Kim Cuculić / Foto: M. GRACIN
S ratom se iznova suočavaju Europa i svijet. Ali ima u recentnim predstavama i onih ne tako velikih ratova - to su oni mali, tihi, intimni, privatni, često obiteljski »ratovi« koji se vode između četiri zida, kaže Kim Cuculić
povezane vijesti
RIJEKA – Kim Cuculić, novinarka, urednica, kolumnistica i dugogodišnja kazališna kritičarka Novog lista u nekom će sastavljanju buduće povijesti sada suvremenog kazališta u Rijeci biti nezaobilazno ime. U svom predanom kazališnokritičarskom i novinarskom radu ona ustrajno godinama prati kazališna zbivanja u Rijeci, ali i puno šire, pa budući povjesničar suvremenog teatra neće moći ni početi istraživati bez njezina doprinosa. No ovu samozatajnu autoricu dvije smo godine privodili ovom razgovoru, s obzirom na to da povod nije njezin kazališnokritičarski, nego njezin izbornički rad. Kim Cuculić je, naime, već drugu godinu zaredom izbornica Festivala hrvatske drame Marulićevi dani HNK-a Split.
Budući da je prema propozicijama Festivala to ujedno i njezin posljednji put na izborničkom mjestu, nije mogla odbiti ovaj razgovor, iako ju je najviše brinula nepotistička mogućnost objavljivanja intervjua sa sobom u novini u kojoj radi. No, budući da je ustrajna praksa nas u redakciji Kulture ponositi se uspjesima naših novinara i djelatnika, i u ovom slučaju ne možemo ne biti ponosni na činjenicu časti koja je našoj Kim ukazana izborničkom ulogom Marulićevih dana, zbog čega smo inzistirali na ovom razgovoru. A i ona je sama, kao urednica, uvijek rado prihvaćala razgovore s djelatnicima naše redakcije koji bi ostvarili kakav uspjeh u domeni svojih bavljenja kulturom, pa nas nije mogla odbiti.
No, kao što će se čitatelj uvjeriti, i u takvim okolnostima Kim će većinu ovog razgovora posvetiti predstavama koje je izabrala, a puno manje sebi.
Izbornica ste Festivala hrvatske drame Marulićevi dani, njegova 33. izdanja. Bili ste to i prošle godine, pa ovime vaše izborništvo i završava. Velika je to čast, ali i odgovornost. Ujedno je to i potvrda vašeg dugog i ustrajnog rada kao kazališne kritičarke Novog lista, pa me zanima kako ste doživjeli taj posao, kako ste se snalazili u ulozi nekoga tko je morao odrediti što je u teatru dobro i vrijedno uvrštavanja u konkurenciju, a što je manje dobro?
– Kad me je prije dvije godine nazvao intendant splitskog HNK-a Srećko Šestan i upitao bih li bila izbornica predstava za Marulićeve dane, odgovorila sam mu da mi treba koji dan da razmislim. Naravno, bila sam počašćena, ipak je to jedan od najvažnijih kazališnih festivala u Hrvatskoj. Istodobno, bila sam svjesna i velike odgovornosti, kao i činjenice da ću zbog gledanja predstava dosta morati putovati jer se na Marulićeve dane prijavljuju kazališta iz cijele Hrvatske, ali i iz regije i inozemstva. Promislila sam i javila u Split da prihvaćam posao selektorice.
Najreprezentativniji naslovi
Rekla bih da je selektorski posao izazovan, lijep – znali su mi reći: »Baš divno, putuješ posvuda i gledaš predstave« – u čemu ima istine, ali je istodobno i vrlo odgovoran, u neku ruku i nezahvalan jer vas stavlja u poziciju da budete arbitar – onaj koji procjenjuje je li neka predstava vrijedna uvrštavanja u konkurenciju ili nije. Većina predstava koje sam odgledala najprije za 32. (56), a sada za 33. Marulićeve dane (42) je kvalitetna, no na kraju treba izabrati tih desetak komada – sedam za veliku scenu HNK-a Split i tri do četiri za manje splitske pozornice. Nije to jednostavno, dosta sam kao selektorica »vagala« i konačno izabrala one naslove za koje smatram da su najreprezentativniji za Festival hrvatske drame.
Kojim ste se kriterijima vodili pri odabiru predstava ove godine?
– Za prijavljivanje predstava na Marulićeve dane postavljeni su neki kriteriji. Tako kazališta mogu prijaviti neograničeni broj predstava hrvatskih autora koje su premijerno izvedene nakon 1. siječnja, a prije 31. prosinca, odnosno u kalendarskoj godini u kojoj je održan prethodni festival. Pravo prijave imaju sva hrvatska kazališta (upisana u Očevidnik kazališta Ministarstva kulture i medija RH) i inozemna kazališta. To su neki od formalnih kriterija kojih sam se pridržavala. Kad je riječ o mojim selektorskim kriterijima, predstave uvijek gledam kao cjeline u kojima mi je svaki segment važan – od samoga teksta (koji mi je u kontekstu Festivala hrvatske drame bitan), režije, dramaturgije i glumačkih kreacija, do scenografije, kostimografije, oblikovanja svjetla, glazbe…
Neka kazališta prijavila su i po tri svoje predstave, a u tom slučaju izabrala sam onu koju smatram najboljom jer nastojim da u selekciju bude uključen što širi spektar kazališnih kuća.
Pogledali ste, kako ste rekli, četrdesetak predstava, izabrali 11. Je li bilo pritisaka na vas, povrijeđenih taština?
– Na 33. Marulićeve dane prijavljene su 42 predstave iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije i Poljske. Tijekom mojeg dvogodišnjeg selektorskog mandata nisam doživjela nikakve pritiske. Sva kazališta izlazila su mi ususret vezano za termine prikazivanja predstava kad je to bilo moguće, i zaista mi nitko nije sugerirao da uvrstim ovu ili onu predstavu. Znao se javiti koji glas nezadovoljstva, što mi je razumljivo, jer svi koji su se prijavili na Marulićeve dane očekuju da će biti uvršteni u selekciju. Ali u konačnici, izbor se mora napraviti, a moj je vjerojatno jedan od mogućih.
U programu
Što će, konačno, publika 33. izdanja Marulićevih dana gledati, kakve predstave ih očekuju, čime se bave?
– Predstava »55 kvadrata« Hrvatskog narodnog kazališta Split nastala je prema istoimenoj drami Ivane Vuković, u režiji Ivana Plazibata. Tekst je inspiriran svakodnevicom i kolumnom Jurice Pavičića, a u intermedijskom dijalogu kazališta i filma prati suvremenu splitsku obitelj tijekom ljetnih mjeseci. Kazalište Marina Držića iz Dubrovnika, u režiji Paola Tišljarića, uprizorilo je dramu Tene Štivičić »Krijesnice«. U ovom komadu zračna luka je stvarno i metaforičko mjesto dolazaka i odlazaka. U tom tranzicijskom prostoru i vremenu predstava progovara o kompleksnim temama kao što su strah od bolesti i smrti, eutanazija, ksenofobija, vjerska nesnošljivost, netolerancija i druge.
Drama Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane je 2022. praizvela novi tekst Tene Štivičić »Kabaret Kaspar« u režiji Marjana Nećaka, u kojemu autorica u stiliziranoj formi, kroz ritmizirani govor i rimu, progovara o trenutku u kojemu živimo i krizama današnjega društva. Neka vrsta glazbene dramaturgije prisutna je i u predstavi »Noć s Aleksom« Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, koju je prema dramskom tekstu Marka Tomaša režirao Ivica Buljan. Inspiracija je regionalno poznati pjesnik Aleksa Šantić, Mostarac, a u predstavi ima i Krleže.
Gradsko kazalište »Zorin dom« iz Karlovca uprizorilo je tekst »Semafor« Petre Cicvarić, u režiji Peđe Gvozdića. To je priča o raspadanju i sastavljanju jedne obitelji koja saznaje kako jedan njihov član ima poremećaj u spektru autizma. Predstava »Moj sin samo malo sporije hoda« prema dramskom tekstu Ivora Martinića stiže u režiji Ivana Plazibata i izvođenju Sarajevskog ratnog teatra SARTR. U njezinom su središtu majka i sin, no i cijela lepeza zamršenih obiteljskih odnosa. Dok smo lani na Marulićevim danima slušali javno čitanje prvonagrađenog teksta »Plodna voda« Marine Vujčić na natječaju »Marin Držić«, ove godine gledat ćemo uprizorenje koje je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu režirala Nenni Delmestre. Tekst se bavi aktualnom temom majčinstva.
U produkciji Punctuma i Kunst Teatra iz Zagreba postavljena je dramatizacija romana »Sloboština Barbie« suvremene književnice Maše Kolanović, u režiji Natalije Manojlović. Roman prati ratnu svakodnevicu osnovnoškolaca u njihovom tranzitu iz sigurnosti djetinjstva u svijet odraslih. Također suvremeni dramatičar Tomislav Zajec autor je teksta »Franz«, koji je u zagrebačkom Teatru &TD režirao Rene Medvešek. U središtu ove monodrame, koju izvodi glumac Dado Ćosić, je lik Franza Jägerstättera koji je 1943. godine kod novačenja u oružane snage Njemačke iznio prigovor savjesti te odbio pod oružjem služiti nacionalsocijalizmu.
Šire od »regije«
U predstavi »Tako nam Bog pomogao«, koju je prema motivima knjige »Summa Atheologiae« Borisa Dežulovića u splitskoj PlayDrami režirao Hrvoje Korbar, u središtu je jedna ne tako obična obitelj – Otac, Sin i Majka, koji su daleko od idealizirane, mitološke slike svete obitelji. Prema motivima Euripidove »Medeje« nastao je autorski projekt Romana Nikolića »Na dnu oceana postoje neki svjetovi« u produkciji Arterarij kazališta iz Zagreba i u Nikolićevoj režiji. Glavni protagonisti i dalje su Jazon i Medeja, no u današnjem svijetu oni su jedan gotovo ni po čemu poseban bračni par, čiji život publika prati u krajnje komornoj izvedbi.
Budući da je riječ o međunarodnom festivalu koji u obzir uzima predstave iz zemlje i svijeta uprizorene prema hrvatskih dramskim tekstovima, što možete reći o toj međunarodnoj komponenti, kako su stranci izvodili naše tekstove, koliki je uopće interes za našim tekstovima kazališta izvan zemlje?
– I na 32. i na 33. Marulićeve dane prijavljene su predstave kazališta iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine te Sjeverne Makedonije što je, mogli bismo reći, neka konstanta. No, tekstovi hrvatskih autora izvodili su se i izvode se i šire od »regije«, možemo spomenuti Krležu, Brešana, Gavrana…, a u inozemnim kazalištima dosta je prisutna i Tena Štivičić. Ne mogu se sada osvrnuti na sve predstave koje su prema našim tekstovima izvodili stranci, ali iz ovogodišnje selekcije mogu izdvojiti predstavu »Kabaret Kaspar« Tene Štivičić u izvođenju Drame SNG-a iz Ljubljane na slovenskom jeziku. Mislim da je interes kazališta izvan zemlje za našim tekstovima možda veći nego što je naš za, primjerice, tekstovima autora iz Slovenije, Srbije, Makedonije, BiH…
Suvremenost je prevagnula
Kako uspoređujete konkurenciju ove i prošle godine, u smislu kakvoće predstava, ali i njihovih fokusa?
– Zanimljivo je da se na 32. Marulićeve dane, u još uvijek pandemijskoj godini, prijavilo rekordnih 56 predstava. Prošle godine u selekciji se našlo više predstava nastalih prema tekstovima klasika – Miroslava Krleže, Tituša Brezovačkog i Josipa Kozarca. Ove godine naslovi klasika hrvatske književnosti prijavljeni su u nešto manjem broju, a prevladavaju tekstovi i autorski projekti suvremenih hrvatskih autora. Suvremenost je prevagnula u odnosu na uglavnom klasične interpretacije klasika, pa su na 33. Marulićevim danima pretežito zastupljeni suvremeni dramski tekstovi, a među njima su i drame nagrađene Nagradom »Marin Držić« za dramsko djelo. Osim drama, na pozornice hrvatskih kazališta postavljale su se i dramatizacije romana suvremenih pisaca.
O kvaliteti lani odabranih predstava možda govori i to što su neke od njih kasnije, nakon Marulićevih dana, nagrađene na Sterijinom pozorju, Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci i još na nekim festivalima, a »Tena« je, primjerice, nedavno osvojila nagradu Zlatni studio. Dok su prošle godine u fokusu predstava više bile takozvane ženske teme i jaki ženski likovi, teme pandemije i potresa, u ovoj postpandemijskoj godini kazališta su se bavila drugim temama. To se prije svega odnosi na temu rata, s kojom se iznova suočavaju Europa i svijet. Ali ima u recentnim predstavama i onih ne tako velikih ratova – to su oni mali, tihi, intimni, privatni, često obiteljski »ratovi« koji se vode između četiri zida.
Je li vaš posao izborom završio, ili vas još čeka obaveza?
– Moj je posao izborom završen. Vijeće Festivala hrvatske drame potvrdilo je moj izbor i sad nas čekaju Marulićevi dani koji će se održati u Splitu od 21. do 28. travnja ove godine. Jedina obaveza mi je prisustvovati Festivalu i još jednom gledati izabrane predstave, što će mi biti zadovoljstvo.
Razne faze kazališta u HrvatskojŠto nam možete reći o kazališnom trenutku u Hrvatskoj danas, dugo godina pratite kazalište, a sad ste se, u ove dvije posljednje godine, doista nagledali predstava; kako komparirate ovaj kazališni trenutak prema dominantama, formalnim ili sadržajnim, u odnosu na neka prošla vremena. Što nas zanima, koji su fokusi? – Kazalište u Hrvatskoj prošlo je kroz razne faze. Nekad je u fokusu bilo takozvano redateljsko kazalište, koje je i danas prisutno. Ima i predstava koje u središte stavljaju glumca, a neki naglašavaju da je pisac prijeko potreban kazalištu. Još uvijek je prisutno i postdramsko kazalište. Mislim da danas ne dominira neka od tendencija, nego postoji pluralizam pristupa i stilova. Kao jednu od tendencija u suvremenom kazalištu, više u svijetu nego kod nas, primjećujem bavljenje ekološkim temama, klimatskim promjenama i slično. Na temelju predstava prijavljenih na 33. Marulićeve dane uočavam još jedan trend – čak tri komada smještena su u privatne stanove, intimne prostore koji mogu primiti mali broj gledatelja, kojima su glumci u neposrednoj blizini, s naglašenim dokumentarističkim načinom izvedbe. Nije to nešto novo u kazalištu, ali je tendencija očito prisutna. |