Nagrađivani dugometražni prvijenac redatelja Radislava Jovanova Gonza »Punim plućima« kreće u kinoprikazivanje od 9. ožujka diljem Hrvatske, pisalo je u priopćenju. Pisalo je još važnih stvari, recimo da je producent filma Fade In, a koproducent Boris T. Matić. Tako to bude kad film krene put kina. Samo, ovaj je ipak malo drukčiji od drugih jer je malo drukčiji redatelj.

Ovaj film scenaristički i redateljski potpisuje čovjek koji je snimio nekoliko stotina glazbenih spotova od kojih su mnogi ono ponajbolje što je kod nas snimljeno.

Autor je mnogih reklamnih filmova, a bome lijep je broj znanih filmskih redatelja kojima je bio ili snimatelj ili direktor fotografije. Tu su i njegova dva kratka igrana filma »Kvadrat« i »Munja« taman da se s pravom čini da je sve tu vodilo dugometražnom prvijencu. Film je bio sjajan povod za razgovor, ma prvo pitanje, ili prva tema ipak je morala biti jedna druga.

Let 3!

– Samo sam čekao. (smijeh)

Nema nam druge. Počet ćemo, dakle, od »Mama ŠČ«. Jel’ vam puno srce!?

– Ma, što se tiče Leta 3, sve se ljepše i ljepše kovitla ta situacija s njima. Mislim da su postigli ono što su htjeli. To što kažu da su se iznenadili, to je malo farbanje.

Možda se i jesu malo iznenadili, ali mislim da su strateški sve radili da dođu do ovog gdje su došli. Mrle je ubojit strateg, zna on što radi, a to što radi – radi dobronamjerno i radi dobro. Trebalo je to i ovoj Dori i Eurosongu.

Foto: Davor Kovačević

Kulturološki bunt

Spot, koji nam je tek vidjeti, vaših je ruku djelo.

– Sa spotom sam krenuo dosta rano, ali sam tek prije nekoliko dana shvatio da su mogli i bez spota. Takvu su, naime, halabuku napravili s tim tiktokom tako da moj spot i nije potreban.

Nije, jer se preko svih tih medija lako razuvjeri one koji misle da je to ratni spot – ima i takvih budala, nažalost, ili one koji misle da je Let 3 na strani ruske agresije i slično. Tako da spot ne treba ispravljati neke krive Drine jer oni sami u medijima govore što su zapravo htjeli reći.

Spot je, baš kao i cijela priča, antiratni. Onaj tko nije shvatio da je traktor priča o poklonu Putinu, poput nekih u Srbiji, stvarno ne znam gdje je. Mi smo imali samo jednu asocijaciju i želju, a to je zahvaliti se Stanleyju Kubricku i njegovu filmu »Dr. Strangelove«.

To mi je bilo jako inspirativno za ovaj spot. Spot je, te dvije i pol minute, čak i mekši od njihova pristupa, makar je sve to po meni toliko već normalno i benigno da ne znam zašto se ljudi zgražaju.

Bome, tek sad je napeto. Tko će to dočekati!?!

– Kad će spot ić’, vjerujte mi, ne znam ni ja. Ne znaju čak ni oni. Ako nastup ima dvije milje pregleda, mislim da nema potreba da troše spot. To je ta dobra strana Mrleta i Dallas Recordsa koji to planiraju. Njihovo iskustvo i godine pokazali su da su ubojitiji od svih ostalih na Dori, da su ih, ajmo to tako reć’, razbili.

Bome stoji. Ali kad već spominjemo tko je koliko iznenađen, za mene je iznenađenje publika, gledatelji koji su im dali najviše bodova. Kao da se dosta normalnog svijeta latilo mobitela i telefona, makar to inače baš i ne čine.

– Mislim da su to ljudi koji su u tom svemu našli i malo bunta, čak i oni ljudi koji nisu dobili svoje stanove nakon potresa, čak i ljudi koji su protiv ovih koji kleče na trgu, čak i oni koji nemaju nikakvu plaću i neće je imat’ tko zna do kad. Možda je to jedan sveopći kulturološki bunt. Sve ostalo i nisu bili neke naročite pjesme, ili jesu, ali se pored njih nisu mogle baš probiti.

Prlja i Gonzo, Foto: D. Lovrović

Televizična Rijeka

A i ako je išta pjesmama na Dori nedostajalo zadnjih godina to je neka jasna poruka, nešto što korespondira s vremenom i na njega reagira.

– Ja mislim da je vrijeme »Adesso tu« i Erosa Ramazzottija, to doba kada se mislilo na pjesmu, prošlo. Možda i nažalost jer nisam poklonik tiktoka i zasićenog medija gdje ljudi nemaju vremena ni poslušati pjesmu do kraja. Zato je dobro što je ova pjesma ‘duga’ dvije i pol minute jer što je kraća, bolje u uho ulazi.

Nije ni čudo da su klinci već naučili »traktora, traktora«. To pakiranje je marketinški i medijski napravljeno sjajno. A zašto su se ljudi javljali!? Možda da pomognu nešto što bi bilo drukčije i buntovnije.

S Letom 3 surađujete odvajkada. Kakav je proces rada? Znam da se volite, najblaže rečeno, da sjajno surađujte.

– Kad sam čuo pjesmu, ona je mene malo furala na njihovu ploču »Jedina«, koja je meni najdraža, na pjesmu »Otrovna kupačica« i zato mi je bila bliska. Ne mora čovjek to slušati doma kao muziku koju sluša, ali sve je tu prisutno što ja kod njih volim. I volimo se, da. Kod njih je super da imaju taj alt izražen u mainstreamu, i mainstream u altu. Pa se na Antivalentinovu skupe i neki stari gotičari i klinci. Super da toga uopće ima.

Je li vam spot za njihovu pjesmu »Dijete u vremenu« još uvijek jedan od najdražih? Ja sam ga odgledao pred razgovor i opet su mi sjajni ti kadrovi riječkog brodogradilišta, škvera. Ima svega u tom spotu, a bome i Rijeka je televizična očito odavno, pa makar da je takvom čini ta neka njezina, rekli bi Zagrepčani, apšisanost.

– Ima Rijeka nešto između provincije i super glavnog grada. Tu se negdje nalazi. I meni je to drag spot i namjerno smo ga radili u tom retroformatu, u maniri Miše Kovača, Dža Maračića Makija, prvih ljubavi, uličnih svirača. Htjeli smo opisati taj neki đir kroz tri, četiri faze jednog škveranina koji se zaljubljuje u jednu curu, ali ne ide bez brkova. A brkovi su bili metafora novca i statusa.

Inače, postoje dva kraja u tom spotu. Jedan je onaj u kojem on i ona stoje sretni i zaljubljeni na aerodromskoj pisti, a drugi je kad je otkanta na Žabici i baci koji dinar.

To mi se jedino nije svidjelo, to kako je otkanta.

– Ha, ha. Bila je još zamišljena i gej varijanta gdje se zapravo spoje on i pilot.

E, da je tu vidjet’, da je bar realizirana.

– Ma, to su bili spotovi u kojima je bilo tri dana snimanja, kostimi, trajekt, avion… Mrle i ja tu se volimo zezati i komplicirati, ali moram priznati da godine nose svoje. Sad je: »Gonzo će komplicirat’, ubit će nas. Daj nešto jednostavno, molim te!«

Snimanje spota Damira Urbana, Foto: Arhiva NL

Pomalo, a kvalitetno

Pa što ste vi taj tip koji komplicira!?

– Ma ne! Ja sam, zapravo, dosta jednostavan. Recimo, kad smo radili Massimo i ja, znao sam točno kako Massimo radi. Znam da mu ujutro treba dva sata maksimalno, pa mu daj pauzu, vremena za pivu, pa onda opet poslije ručka snimanje kad je kasno sunce. Ili Edi Maružin.

Ni njemu se ne da baš cijeli dan ubijati na snimanju po najvećoj vrućini jer sam ja lud pa bih sto kadrova htio snimiti. Pazimo da ipak i guštamo. Pomalo, a kvalitetno. Nekako smo se naučili jedan na drugog. Tako da sad ljudi znaju da znam kako funkcioniraju. Nisam ja nešto komplicirao.

A što o formi spota kažu klinci kojima predajete na Sveučilištu Vern?

– Rekao sam maloprije da je generalno generacija izgubila volju i koncentraciju gledanja spotova. Preferiram da ako nešto gledamo, gledamo zajedno. Analiza, gledanje, blebetanje o spotu, traženje stvari koje su interesantne, to je super. Šeranje utiska je super. Uvijek je na godini nekoliko njih koji bi htjeli i gledati i raditi spotove, ali s obizirom na to da predajem namjenski film, odlučio sam se više za to da kao praktikum radimo nešto iz područja namjenskog filma. Od ideje i sinopsisa do montaže, sa što više stvarnog odnosa s klijentom.

Snimatelj, namjenski filmovi, spotovi. Stalno radite s ljudima velikoga ega, ili velikih želja. Treba za to socijalne vještine.

– A da sam bar bogat.

Pa nekako bi čovjek to i očekivao.

– Ne, nisam. (smijeh). Tek sam na drugoj, trećoj godini skužio kako sa studentima. Volim i da popijemo pivu poslije predavanja, da razgovaramo, da ih dovedem na snimanje. Bili su i na Letu 3 da vide koliko je to ponekad bizarno i blesavo. Spot za »Mama ŠČ« je visokobudžetni spot. Radili smo ga u studiju CineCro, studiju Danijela Peka, koji nam je puno pomogao. Snimali smo ga na pravoj kameri s kojom se rade filmovi i serije, imali super rasvjetu. Rekao sam im: »Dođite vidjeti kako izgleda jedno profi snimanje sa šminkericom, plesačima, s kostimima.« Super je da to vide. Sličnom teži i moj kolega Mirko Pivčević u Splitu, da studenti čim više toga vide, iskuse i probaju.

Prepoznaju li studenti taj fini humor u vašim radovima? S druge strane, moram priznat’ da sam malo sa strahom krenuo na ovaj razgovor jer »Gonzo je uvijek mrk«. Tako se meni bar činilo.

-Ha, ha! Ma nee!

Pa su me ljudi koji su s vama radili uvjeravali da nisam u pravu. Ali humora u vašim uradcima ima i nije onaj na prvu.

– Nije ni Prlja uvijek jako nasmijan. Ja sam zapravo poprilično blesav. Mislim da nisam, a to i studentima pokušavam prenijeti, rob tog akademskog govora koji mora bit’ pod svaku cijenu. To nikada nije bila najbitnija stvar. A mrk budem vjerojatno zato što brinem o previše stvari. Kad se prestanem brinuti, poprilično sam lud, blesav i opušten.

Quasarr i Josipa Lisac pod redateljskom palicom Gonza snimaju spot, Foto: Marko Gracin

Generacijski film

Nego, ajmo mi konačno i na film. Kažu, »Punim plućima« je generacijski film, vele naš pandan »Tihe jeze«. Pet starih prijatelja nakon dugo vremena ponovo se okupljaju po želji onog šwestog koji je preminuo, taman da se u jednoj noći i otvore i dobrano saniraju neke stare rane. Moram priznati da volim generacijske filmove, tim više ako se, kao ovaj, dotiču moje generacije. Ali zašto nam uopće trebaju generacijski filmovi?

– Kao prvo zato jer nam treba nešto da nas digne, da nastavimo živjeti. Svi mi imamo svoje zakopane priče i traume. Ovaj film je posvećen mom bratu, ali nije on jedina priča. Tu je puno likova i puno situacija iz mog života pomiješano s drugima. Nisam htio napraviti film koji je generacijski, a da je samo tuga, čemer i plakanje o godinama, nego sam htio napraviti priču koja će biti zanimljiva i drugim generacijama, ne samo mojoj. A opet, htio sam napraviti film koji priča o smrti na jedan bizaran, blesast način. Malo prije smo pričali da sam namćor, namrgođen…

To je bio moj dojam.

– Ma, to je dojam i moje žene i djece. Ali, u principu, htjeli smo napravit’ simpatičan, nepretenciozan film o ljudima koji se boje smrti na svoj ljubomoran i sebičan način dok ne shvate da to trebaju dijeliti. Dok ne shvate da se moraju maknuti od svoga ja, ja i samo ja, a zaboravili su frenda koji im je nekad bio bitan.

Stvari su to koje nije lako sebi priznati ni u životu ni na filmu. Nije lagana tema, a opet film ipak završi s dozom optimizma.

– Htio sam završiti s happy endom jer sam i htio raditi film koji bih volio gledati u kinu. Volim gledati filmove koji završe s nečim bar malo pozitivnim.

Ja ću samo kazati ljudima koji će put kina da pogledaju film, da svakako odgledaju špicu. Meni je, priznat ću, izmamila suzu ta topla, ljudska, posveta onima koje smo zadnjih godinu, dvije izgubili. Nego, kako je bilo raditi s glumcima? Oni dokazana kvaliteta, svi redom, a vi ‘početnik’.

– Možda sam bio opterećen time da filmom svima ugodim. Ipak su mene ljudi tretirali kao snimatelja i kad dođeš među ovu glumačku ekipu, to je kao da dođeš u kočiju iz Tarantinove »Mrske osmorke«. Trebalo je zadobiti povjerenje i Mikića, i Rakana, i Judite. Slušali su oni mene, ali slušao sam i ja njih. Imali smo probe i mogu zapravo samo reći da je bilo divno.

Foto: Davor Kovačević

Trash tenisice

Od svih likova u filmu u kojem je vas najviše?

– Nevjerojatno, ali ima me najviše u Bibi.

Znači, pečete loše torte?

-Ha, ha, ha!

Bibi, koja je društvo valjda jedina mogla opet okupiti.

– Ma ima me i u Raksu, ima me i u Dinku, kojeg igra Mikić i u Zorki, koju glumi Judita, makar nisam toliki snob k’o oni, osim što moram imat trash tenisice. Ja volim vinile, ali kad ga kupim onda ga i slušam. Ne kupujem ga da bih se pravio važan.

Je li ta neka naša generacija zrelih 50-godišnjaka gubitnička pomalo, ili ne može ni biti bolja s obzirom na to što joj se sve dogodilo. Korona, potres, rat…. Evo se ni obogatili niste, a trebali ste s obzirom na to što, koliko i kako radite. A opet, nismo najgori na svijetu.

– A neki ljudi ne znaju s novcima, neki ne znaju s drogama, neki ne znaju ni s nikotinom, neki s emocijama, neki su vegani, a zapravo su na tabletama… Sve je to jedan, što bi rekli, Fucked Up World. Mislim da smo dobri, samo trebamo otvoriti neku stranicu, otić’ u dobar kafić i družiti se ponovo.

Napraviti neku finu klopu, otvoriti bocu vina i ne kukati. Ne smijemo padati i kukati zbog sranja što se u svijetu događa. Sva skupa je jedan hrkljuš koji je nepotreban. Zato sam odlučio da neću završiti film s deprom. Bila mi je želja da ljudi izađu iz kina barem s malim smiješkom na licu, da se prime pod ruke i odu popit’ pivu. To mi je već puno. A jesmo li bili po festivalima ili ne, nije važno.

No, opravdano se bilo plašiti koliko je univerzalna priča koja je na koncu i poprilično zagrebačka, kad ono prepoznaše vas, ni manje ni više, nego Indijci! Tamo ste dobili nagradu.

– Ha, ha, ha!

Ipak je to priča o ljubavi.

– Mislim da je tema univerzalna, da je film, što bi rekli, pozitivno gledljiv. Vidjet ćemo kako će proći premijera u Rijeci, a onda ćemo vidjeti hoćemo li ići u Šibenik, Split i Osijek.

Nego, htio sam vas za kraj pitati, onako kako vi pitate svoje junake u filmu, kako biste voljeli umrijeti. Ali, ako ste najsličniji Bibi onda je sve jasno. Ona to, kako reče, još nije planirala. I bolje je tako.

– I bolje. Slažem se s Bibom. (smijeh)