijek svježa sjećanja na tragično razdoblje uništenja i komadanja Sovjetskog saveza prosječnom Rusu ne dozvoljavaju da s entuzijazmom gleda na potpuni nacionalni krah kojeg najavljuju najbolesniji washingtonski umovi.

Svi putevi vode u mir

Ono što je potrebno istaknuti i višestruko podcrtati jest da zazivanje mira i zahtjevi za okončanjem rata u Ukrajini nisu samo moralistički vapaji, odnosno idealistička politika hipijevaca koji grle drveće ili, reinterpretirajući frazu predsjednika Milanovića, »razdraganih pacifista u cvjetnim haljinicama«. Mirovni angažman prije svega je jedini realan, djelotvoran i funkcionalan način za razrješavanje sukoba kakvim-takvim kompromisom kojim će dvije strane dobiti barem nešto i na čijim će se nogama moći sagraditi neka dugoročnija sigurnosna jamstva. Godinu dana nakon početka ruske invazije, a devet godina nakon početka rata, količina novca i duga uloženog u destrukciju nekontrolirano raste i prijeti budućnosti kontinentalne i nacionalnih ekonomija, situacija na bojnom polju nikome ništa ne obećava, dok je opasnost da se ovaj rat pretvori u rusku verziju »američkih vječnih ratova« u Iraku i Afganistanu sve veća. Mrvicu pametniji i iskusniji negoli smo bili u ovo vrijeme prošle godine, sa sigurnošću možemo tvrditi samo da se produljenjem oružanih borbi neopravdano produljuje i agonija onih koji su i dosad trpili najgore grozote, što je bolna činjenica koju mnogi koji se kunu u ukrajinski narod ne žele otvoreno priznati.

Sićušnu nadu u povratak za zeleni stol, čije studene stolice još od propasti istanbulskih pregovora nije imao tko zagrijati, ovog je tjedna dala Kina svojim Nacrtom o Globalnoj sigurnosnoj inicijativi. Vraćajući u fokus teme koje su dugo vremena bile potisnute, poput nasilno narušenog ukrajinskog teritorijalnog integriteta i ekspanzijom NATO-a izazvanih ruskih sigurnosnih briga, nužno potrebne trezvene riječi najvažnijeg kineskog diplomata Wang Yia mogle bi ući u prijemčiva uha Moskve i Kijeva. O tome da će se rat okončati nekako drugačije nego dogovorom SAD-a i Rusije, uz veću ili manju ulogu ukrajinskih, kineskih, njemačkih i francuskih diplomata ne treba bajati. Taj će pakt morati sadržavati stvaranje nove tzv. sigurnosne arhitekture koja će se pobrinuti za dugoročno djelovanje u osnovnom zajedničkom interesu naroda Ukrajine i Rusije, zemalja Europske unije, ali i Moldavije i Bjelorusije. No na putu do mira potrebno je shvatiti da arogantni i maksimalistički, jednostavno nerealni zahtjevi nemaju šanse za pad na plodno tlo, što uključuje pomirenje s činjenicom da ne postoji način da se Krim, Donjeck i Lugansk vrate u sastav Ukrajine. S druge strane, Rusija mora biti spremna na odustajanje svojih službenih ciljeva, ionako cinične »denacifikacije« i »demilitarizacije« Ukrajine, a ne treba isključiti ni tanke šanse da Putin na stol stavi kontrolu nad Hersonom i Zaporožjem. Kremlj će morati prijeći preko rigidnog stajališta kako su Zapadnjaci »nedogovorosposobni«, dok će Europa morati dokazati Rusiji da je naučila iz propasti Minskih sporazuma, da je u stanju držati se kompromisa i da je spremna istrgnuti se iz samoubilačkih američkih ultimatuma. Vrijeme je da fraze »double-down«, »all-in« i »at all costs« jednom zauvijek napuste vokabulare i politike malih podlih psihopata, ma u kojem se dvorcu oni nalazili, jer se jezera krvi ubrzano dižu i do najviše kule.