Lijepa večer na botelu »Marina«. Uh, kako mi ono »botel« ružno zvuči. Previše i predugo vezan sam uz »Marinu«, ona mi je zauvijek ostala dragi brod, »brod s dušom«, kako sam davno napisao. Neću reći da je lijepa. Možda je taj epitet imala davno, kada je prvi put zaplovila. A bilo je to davno… Čovjek koji nas je okupio na »Marini«, a zove se Julijano Sokolić, iz glave je ponudio točan datum – »Marina« je porinuta u more 7. veljače 1936. godine, tada se zvala »Kronprinsessan Ingrid«. Godine vrijedne štovanja, tim cjenjenije što je još uvijek u moru. Pa makar i ne plovila! I to je zasad dosta o »Marini«. Povod okupljanju bio je drugi.

Lošinjski Klub pomoraca organizirao je na »Marini« riječko predstavljanje »Zlatne knjige lošinjskog pomorstva«, kojoj je autor Julijano Sokolić. A tko bi drugi kada je u pitanju Lošinj, njegovo pomorstvo i brodogradnja. Riječka promocija, zato što je prva održana krajem prosinca u Malom Lošinju. Jedna u nizu knjiga što ih vrijedni, sistematični i pedantni Julijano kontinuirano producira. I kako mi je rekao, ima još puno toga za istražiti i napisati.

Okupljanje otočana

Večer na »Marini« predstavljala je puno više od uobičajene promocije jedne knjige, kakvima sam nebrojeno puta nazočio. Okupilo se puno ljudi, u salonu »Marine« doslovno se tražila stolica više. Svi, ili gotovo svi, ljudi od mora, uključujući one prave pomorce koji navigaju, ili su godinama plovili. Također, dosta otočana, prvenstveno s Lošinja i Cresa, a manje nas s ostalih otoka, sve do Brača. Putovali su neki i malo više kilometara – stotinjak – očito nije im bilo teško. Uobičajena prigoda za druženje, mnogi susreti nakon duže izolacije uvjetovane koronom, pa potom rijetkih i opreznih izlazaka u javnost. I kao što to redovito biva, stvaranje novih poznanstava.

Uvodnu riječ imao je predstavnik izdavača Lucio Jurjako, predsjednik Kluba pomoraca Lošinj. Uz napomenu da je to prva knjiga koju je Klub izdao, čime su uplovili u izdavačke vode, predstavio je njegovu djelatnost. Iz opsežnog izlaganja nadasve me se dojmio dio u kojemu je emotivno govorio o bogatoj povijesti lošinjskog pomorstva i brodogradnje, kada je Lošinj u toj djelatnosti bio jedan od vodećih centara na Sredozemlju. Nije prešutio današnje stanje kada se sve svelo na lošinjsko brodogradilište, a čija perspektiva, kako je istaknuo, nije blistava. Turizam je u ekspanziji, a poslovanje škvera u to se ne uklapa. Sljedeće, 2024. godine bit će 200. obljetnica prvog drvenog jedrenjaka duge plovidbe izgrađenog na Lošinju. Neće, valjda, biti tužna godišnjica…

Nazočnima se obratio i Mihael Desanti, glavni urednik knjige, predstavljen je Boris Rukonić, koji je knjigu preveo na engleski. Da, ona je dvojezična. Obojica su kapetani duge plovidbe, ulazak u izdavaštvo bio je za njih novi izazov. Taj detalj pokazatelj je široke aktivnosti i zanesenjaštva članova Kluba pomoraca.

Zalog budućnosti

Jasno, govorio je i autor knjige, Julijano Sokolić. Najprije je istaknuo »stoljetnu povezanost Lošinja i Rijeke u pomorstvu, na poslovima brodarstva, brodogradnje, pomorskog osiguranja, lučkog prometa, državne pomorske administracije, brodskih veza, pomorskog školstva i svega onoga što povezuje ovaj grad s pripadajućim akvatorijem i otok Lošinj«. Zato se predstavljanjem knjige u Rijeci Klub pomoraca odlučio prisjetiti te plodne suradnje. »Stoga je ovo jedno druženje zbog povijesti, ali i budućnosti, jer jedno bez drugog ne ide«, istaknuo je Sokolić. Govorio je i o tome kako se rodila ideja o pisanju knjige. Iako njemu ideja i povoda nikada nije manjkalo.

Sve je počelo 2006. godine, kada je dovršena obnova Rive lošinjskih kapetana. Projektant Tihomir Knezić, arhitekt iz Zagreba, predložio je da se na kamenim pločama elektroormarića postavi lik nekog lošinjskog kapetana. Bilo je 14 ormarića i Julijano je predložio 14 imena. Neću sve detaljno prepričavati, tek rekonstruirana je i riva na drugoj strani, na Priku, s novim ormarićima. Ukupno, bilo ih je 26. Zahvaljujući inicijativi Kluba pomoraca pristupilo se realizaciji prijašnje ideje. Nije bilo jeftino, ali se nije odustajalo. Dok su trajali dogovori, Julijano Sokolić kompletirao je dokumentaciju o lošinjskim kapetanima i njihovim podvizima na moru. Bio je to zametak »Zlatne knjige lošinjskog pomorstva«.

Dio izlaganja autora knjige zaslužuje citiranje, bolje je nego prepričavati. Sokolić je rekao: »Volio bih da ova knjiga posluži učiteljima i kao udžbenik da popuni u mladim glavama znanje, potjera ideje i navru izazovi. Samo tako smoći će Lošinj snage da opet pokrene čudotvorne moći pameti, sloge i smionosti. Danas Lošinjani posjeduju samo jedan brod koji ne plovi, već pluta, a to je nekadašnji trajekt, a sada botel »Marina«. Ni u svijetu nema velikih plovila nekadašnjih naših iseljenih otočana. Danas je lakše upravljati tuđim brodovima, ne ulaziti u velike rizike, bježati od velikih i naglih promjena koje se ne mogu predvidjeti… Konačno, ova knjiga nam ukazuje da je plovidbama sve moguće, i da nema granica koje, ako nisu još dostignute, neće biti u skoroj budućnosti. Ona samo pokazuje put kako se može istražujući mnogo toga saznati i da su svi putevi budućim istraživačima pomorske povijesti otvoreni.«

Preostaje pročitati knjigu, iz nje ćemo sigurno dosta saznati i naučiti.

Lošinjska ambasada

Tvrtka Arhipelag iz Malog Lošinja vlasnik je »Marine«, a vlasnik tvrtke je Dubravko Kušeta. Njegova odluka o premještanju »Marine« iz malološinjske u riječku luku pokazala se dugoročno dobrim potezom. U poslovnu stranu ne namjeravam, niti smijem ulaziti. Ima, međutim, druga i ne zanemariva priča. »Marina« je postala svojevrsna lošinjska ambasada u Rijeci. Kada Lošinjani nešto organiziraju u Rijeci to se događa na »Marini«, gdje bi drugdje. Kada bi barem svaki naš otok imao svoje mjesto okupljanja na kopnu. I osobno prakticiram susrete s Lošinjanima na Marini. Kada me nazove netko od tamošnjih prijatelja, te javlja da dolazi u Rijeku i predlaže da se nađemo, dogovaramo samo vrijeme susreta. Mjesto se zna! Događalo mi se, također, da sam s nekim drugim u jutarnjim satima otišao na kavu na »Marinu«. Gotovo redovito tamo sam naišao na nekog Lošinjana.