Nobelova nagrada za književnost dodijeljena 2021. godine široj javnosti gotovo nepoznatom, crnoputom afričkom piscu Abdulrazaku Gurnahu, iznenadila je čak i stručne, akademske krugove najuglednijih europskih i američkih sveučilišta jer je malo tko, osim najupućenijih specijalista za tzv. orijentalne, postkolonijalne studije, znao za tog po svemu iznimnog znalca postkolonijalnih kultura, prije svih afričke, ali i značajnog pisca koji je svojim rukopisom dao prepoznatljiv pečat do sada uglavnom zanemarenim temama i sadržajima. U najtiražnijim svjetskim tiskovinama, nakon što je Nobelov komitet objavio ime novog laureata, zaredala su pitanja: tko je to Abdulrazak Gurnah, kako je moguće, zašto je uopće do jučer nepoznati, gotovo anonimni romanopisac i od 2017. umirovljeni profesor/emeritus engleske i postkolonijalne književnosti sa Sveučilišta Kent dobio najprestižniju svjetsku nagradu Švedske akademije za, kako stoji u obrazloženju, »beskompromisan i suosjećajan prikaz učinaka kolonijalizma i sudbine izbjeglica.«
Jedino su, kako je pisao The New York Times, slavili oni malobrojni koji su godinama uporno upozoravali na Gurnaha i koji su tvrdili kako njegovo djelo zaslužuje globalnu recepciju, ali ih naravno nitko nije slušao. Ali činjenica da svijet malo, gotovo ništa ne zna o životnom i stvaralačkom putu novog nobelovca, rođenog u Zanzibaru, u Istočnoj Africi, ali koji već više od pedeset godina živi i radi u Velikoj Britaniji, ni u čemu ne umanjuje značaj i veličinu njegove literature. Bogatstvom jezika, nevjerojatnom vještinom »pričanja«, kao i fascinantnom tehnikom/stilom pisanja, te izražajnom osjetljivošću i suptilnošću izričaja, Gurnah je pokazao i dokazao rijetko viđenu sposobnost da gotovo u svakoj rečenici, kako svojih romana, tako i eseja, zahvati sve ono što krasi, ali i opterećuje Crni kontinent, svekolike njegove ljepote, tuge, nostalgije i nade, što sve samo svjedoči o ogromnom talentu i snazi ovog nespornog velikana pisane riječi.

Svi smo samo ljudi

Iz njegovih tekstova, čak i kada piše o brutalnosti kolonijalnih osvajanja i oholom, bezobzirnom ponašanju i torturama bijelih osvajača Afrike prema domicilnom stanovništvu, posvemašnjem siromaštvu i bezočnoj eksploataciji milijuna domorodaca, Gurnah uspijeva obuzdati gnjev; usprkos svemu uspijeva zadržati nekakvu teško objašnjivu, a tako prisutnu toplinu izričaja; pun je razumijevanja za te nesretne, »besprizorne« ljude i čini se kako su upravo stoga njegove knjige tako bliske čitatelju, da budem malo ironičan: »bilo koje rase (i)li boje kože«. Svatko tko ima i malo duše na tu kozmičku nepravdu i tragediju ne može, niti smije ostati ravnodušan. Gurnah se svojim rukopisom čitatelju uvlači pod kožu; kada otvorite bilo koji od njegovih, do sada deset objavljenih romana, teško da možete odoljeti njegovom tekstu, ne ispuštate ga iz ruku, sve dok ga ne pročitate do kraja. Naprosto plijeni svojim pričama i zapletima; zahvaljujući njemu uranjamao u daleke, nepoznate prostore, upoznajemo gotovo izbrisanu afričku povijest, shvaćamo koliko malo znamo o drugim kulturama i običajima, koje nisu ništa manje vrijedne od naše europske, a koju smo u europocentričnoj oholosti i umišljenosti, ali i rasnom supremacijom uzdigli na pijedestal nedodirljivosti i pretpostavili svemu »što nije naše«.

S puno empatije, ali i trezvenosti, Gurnah piše o svojim »prezrenim i poniženim« sunarodnjacima, jasno opominjući kako za njihov težak usud (s)nosimo krivnju, preciznije odgovornost, svi mi koji se tako ravnodušno i nonšalantno odnosima prema njima kao manje vrijednim bićima, ili se jednostavno ne želimo zamarati stvarima koje su naizgled tako daleke od nas. Kada bi glas svjetske javnosti u osudi zla i nasilja koji haraju afrčkim kontinentom, ali i svim ostalim postkolonijalnim prostorima, bio jači i odlučniji, uvjeren je nobelovac, stvari bi se radikalno promijenile nabolje; utoliko on ne bježi od »priznanja« da njegova djela imaju i svojevrstan programatski karakter jer žele biti oslobađajuća, emancipirajuća i otrežnjavajuća. Afrika će ubrzo postati najnapučeniji kontinent, demografska je eksplozija na djelu, a siromaštvo sve veće i izraženije, i sve to će izazvati još snažnije valove iseljavanja, milijuni izbjeglica će u potrazi za pukim preživljavanjem nahrupiti put Europe i to će voditi krizama s katastrofalnim posljedicama. Njegove knjige prosto vrište »pomozite dok je vremena, dok nije kasno«, u protivnom nikakva sila neće moći zaustaviti te očajne ljude. I zar im možemo zamjeriti što za sebe i svoje obitelji traže bolje; uostalom, zar bogati na njihov račun i danas još uvijek ne postaju bogatijim, beskrupulozno im oduzimajući što je po svakoj logici i pravu zapravo njihovo? Stanje je alarmantno, upozorava Gurnah; za početak, ako se ne može (bitno) popraviti, onda treba (u)činiti sve da se stanje barem ublaži. Ili, kako često u raznim varijantama ponavlja:

»Jedno je slušati vijesti i znati faktografiju o dalekim krajevima, drugo je čitati pripovijetke, priče iz nepoznatog dijela svijeta. Književnost, među ostalima, pripovijeda o ljudima i krajevima o kojima možda nikada niste ništa ni čuli. Literatura je izvrstan komunikacijski alat za prenošenje iskustva neznanih nam ljudi, za to da čitatelju otvori posve novi dio svijeta. Na koncu shvatite da ljudi posvuda sliče jedni drugima, svi smo na kraju samo ljudi.«

Oda rodnoj zemlji

Ali svaki Gurnahov tekst ujedno je i svojevrsna oda, najčešće puna nostalgije i sjete rodnoj zemlji, kontinentu iz kojeg uostalom i crpi inspiraciju za svoje stvaralaštvo; u pravilu svoje junake, obične ljude neobičnih sudbina, smješta u povijesni kontekst (pred)određen brojnim sukobima, ratovima, progonima i pogromima, koliko kolonijalnih vlasti prema/protiv domorodaca, toliko i međusobnim obračunima velikih sila u osvajačkim pohodima za prevlast u Africi, ali u kojima opet najviše stradava lokalno stanovništvo na kojem se razne imperijalne vojske okrutno iživljavaju i masovno ih i sustavno šikaniraju i zlostavljavaju, ili ih zarad svojih interesa beskrupulozno instrumentaliziraju vješto koristeći razne (stare) etničke, religijske, rasne i ine nesuglasice i netrpeljivosti između pojedinih afrčkih plemena, zajednica, naroda i skupina.

U borbi za prevlast koriste sva sredstva, raspiruju međusobne sukobe, a ustanke i(li) pobune domorodaca protiv tlake i prisile »bijelih gospodara«, protiv kolonijalnog izrabljivanja i poretka, robovskog položaja u kojem se nalaze, guše najsurovijim sredstvima. Dakako, i ranije je bilo autora, a danas ih ima više nego ikada ranije koji su pisali o silnim kolonijalnim strahotama koje su razni osvajači Afrike (po)činili tijekom novodobne povijesti, koji su za sobom ostavljali pustoš, ali Gurnah je od ostalih uveliko drukčiji. Zašto, po čemu? On odbija, ne pristaje na ulogu »ponavljača priča« o tome što su to Englezi, Francuzi, Nijemci, Belgijanci, Portugalci, Talijani, Španjolci i ini osvajači radili u Africi; pojedini događaji, a to je kristalno jasno vidljivo i u Gurnahovom najnovijem romanu »Naknadni životi« (nedavno, prošle 2022. godine, u nas ga je objavio zagrebački Profil u prijevodu s engleskog Dinka Telećana), jer opisujući situaciju na istoku Afrike uoči i tijekom, kao i poslije Prvog svjetskog rata, ta zbivanja »velike povijesti« služe mu samo kao kulisa kako bi ispričao »male povijesti« svojih junaka. Upravo iz opore drame njihovih života postaje nam jasnije i zlo koje se na njih sa svih strana, ni krive ni dužne, sručilo.

Usud afričke obitelji

Spomenuti je roman uopće prvo Gurnahovo djelo prevedeno na hrvatski, ali i sve nama bliske i razumljive (bhs) jezike i za očekivati je da će i drugi izdavači u RH, ali i BiH, Srbiji ili Crnoj Gori prevesti i objaviti neka druga, uključujući i teorijska djela, jer takva nam vrsta literature dramatično nedostaje. Kroz usud jedne afričke obitelji, Gurnah je razvio fascinantnu priču o povijesti Crnog kontinenta; uže ga je locirao na njegove istočne obale, ali to je ujedno i veličanstvena panorama minulog 20. stoljeća Gurnahove šire, panafričke domovine, neokolonijalnog jarma koji i danas guši te prostore i bez obzira što su te zemlje, danas novostvorene, samostalne države, svaka je od njih bremenita nizom starih, naslijeđenih sukoba, ali i novih problema, tako da bivši kolonijalni vlastodršci još uvijek u svojim rukama drže ključeve afričkog razvoja i perspektive.

Gurnah svojim knjigama želi obnoviti viziju nove i drukčije Afrike i njezinog stanovništva, a ujedno i upozorava na činjenice koje (je) malo tko od nas uzima(o) u obzir i koji o tim stvarima gotovo ništa ne znamo, budući da smo opterećeni onim što su Nijemci u svojoj Deutsche-Ostafrici nazvali »Zivilisserungmission«, misijom navodnog civiliziranja »primitivnih« plemena koja se pretvorila u strašan zločin, u čemu dakako nisu zaostajale ni ostale imperijalne sile; Britanci, Francuzi, Belgijanci, Talijani, Portugalci, Španjolci… U svojim romanima Gurnah hrabro i trezveno ruši sve stereotipe kojima smo »zarobljeni« i koje »ukopani« u svoju civilizaciju nismo bili spremni vidjeti ili čuti, a kojima nam »novopečeni« nobelovac svojim »nježnim rukopisom teških tema« pojašnjava realnost neokolonijalizma, pošast rasizma, ludilo bezdušne eksploatacije ljudi i prirode, ali i propituje mogućnosti suvislog osmišljavanja kolonijalnog nasljeđa nakon svih tih silnih razaranja i pogroma.

Uostalom, nikako ne smijemo smetnuti s uma da su prvi genocid u 20. stoljeću, prigodom gušenja ustanka u Namibiji, počinili Nijemci, a prve konclogore izgradili Britanci. Sve to na tlu Afrike. Englezi su se čak jedno vrijeme zanosili mišlju da rasno posve »očiste« Keniju od »obojenih«, ostave tek pokojeg crnca kao »turističku razglednicu«, a danas žele prekriti zaboravom svoje kolonijalno ludilo okrećući glavu od toga, kao da se nikad ništa nije dogodilo. Slično se ponašaju u Parizu, Bruxellesu, Lisabonu, Berlinu, Madridu, Rimu, a kolonijalizam nije samo dio prošlosti tih zemalja, i danas je očit i stoga se svi prijepori oko toga pokušavaju elegantno »pomesti pod tepih«. Gurnah u razgovorima s novinarima podsjeća: »U britanskom se društvu vodi polemika o tome kako gledati i misliti o vlastitoj kolonijalnoj prošlosti, odvaguje se koliko su ljudi uopće voljni znati o tome… Desetljećima gledamo, baš kao i danas, kako se ponavljaju pokušaji da se i onako limitirano znanje o kolonijalizmu potisne, jer to su ružne informacije… Čak se ide tako daleko da se tvrdi kako Britanci nisu znali za brojne torture nad domorocima, iako su arhive, mnoge još uvijek tajne, prepune takvih svjedočanstava koja jasno demantiraju ono što se želi zaboraviti, eskivirati, ili se u krajnjem slučaju infantilno (na)praviti da se nije znalo.«

Snaga i postojanost ljubavi

Kad je prije dvadesetak, možda i nešto više godina, bila objavljena uistinu fascinantna »Crna knjiga komunizma«, prije svega tzv. zapadni svijet bio je šokiran otkrićima o neopisivom broju žrtava komunističkih, prije svega (neo)staljinističkih režima i represija; autori su iznijeli (pretjeranu?) brojku od preko sto milijuna ljudi pobijenih diljem planeta pod kontrolom i vlašću Staljina, Mao Ce-tunga i ostalih, njima ideološki bliskih tirana. Godinama nakon toga nije jenjavalo zaprepaštenje tim, možda malo pretjeranim, ali u biti istinitim procjenama; međutim, kada se nedugo potom, također u Francuskoj, pojavila »Crna knjiga kolonijalizma«, u kojoj su prezentirane još drastičnije procjene o broju žrtava imperijalnih politika, posebice u Aziji i Africi, ali i Južnoj Americi, koje nadilaze i najbujniju fantaziju, svijet je uglavnom ostao nijem i upravo je stoga važno (pro)čitati Gurnaha koji svojim pismom duboko i precizno secira dramatičnu, krvavo surovu zbilju neokolonijalizma, ali u svojim rečenicama ništa manje nije ubojit niti kada nas opominje na postojanje dvostrukih kriterija: licemjerje moćnih i velikih i forsiranje programiranog zaborava kojim pokušavaju ublažiti i(li) opravdati svoja srašna zlodjela.

Gurnah ujedno opominje i na varljivost sjećanja, dakako različito kod dželata i žrtve; pita se što je sve (ne)svjesno izbrisano iz našeg pamećnja, ali iako su njegove priče pune tjeskobe, kako kolektivne, tako i one individualne, s kojom se svako nosi/pati na svoj način, autor ne posustaje u svom »umjerenom« optimizmu jer ga prije i iznad svega nosi i vodi neizmjerna ljubav prema svojim zemljacima, ali i ljudima dobre volje diljem svijeta. Njegovi su romani dokaz snage i postojanosti ljubavi koja usprkos svim Scilama i Haribdama mora pobijediti, jer pita se: Kako ćemo inače opstati? Čemu živjeti? Ljubav ima čarobnu, veličanstvenu moć, jača je od svih prepreka; u jednom intervjuu nakon dodjele Nobelove nagrade Gurnah je rekao: »Pišem o Africi i iskustvu afričkog čovjeka; postoje neka sjećanja za koja bih radije da ih nemam, jer su teška. Ali, ona su tu i sa sobom nose određenu odgovornost i obvezu.«

Peti književni nobelovac iz Afrike

Pobjeda u nobelovskoj konkurenciji i nominaciji i za samog Gurnaha bila je, kako je sam priznao, posve neočekivana. Kada su ga nazvali iz Stockholma da bi mu priopćili radosnu vijest, on je pomislio da netko s njim zbija neslanu šalu, posebice jer ga na »kladionicama« koje prognoziraju pobjednike u svih šest kategorija (medicina, fizika, kemija, mir, ekonomija i književnost) nije uopće bilo; uglavnom su se kao favoriti »vrtjela« stara imena koja se već godinama pojavljuju u užem izboru, poput Harukija Murakamija, Javiera Mariasa, Margaret Atwood, Ngugi Wa Thionga’o… Ali očevidno nakon velike afere koja je prije nekoliko godina p(r)otresla Švedsku akademiju i cercle koji u užem krugu donosi konačne odluke o proglašavanju laureata te ostavki pojedinih članova Nobelova komiteta, stvari su se bitno promijenile, došlo je do značajnih kadrovskih osvježenja i proširivanja svjetonazorskih horizonata. Novi predsjednik Nobelova komiteta Andres Olsson je u tom kontekstu izjavio: »Imamo otvorene oči za pisce koji se obično nazivaju postkolonijalnim, naši su pogledi sada bitno širi i mijenjaju se, a cilj je Akademije oživiti novu viziju literature.«

I tako, u novim okolnostima Gurnah je postao peti pisac iz Afrike nagrađen Nobelom; prvi je laureat postao Nigerijac Wole Soyinka (1986.), a zatim su uslijedili: Egipćanin Nagib Mahfuz (1988.), Nadine Gordimer (1991.), a posljednji koji se okitio nobelovskim priznanjem (2003.) bio je južnoafrički pisac John Maxwell Coetzee. Andres Olsson nije krio svoje oduševljenje odlukom što je nagrada dodijeljena Gurnahu i odmah je pojasnio i zašto: »To je pisac koji se kreće između života sredine u kojoj je rođen i one u kojoj danas živi; svekolika sadašnjost mu se kreće između ta dva pola, ali suštinski je okrenut budućnosti i oštro i dosljedno se suprotstavlja rasizmu i svim ostalim predrasudama i stereotipovima, a ujedno nas upozorava kako nikako i nikada ne smijemo nasjesti na priče da bi tu tmurnu i tegobnu prošlost trebalo u ime nekakvih budućih boljih odnosa zaboraviti, jer nas samo nepotrebno opterećuje. To bi bio put, upozorava Gurnah, u izgradnju nekakve lažne slike svijeta kojom bi se lažima ukrašavala vlastita i tuđa prošlost i umjesto da sanira stare, razbuktavala bi samo nove konflikte.« Ne, istina se mora (sa)znati, tvrdi Gurnah, ma koliko bolna bila, jer drugog lijeka osim istine nema, naravno ukoliko iskreno želimo izaći iz tog povijesnog, vrzinog kola, pakla koji će nas opterećivati sve dok se ne suočimo s onim što se stvarno zbi(va)lo.

Kozmopolitsko ozračje

Abdulrazak Gurnah rođen je 20. prosinca 1948. godine u Zanzibaru, danas u sastavu Tanzanije; arapskog je podrijetla (roditelji su mu bili trgovci, imigranti iz Jemena), a odrastao je nedaleko luke prepune brodova iz čitavog svijeta i kako kaže: slušao je različite jezike, susretao ljude različitih rasa i kultura, i to kozmopolitsko ozračje ga je obilježilo i kao čovjeka i kao pisca. U jednom je tekstu zapisao: »Još živo pamtim te slike… one su izvor mog spisateljskog nadahnuća«. U razdoblju velikih političkih i socijalnih nemira u svojoj zemlji, željan obrazovanja koje mu je bilo onemogućeno, Gurnah se odlučio na odlazak i 1968. emigrirao je u Englesku; to životno »izmještanje«, bijeg od siromaštva, nestabilnog društvenog ambijenta, želja da se dokopa Europe kao »obećane zemlje«, česta su tema njegovih književnih djela. Kao i procesi socijalne »tranzicije« u susretu s novom sredinom, posebice svladavanja brojnih prepreka i predrasuda s kojima se susretao. Ali te su predrasude bile obostrane; nova je sredina bila nepovjerljiva prema pridošlicama, često zatvorena, pa i neprijateljska, uostalom kao što su i izbjeglice pune zazora strahovale kako će biti primljene u nepoznatom okruženju. Po dolasku u Englesku, Gurnah se nastanio u Canterburyju gdje je diplomirao na Christ Church Collegeu, da bi 1982. doktorirao na Sveučilištu Kent, gdje je kasnije sve do umirovljenja predavao englesku i postkolonijalnu književnost, a posebice mu je u fokusu bila kolonijalna povijest Afrike, Indije i Kariba. Jedno je kraće vrijeme (1980. – 1983.) proveo predavajući i usavršavajući se na Bayero University Kano u Nigeriji. Od 2006. godine član je Royal Literature Society. Iako mu je materinski jezik svahili, svoja djela Gurnah piše na engleskom, a vremenom je njegova literatura stekla ugled i poklonike, doduše u užem krugu, ali njegov se glas počeo uvažavati kao poziv u pomoć izbjegličkoj populaciji, a on je to svojim djelo(vanje)m potvrđivao.

Pisao je o njihovim problemima, tegobama adaptacije, predrasudama i općenito njihovim pričama, težeći da ih što više popiše, kako se ne bi zaboravile. Tematski, Gurnahova literatura je »usidrena« uglavnom uz istočnoafričku obalu, a u središtu interesa su mu pitanja identiteta, egzila, dijaspore, tradicija, plemenski i obiteljski korijeni, a nakon što je primio Nobelovu nagradu, on je rekao da o tome piše »jer ga interesiraju ljudske interakcije«, odnosno »s čime se to međusobni susreti različitih rasa, kultura, jezika i religija odlikuju i kako se to odražava na njihove živote«. Djela su mu prevedena na preko trideset jezika; naravno, broj se prijevoda rapidno uvećao nakon što je zahvaljujući Nobelu stekao svjetsku slavu, posebice su popularna u Španjolskoj, a zaredale su i druge nagrade i priznanja, u Francuskoj, SAD-u itd.

Povijesni roman

Uz deset romana, Gurnah je napisao dvadesetak knjiga eseja, priča, teorijskih studija, ali posebice su interesantni eseji posvećeni postkolonijalnim piscima kao što su Wole Soyinka, Salman Rushdie, Dambudzo Marechera, Ngugi Wa Thiong’o i drugi, u nas uglavnom malo poznati autori. Na brojnim sveučilištima u Americi i Europi, na fakultetskim odjelima i katedrama, ali i u raznim institutima i zavodima za postkolonijalnu povijest koriste se Gurnahova djela kao neka vrsta udžbenika za bolje razumijevanje ove tematike, a na temelju njegovih radova formirala se i jedna čitava »škola« u proučavanju kolonijalnog nasljeđa u kojoj se ističu Patricia Basdilla, Maurice O’Connor, Antonio Ballesteros, Juan Ignacio de la Oliva…

»Naknadni životi« (»Afterlives«) posljednji je Gurnahov povijesni roman (iz 2020.) koji se bavi istočnoafričkom obalom u prvim desetljećima 20. stoljeća, kada se taj prostor nalazio pod kolonijalnom upravom njemačkog, ali i britanskog imperija. Autor je realistički, ali i s puno topline opisao život tamošnje domorodačke zajednice, mahom muslimana, koji usprkos bijedi, siromaštvu i nepismenosti ne gube volju i ljubav za životom. Tu su i doseljenici iz Indije, pohlepni mešetari, trgovci, kolonijalna elita između kojih se odvija svakodnevni život Gurnahovih junaka: muslimana Khalida (po ocu Indijac, po majci Afrikanac), njegove supruge Bi Ashe i Ilyasa kojeg su još kao dječaka oteli njemački vojnici, nakon čega gubi vezu sa svojom obitelji, da bi tek nakon višegodišnjeg izbivanja saznao da su svi njegovi umrli, osim sestre Afiye koja živi kod rođaka izložena stalnom maltretiranju, izrabljivanju i zlostavljanju. Ilyas se zbližava s Khalidom, iznajmljuje sobu i počinje kod njih živjeti, da bi nakon nekog vremena odlučio potražiti sestru i pomoći joj. Odlazi po nju i odvodi je sa sobom, a kako bi joj omogućio nekakvu perspektivu, počinje je učiti čitati i pisati, što se u selu, u kojem gotovo da nije ni bilo pismenih smatralo nepotrebnim, čak i nepoželjnim, a posebice za žene koje su bile predodređene za udaju, rađanje i služenje mužu.

Ali kako se razbuktavao njemačko-britanski rat za istočnu Afriku, Ilyas koji je znao nešto njemačkog jezika, dragovoljno se prijavio u njemačke Schutztruppe, vojsku afričkih plaćenika-askara, pod zapovjedništvom njemačkih časnika, nakon čega mu se za dugi niz godina izgubio svaki trag. Sestra, koja mu je bila zahvalna za dobrotu koju je pokazao prema njoj, nikako ga nije mogla zaboraviti i prežaliti, neprestano je iščekivala da se vrati, ne gubeći nadu da je usprkos svemu još živ. I uistinu, tek na samom kraju knjige, spletom neočekivanih, gotovo čudesnih okolnosti saznajemo da se po svršetku Prvog svjetskog rata Ilyas našao u Njemačkoj, u Hamburgu je zasnovao brak s Njemicom i dobio troje djece, promijenio je ime u Elias Essen, kao »crni pjevač« zabavljao je sve do 1938. godine goste po berlinskim kabareima i barovima, a kao veteran Schutztruppe marširao je s nacistima na njihovim paradama. No, nakon što je Hitler došao na vlast i na snagu su stupili rasni zakoni, bio je optužen za preljub i skrnavljenje Arijevke i na koncu se našao u konc-logoru Sachsenhausen gdje je 1942., zajedno s najstarijim sinom koji mu se dobrovoljno priključio u internaciji, smrtno stradao. Sve to je uspio saznati Hamzin i Afiyin sin, imenom također Ilyas (nazvan po ujaku), nakon što je početkom 60-ih godina 20. stoljeća dobio stipendiju za usavršavanje u emitiranju radioprograma, ali i učenje njemačkog jezika u SR Njemačkoj.

Priča o »crnoj Atlantidi«

Naime, na temelju informacija svojih roditelja (dobili su ih poštom od pastorove supruge koju su upoznali dok je s mužem živjela u Africi, u njihovom susjedstvu, i čiju su berlinsku adresu slučajno našli u knjizi Heineove poezije koju im je davno poklonila), Ilyas je ušao u trag ujaku i tako, nakon podulje i komplicirane istrage, kopajući po njemačkim kolonijalnim arhivama, razriješio enigmu njegova života.

Druga linija priče, kojoj pripada i Ilyas mlađi, odvija se kroz lik i život njegova oca Hamze, još jednog čovjeka bez prošlosti i obitelji, također pripadnika Schutztruppe, ali koji nakon teškog ranjavanja čudom ostaje živ i upoznaje Khalifa, njegovu suprugu i Afiyu u koju se zaljubi. Nakon vjenčanja dobili su sina (Ilyasa) koji je kasnije, kao pripadnik nove generacije domorodačke populacije, talentom, voljom i obrazovanjem iskoračio iz siromaštva kruga ljudi i sredine u kojoj je i s kojima je živio. Nije to bio lagodan, ali ipak daleko bolji život od onog koji su proživjeli njegovi roditelji. I tako se zaokružila jedna obiteljska saga, koliko neobična, toliko i tipična za vrijeme i prostor u kojem se zbivala.

Poznavatelji Gurnahova djela smatraju da je ipak njegov najbolji roman »Paradise« (»Raj«, 1994.), kojim je ušao u uži izbor za Booker Prize; to je mješavina fikcije i piščevih sjećanja na vlastito djetinjstvo, a kada je na njemu radio, privremeno se vratio u Tanzaniju »ne da bi sakupio i sredio podatke, već da bi se nadisao domaćih mirisa i nauživao boja i ljepota istočne Afrike koje ni najstrašniji zločini, tako česti na tim prostorima, nisu i nikada neće narušiti.« Svoj prvi roman »Memory of Departure« (»Sjećanje na odlazak«,1987.) Gurnah je dugo pisao. Naravno, radnja je smještena na obalu istočne Afrike, a glavni je lik mladi muškarac koji nakon sukoba s despotskim sustavom vlasti u domovini, da bi spasio život, bježi u Keniju i na tom putu doživljava duhovni preobražaj.

Po sudu kritike, dva najčitanija Gurnahova romana su »By the Sea« (»Na obali«, 2001.), za koji je u Francuskoj (2007.) dobio prestižnu nagradu RFI Temion du Monde i »Desertion« (»Dezerter«, 2005.). U prvom izlaže slučajni susret i razgovor, na obali uz more, Saleha Omara, novopridošlog izbjeglice iz Zanzibara, tek pristiglog u London i Latifa Mahmuda koji je već (o)davno napustio domovinu i nekako uspijeva, ali teško i uz puno otpora snaći se u engleskom egzilu. Tijekom razgovora sjećaju se zavičaja koji su napustili u potrazi za boljim životom, ali i pričaju o načinima kako se prilagoditi novom podneblju i »stilu« života. U drugom se romanu radnja odvija u dvije etape; počinje 1899. godine i traje u razmaku od pedeset godina i to je priča o snazi prijateljstva, ljubavi među etnički različitim osobama, ali prije i iznad svega to je saga o ljubavi kojoj je svojim djelom Gurnah podigao spomenik, veći i trajniji od svih pompoznih kolonijalnih monumenata. To je nostalgična priča o uspomenama na djetinjstvo, nestaloj muslimanskoj kulturi istočne Afrike, protkana sjajnim refleksijama o (ne)moći tradicije, o običajima, vjerskim obredima… svemu što obilježava svakodnevni život jedne zajednice. Svi su Gurnahovi romani, priče i eseji, kako je to lucidno uočio kritičar The Sunday Timesa, »arhiv izgubljene Afrike koju priziva jedan zaboravljeni i izbrisani svijet.« To je priča o »crnoj Atlantidi« kojoj Gurnah čudesnom snagom jezika, na poetičan način ispisuje povijest Afrike i tako od zaborava otima jedno davno, nepovratno izgubljeno vrijeme. Ali to su ujedno i vječne priče o emigracijama i imigracijama, o izbjeglicama i neshvaćanjima njihove životne kalvarije, o otporima i svemu što prati te, danas sve masovnije, mukotrpne odiseje milijuna nesretnih ljudi, u pravilu prepune dramatičnih zbivanja, nalik antičkim tragedijama. Gurnah podiže svoj glas u njihovu obranu, traži više samilosti i razumijevanja za život koji nisu odabrali, već im je teškim usudom nametnu