ZAGREB – Otkako mi je dijete priznalo kako se osjeća i otkako smo krenuli psihologu, doživjeli smo ogroman preokret od djeteta koje se povuklo u sebe, do osobe koja je nasmijana, sretna i vesela. Kao roditelj sam jako ponosna da moje dijete ima hrabrosti biti ono što jest, unatoč neugodnim situacijama s kojima se mora suočavati. Tko god misli da je to trend i cool, neka razmisli zašto bi ijedno dijete htjelo biti dio skupine koju se kontinuirano posramljuje i omalovažava?, napisala je majka 16-godišnjeg transdječaka, reagirajući na kontroverznu sjednicu saborskog Odbora za zdravstvo, gdje su prošlog tjedna Željka Markić i Herman Vukušić pokušali otvoriti temu transrodnosti kao negativne društvene pojave koja uzima maha. »

Takve situacije samo dodatno stigmatiziraju problematične životne situacije ljudi koji imaju tu (ne)sreću da se nisu rodili u adekvatnom spolu i zbog toga sami nisu ništa krivi. Transrodnost nije odabir«, poručila je majka u pismu.

Biološke odrednice

Stručnjaci se s time u potpunosti slažu, jer je pojava neprihvaćanja spola u kojem je osoba rođena uvjetovana biološkim odrednicama, a ne društvenim utjecajem.

– U literaturi se spominje više dokaza koji potvrđuju biološku uvjetovanost transrodnosti. Jedan od njih je činjenica da se transrodnost spominje tijekom ranijih razdoblja povijesti čovječanstva, u različitim kulturama. Novija istraživanja sve jasnije potvrđuju genetsku osnovu, te je tako npr. veća vjerojatnost da će oba jednojajčana blizanca biti transrodna, nego dvojajčani blizanci ili braća i sestre. Postoji više hipoteza vezanih uz strukturu i morfologiju mozga s obzirom na to da se prenatalni procesi spolne diferencijacije tijela i mozga događaju u različitim tjednima gestacije, objašnjava Marina Grubić, psihologinja koja je od 2015. na listi stručnjaka imenovanih u Ministarstvu zdravstva za skrb o transrodnim osobama

U Hrvatskoj godišnje prema podacima MIZ-a manje od 10 maloljetnih osoba zatraži promjenu spola, što je tek 0,015 posto adolescentske populacije. Prema svjetskoj literaturi, ova pojava pogađa i do 1,7 posto adolescenata. U 2020. podnesena su četiri zahtjeva za promjenom spola, u 2021. šest, a u 2022. sedam zahtjeva maloljetnih osoba, a svi su pozitivno riješeni. Otkako je Ministarstvo zdravstva 2015. godine imenovalo listu stručnjaka za rad s transrodnom djecom i adolescentima, za ukupno 70 djece iz različitih krajeva Hrvatske utvrđeno je da su transrodna. Od njih 70, 40 je na hormonskoj terapiji, 20 je u odrasloj dobi, a ostali su u postupku praćenja.

Psihologinji Grubić u ambulantu je s idejom rodne disforije dosad došlo oko 106 djece, a od toga je njih 70 zadovoljilo kriterije da se prate kao transrodno dijete. Ona priznaje kako je broj djece koja im se jave s idejom da se ne osjećaju dobro u svom rodnom identitetu u porastu u zadnje dvije godine, ali se ne radi o porastu broja transrodne djece, već iza toga najčešće stoji psihološki poremećaj vezan uz identitet, adolescentna kriza, otpor prema rodnim stereotipima ili neprihvaćanje vlastitog izgleda. Takva djeca, ističe psihologinja, ne osjećaju patnju koja neminovno prati transrodnu djecu.

– Kako to kažu djeca koja su transrodna – nije stvar u tome da ja želim to biti, nego to jesam. Tu je ta razlika. Oni često ne žele da bilo tko zna da su transrodni, žele da ih svi doživljavaju u njihovom rodu. To nije identitet koji bi oni željeli, oni se osjećaju kao osoba drugog roda, objašnjava Grubić.Transrodnost se može očitovati već u predškolskoj dobi, ali većina poinje imati osjećaj različitosti početkom puberteta. Djeca koja su transrodna u pubertetu se nastoje konformirati i naći prijatelje istog spola, osjećaju da im tjelesne promjene ne odgovaraju, počinju im se sviđati pripadnici istog spola… Najčešće potraje više godina dok shvate što im se događa, a olakotna je okolnost što danas imaju pristup društvenim mrežama, koje u ovakvoj situaciji mogu biti korisne jer vide da nisu jedini i osjete olakšanje. Ali tada za njih počinje razdoblje patnje.

Pomoć roditelja

– Ne znaju kako to reći roditeljima, a koliko se muče ovisi o tome kakvi su, u kakvoj obitelji žive… Djeca iz tradicionalnih obitelji duže pate jer mogu imati internaliziranu autotransfobiju, osjećaju se loše jer su takvi, navodi Grubić. Od priznanja roditeljima do traženja stručne pomoći prođe još godinu do dvije, jer roditelji to u startu smatraju fazom, a traže pomoć tek kad dijete postane anksiozno, depresivno, suicidalno.. Do psihološke podrške dođu u prosjeku u dobi od 15 godina, a u tranziciju kreću sa 16 godina. Hrvatska se tu drži smjernica Svjetske zdravstvene organizacije i strogog protokola prema kojem psihološko i psihijatrijsko praćenje traje najmanje godinu dana, tada se traži mišljenje drugog stručnjaka, a ako se oba slože da je tranzicija potrebna, dijete se upućuje u proces socijalne ili hormonalne tranzicije. Društvena stigma ono je što dodatno otežava život transrodnoj djeci i odraslima. Transdjevojke, dakle biološki muškarci, u pravilu se javljaju i dvije godine kasnije od transdječaka, jer je kulturalno još neprihvatljive od muškarca postati žena nego obrnuto.

Tijekom praćenja procesa tranzicije najvažnija je pomoć roditelja koji također trebaju psihološku podršku. Kad se jave stručnjaku, roditelji dođu s idejom spašavanja djeteta od transrodnosti jer je teško prihvatiti tu činjenicu. Obično prihvate stvarnost kad vide da im je njihovo suicidalno dijete psihički značajno bolje. Istraživanja pokazuju da između 30 i 50 posto transrodne djece koja u kritičnoj dobi ne krenu u promjenu spola pokuša počiniti suicid. U socijalnoj tranziciji, ističe prihologinja Grubić, važna je suradnja sa školom, koja se informira o djetetovoj transrodnosti i načinu kako da pruži podršku. Osvjedočila se, kaže, da profesori i stručno osoblje škola iz cijele Hrvatske s razumijevanjem prihvaćaju novu situaciju.

Operacije promjene spola ne rade se u Hrvatskoj

Diana Avdić iz udruge KolekTIRV, koja je prošla proces promjene spola, kaže da je, unatoč tome što dio transrodnih osoba nema pravo na terapiju o trošku zdravstvenog osiguranja, sustav promjene spola u Hrvatskoj dobro ustrojen. Transrodne osobe, međutim, prati društvena stigma i diskriminacija koje dodatno potenciraju konzervativni krugovi.

– To je politička igra, antirodni pokret ima slične argumente svugdje u svijetu. Naše smjernice su stvarno uredne, prate se preporuke struke i uvjereni smo da nema prostora za raspravu s ljudima koji nisu u tome stručni, ističe Avdić.

U udruzi KolekTIRV koja pruža podršku transrodnim osobama mjesečno prime 20-ak upita o dostupnoj psihološkoj podršci i adminitrativnim teškoćama, primjerice prilikom izdavanja novih diploma nakon promjene osobnog imena.

– Problem je u tome što je većina stručnjaka koji se bave transrodnošću u Zagrebu, što otežava tretman osobama iz drugih krajeva Hrvatske, a radimo na tome da se lista stručnjaka proširi. Hormonska terapija pokrivena je samo nekima, dok ostali za to izdvajaju i više stotina kuna mjesečno. Operacije promjene spola i danas nisu dostupne o trošku HZZO-a niti se rade u Hrvatskoj, pa onaj tko se odluči na to mora u Beograd ili druge države, i to po cijeni od više desetaka tisuća eura, navodi Avdić.

Puno je, kaže, stvari koje mogu poći po zlu, a tome najčešće kumuje neznanje i nerazumijevanje transrodnosti.

– Osobno sam u matičnom uredu doživjela diskriminatorne stavove. Službenica me pitala zašto to radim, zašto ću varati društvo. To su potpuno neprofesionalni komentari, kaže Avdić.