Marin Tudor, mr. sc. ekonomije s diplomom iz primijenjene lingvistike, poslao nam je vrlo zanimljiv tekst iz kojega proizlazi da je mnogima najdraža čakavština, uz koju je uz ostale krajeve i cijela Liburnija usko vezana, iz daleke Amerike dobila značajno priznanje i prema njemu – najstariji hrvatski govor sada ima i službenu potvrdu da se radi o jeziku! S obzirom na to da je vijest već objavljena u nekim hrvatskim medijima, o važnoj temi i struka i sami čakavci, ljudi koji se čakavštinom koriste u razgovoru, ali i pisanju, već neko vrijeme raspravljaju. Ogroman korak u očuvanju jednog prekrasnog jezika doživljava se kao dar, no s druge strane i obaveza… Naime, dok međunarodna lingvistika čakavski smatra samostalnim jezikom, u Hrvatskoj su lingvisti podijeljeni oko njegovog statusa…

– Čakavica je 2020., bez puno pompe i od naših medija potpuno nezapaženo, postala jezik priznat službenim putem od glavne međunarodne akademske organizacije koja se brine o klasifikaciji svih jezika čovječanstva, pa je tako dobila i svoj ISO jezični kod za identifikaciju čakavskog jezika u svim domenama: ckm. Povijesni događaj čakavskim govornicima otvara put za mnogo veće lokalno i državno priznanje, koje je do sad izostalo jer se čakavicu smatralo samo dijalektom. Potrebe da se ovjekovječi čakavski kao jedan od jezika našeg svijeta, dosjetio se američki profesor lingvistike s prestižnog University of California, Kirk Miller, u akademskom svijetu poznat kao uspješan »field linguist« zaslužan za istraživanje i popularizaciju manje poznatih jezika čovječanstva. Uvidjevši da se nitko nije sjetio klasificirati i identificirati čakavski kao službeni jezik, Miller je sam odlučio poslati marljivo smišljen i napisan zahtjev 2. rujna 2019. godine za priznanje i dokumentiranje čakavskog jezika organizaciji zvanoj SIL International – napisao je u uvodu svog teksta Tudor.

Korisno i za kajkavski jezik

Objasnio je da je Summer Institute of Linguistics International inače puno ime međunarodne neprofitne organizacije sa sjedištem u gradu Dallasu, u Texasu, čija je glavna svrha proučavanje, razvoj i dokumentiranje svih jezika svijeta, s ciljem proširenja lingvističkog znanja, promicanja pismenosti u svim jezicima i razvoja jezika lingvističkih manjina.

– Jednom godišnje SIL International objavljuje prestižni akademski magazin Ethnologue. To je referentna publikacija u tisku i na internetu koja pruža statistike i druge informacije o živim jezicima svijeta. Ono što je zapravo možda još važnija odgovornost SIL Internationala je da u ime Međunarodne organizacije za standardizaciju (International Organization for Standardization – ISO), sa sjedištem u Ženevi – čiji je član i Republika Hrvatska, izdaje ISO tip 639-3 kodove za sveobuhvatno pokrivanje jezika čovječanstva. Zanimljivo je da je profesor Miller jedan dio svog zahtjeva utemeljio i na prijašnjem zahtjevu glavne udruge govornika kajkavskog jezika »Kajkavska renesansa«, koja je već 2015. uspjela izboriti priznanje kajkavskog kao samostalnog jezika. SIL International je tada kajkavskom priznala status jezika, ali samo u onom književnom obliku koji se koristio u razdoblju od 16. do 19. stoljeća i u nekim djelima iz 20. stoljeća. Cjelokupna Millerova argumentacija već je 2020. potvrđena kao važeća od strane SIL Internationala. I to u potpunosti, blago rečeno na cijeloj liniji, pa je tako čakavskom jeziku odano najviše moguće lingvističko priznanje koje postoji: naime, priznat je kao živi (samostalni) jezik. Zanimljivo je da će ova odluka zapravo biti jako korisna i za budućnost kajkavskog jezika, jer će kajkavci moći pokrenuti ubrzanu provjeru statusa svoga jezika upravo na temelju recentnog postignuća čakavskog jezika, i za očekivati je da će i tom našem hrvatskom jeziku biti u dosta kratkom roku priznat status živog jezika. Tako će oba zapostavljena hrvatska jezika pomoći jedan drugome u priznanju i promociji pred svijetom – smatra Marin Tudor.

»Ča« u čak pet zemalja

Odgovorio je u svom tekstu i na pitanje tko je izmislio pojam narječja?

– Čakavski i kajkavski se odavno u međunarodnom svijetu lingvističke nauke smatraju jezicima, a ne pukom branšom hrvatskog standardnog jezika, to jest štokavskog hrvatskog jezika. Naravno, oba govora su zapravo mnogo stariji jezici od standardizirane verzije štokavskog (prvih nekoliko stoljeća svi su hrvatski rječnici zapravo bili samo čakavski), koji su i poslije nastajanja tog standarda nastavili postojati i razvijati se, pa ustvari ne mogu uopće biti dijalekti tog standarda. Čakavski je čak u nekom smislu međunarodni jezik, jer se govori u Hrvatskoj i u još četiri države članice Europske unije (u Sloveniji, Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj). Unatoč tome, nekoć su jugoslavenski, a kasnije značajan dio hrvatskih lingvista, čakavski i kajkavski desetljećima tvrdoglavo svrstavali u kategoriju »narječja«.

Sam pojam »narječja« je zapravo oduvijek bio sporan koncept u lingvistici izvan balkanskih granica. Dosta je znati da u niti jednom drugom jeziku svijeta ne postoji prijevod same riječi »narječje«, pa ni sam pojam koji mi u toj riječi obuhvaćamo. U međunarodnoj lingvistici su poznati jedino pojmovi »jezika«, »dijalekta« i »poddijalekta«. Zato su naši lingvisti bili prisiljeni sami izmisliti engleski prijevod za riječ narječje – »supradialect« (tj. naddijalekt) – u želji da cijelom svijetu objasne taj naš lokalni pojam nečega što ima sve lingvistične, društvene i povijesne osobine jezika, ali imamo potrebu smatrati manje od jezika. Kako to često biva, taj pristup je proizvod činjenice da su u nas političke prilike usmjeravale znanost, a ne da je znanost davala glavni smjer politici: hrvatski se narod kroz prošlo gotovo stoljeće i pol grčevito borio za svoje mjesto pod suncem. Biti priznati od svijeta kao neovisna nacionalna zajednica je zahtijevalo velik trud i želju više od šest pokoljenja Hrvata. Pa su tako cijele generacije čakavskih i kajkavskih intelektualaca i znanstvenika preferirale zapostaviti svoj materinski jezik i zavičajnu kulturu u korist većeg dobra cjelokupnog hrvatskog naroda, čijim su se dijelom silno osjećali kroz povijest. Bio je to tada logičan i plemeniti potez – govori Tudor.

Sama bit kulture

Po njegovim riječima, jezik je »duša i srce kulture«.

»Ako bi kultura bila kuća, onda bi jezik bio ključ do ulaznih vrata, do svih prostorija u njoj« – kaže Khaled Hosseini, američki pisac i liječnik rođen u Afganistanu, tri puta New York Timesov bestseller, a prenosi Tudor.

– Jezik doista jest sama bit kulture, jer njezina duša počinje i završava s jezikom. On oblikuje način na koji ljudi razmišljaju, sanjaju, komuniciraju jedni s drugima, grade odnose i stvaraju osjećaj zajedništva. Glavni je čuvar našeg sustava vrijednosti, jer izravno prenosi sav naš set simbola, značenja i normi. On je taj prvi oblik komunikacije sa svemirom, one prve dječje riječi koje iniciraju verbalni kontakt među ljudima. Tako dobro poznavanje svojih jezičnih korijena automatski omogućuje nekome da se lakše identificira sa zajednicom oko sebe i da u najdubljem smislu drži u srcu dobrobit te zajednice. Jezik je tehnologija koja poboljšava i proširuje kapacitete kategorizacije koje dijelimo s onima koji su oko nas i onima koji su bili prije nas, i zato ima ključnu ulogu u prijenosu naše kulture onima koji dolaze poslije nas.

Sve to naravno vrijedi i za taj dio Hrvatske u kojoj je čakavski autohtoni jezik. Naša će kultura nestati kada i ako nestanu jezici na kojima se ona temelji. To nije tako nevjerojatna mogućnost: ako nastavimo današnjim trendovima prilično je vjerojatno da će za dvije generacije čakavština više-manje imati status izumrlog jezika. A kad nestane čakavica, nestat će i naša domaća hrvatska kultura. Nažalost, državnici i stratezi našeg nacionalnog brendinga nisu iskoristili ni neovisnost naše države, ni sljedeća tri desetljeća slobode, kako bi valorizirali lingvističke i kulturne specifičnosti našeg naroda. Ako Republika Hrvatska i njeni predstavnici smatraju da je kultura nešto barem donekle važno, onda će se sada morati aktivirati i mnogo marljivije raditi na promociji čakavskog (i kajkavskog) jezika – podvukao je Marin Tudor.

Gremo na delo!

I za kraj svog teksta, pozvao je sve čakavce »na delo« i da se pobrinu za čakavsku budućnost.

– Ovo međunarodno priznanje za čakavski govorni svijet je ne samo značajan, nego doista epohalan događaj. Na globalnoj razini će se početi ozbiljnije proučavati čakavski jezik i promovirat će se više istraživanje i učenje čakavice na slavističkim odjelima sveučilišta izvan Hrvatske. Za očekivati je kroz sljedećih nekoliko godina mali procvat akademske, ali i izvanakademske literature o čakavskom jeziku. No prije svega će novi status doista širom otvoriti vrata čakavskim govornicima da zatraže službeno priznanje jezika tamo gdje on najviše i treba biti priznat, to jest u zemljama u kojima čakavci žive skoro 1.500 godina, a možda i dulje. Bila bi doista jako tužna i perverzno ironična povijesna prekretnica da, nakon što je barem 12-ak dugih stoljeća preživio svakakve vrste dušmanskih invazija, zakonskih zabrana i promjena jezičnih moda, čakavski jezik izumre upravo u doba prve doista neovisne i slobodne države hrvatskog naroda, kojem je on materinski jezik.

Međunarodno priznanje čakavskog jezika i sljedeći potezi Hrvatske će tako sigurno postati važan kulturni čimbenik na europskom putu naše države i same hrvatske civilizacije, jer se u Europi već desetljećima s ljubavlju njeguje lokalne i manjinske jezike, na njima se jako efikasno (i unosno) grade jedinstveni regionalni i nacionalni brendovi, a preko njih se promiče pravo poštovanje građana prema svojim lokalnim zajednicama.

Svim općinama i županijama u kojima je čakavica izvorni autohtoni jezik, omogućuje se sada priznanje čakavskog na najvišoj razini, kao paritarni jezik uz standardni, a na Republici Hrvatskoj je red da pokrene inicijative i političke smjernice kojima će prvo očuvati jezik, a onda pomoći čakavcima da donekle standardiziraju i efikasno promoviraju na lokalnom i globalnom nivou taj prekrasan hrvatski jezik. To, naravno, zahtijeva puno posla i orkestriran višegodišnji rad svih sudionika čakavskog svijeta. Ali cilj je više prirode i svakako ostvariv (naročito uz pomoć svih instrumenata i sredstava koje nam u ove svrhe nudi europska zajednica). Ako se može u Cornwallu i na otoku Manu oživiti jezike koji su potpuno izumrli pored stalnog pritiska najgovorenijeg jezika svijeta, ili na Novom Zelandu oživiti nepisani maori jezik, onda okrenuti negativan trend jezika koji još tečno i svakodnevno koristi stotine tisuća ljudi u EU-u, nije uopće tako teško. Zahtijeva samo dobru volju, radišnost, i dakako, ljubav. Stvari koje kod čakavskih govornika nikad nisu falile. Gremo na delo, čakavci! – pozvao je Marin Tudor.